Lista točaka

Koji je stav Djela što se tiče Deklaracije Vijeća o vjerskim slobodama, i posebno njezine primjene u Španjolskoj gdje je 'Projekt Castiella' još uvijek zaustavljen? I što o navodnom 'integrizmu' zbog kojeg se Opusu Dei ponekad prigovorilo?

Integrizam? Opus Dei nije ni desno ni lijevo ni u centru. Kao svećenik težim biti s Kristom. Njegove obje ruke - ne samo jedna - bile su ispružene na Križu. Slobodno uzimam od svake zajednice ono što mi se čini dobrim i pomaže mi držati srce i obje ruke otvorene za cijelo čovječanstvo. I svaki član Opusa Dei je također potpuno slobodan, u granicama kršćanske vjere, imati mišljenje kakvo želi.

S poštovanjem prema vjerskoj slobodi, od svojeg osnutka Opus Dei nikada nije provodio diskriminaciju nikoje vrste. On radi i živi sa svima jer vidi u svakoj osobi dušu koja se mora poštovati i voljeti. To nisu samo puke riječi. Naše Djelo je prva katolička organizacija koja, s dozvolom Svete Stolice, prihvaća nekatolike, bilo kršćane ili ne, za suradnike. Uvijek sam branio slobodu osobnih savjesti. Ne razumijem nasilje. Greška se prevladava molitvom, Božjom milošću, i učenjem; nikada silom, uvijek jasnoćom. Od prvog trenutka ovo je duh kojeg živimo. Tada možete razumjeti kako me poučavanje Vijeća o ovoj temi možete učiniti samo sretnim.

Što se tiče konkretnog projekta kojeg spominjete, to nije moj problem za riješiti. On pripada crkvenoj hijerarhiji u Španjolskoj i katolicima u toj zemlji. Na njima je da primjene duh Vijeća na slučaj u pitanju.

S druge strane, iako prepoznajemo neizbježne tegobe dobrog broja situacija, koje su se često mogle i trebale izbjeći, trebamo biti pažljivi da ne dramatiziramo previše. Je li život žene u tim okolnostima stvarno teži od života druge zlostavljane žene, ili ljudi koji trpe bilo koji od drugih velikih fizičkih ili moralnih jada koje život nosi sa sobom?

Ono što stvarno čini osobu nesretnom i čak uništava cijelo društvo jest mahnito traženje blagostanja i pokušaj da se uklone, po svaki cijenu, sve poteškoće i tegobe. Život ima mnogo strana, vrlo različitih situacija. Neke su oštre, druge se mogu čini laganima. Svaka situacija nosi vlastitu milost. Svaka od njih je poseban poziv od Boga, nova prilika za rad i davanje božanskog svjedočanstva milosrđa. Savjetovao bih onima koji se osjećaju potlačenima u teškim situacijama da pokušaju zaboraviti vlastite probleme i da se pozabave problemima drugih. Ako to učine, imat će više mira i, prije svega, posvetit će se.

Jedan od najvećih blagoslova koji obitelj može uživati jest miran i stabilan obiteljski život. Međutim, nažalost, mnoge su obitelji podijeljene oko političkih ili društvenih pitanja. Mislite li da se ti sukobi mogu prevladati?

Imam samo jedan recept: težite živjeti zajedno u skladu i razumjeti i oprostit jedno drugome. Činjenica da netko misli drugačije od mene (osobito u pitanjima koja su otvorena osobnom mišljenju) ni na koji način ne opravdava stav osobnog neprijateljstva ni čak hladnoće ili ravnodušnosti. Moja kršćanska vjera govori mi da imam milosrđa za svakoga, uključujući i one koje nemaju milost vjerovanja u Isusa Krista. Samo pomislite, onda, koliko veća mora biti obveza milosrđa kada su ljudi povezani istom krvlju - i istom vjerom i podijeljeni samo razlikama u mišljenju. Osim toga, kako u tim pitanjima nitko ne tvrdi da posjeduje apsolutnu istinu, prijateljske veze pune ljubavi pružaju stvarnu priliku za učenje od drugih što nas mogu naučiti. Svi članovi obitelji mogu naučiti nešto od drugih ako to žele.

Nije kršćanski, niti čak ljudski, da je obitelj podijeljena u takvim pitanjima. Kada se vrijednost slobode potpuno razumije i božanski dar slobode snažno voli, pluralizam koji sloboda nosi sa sobom također se voli.

Reći ću vam što se događa u Opusu Dei, koji je jedna velika obitelj u kojoj su svi ujedinjeni istim duhovnim ciljevima. U svemu što nije pitanje vjere svaki član misli i djeluje kako želi s potpunom slobodom i osobnom odgovornošću. Pluralizam koji logično i sociološki proizlazi iz te činjenice ne stvara nikakve probleme za Djelo. Prije je to znak dobrog duha. Upravo stoga što se ne strahuje od pluralizma u Opusu Dei, nego ga se voli kao legitimnu posljedicu osobne slobode, različita mišljenja članova Opusa Dei nisu prepreka milosrđu i uzajamnom razumijevanju u ophođenju jednih s drugima. Sloboda i Milosrđe - uvijek se vraćam njima jer su zapravo bitni uvjeti. Moramo živjeti u slobodi koju je Krist osvojio za nas i s milosrđem koje nam je dao kao novu zapovijed.

Mogu li postaviti još jedno pitanje o mladim ljudima? Mnogi njihovi problemi dopiru posredstvom našeg časopisa. Jedan od najčešćih pojavljuje se kada roditelje nastoje nametnuti svoje ideje svojoj djeci, odlučujući za njih o njihovoj budućnost. To se događa i kada je u pitanju izbor karijere ili posla, i izbor momka ili djevojke. To je još učestalije ako razmišljaju o slijeđenju Božjeg poziva, da rade u službi duša. Postoji li ikakvo opravdanje za takav stav roditelja? Ne krši li se time sloboda koju mladi ljudi trebaju ako žele postati osobno zreli?

Na kraju, jasno je da odluke koje određuju cijeli život mora donijeti svaki pojedinac osobno, sa slobodom, bez prisile ili pritiska bilo koje vrste. To ne znači da posredovanje drugih obično nije potrebno. Upravo zato što su to odlučujući koraci koji određuju cijeli život i zato što osobna sreća ovisi u velikoj mjeri o donesenim odlukama, jasno je da se moraju donijeti smireno, bez žurbe. To bi trebale biti posebno odgovorne i razborite odluke. A dio razboritosti sastoji se upravo u traženju savjeta. Bila bi drskost - koju obično skupo plaćamo - misliti da možemo sami odlučiti, bez Božje milosti i bez ljubavi i vodstva drugih ljudi, a pogotovo naših roditelja.

Roditelji mogu, i trebali bi, biti od velike pomoći djeci. Mogu otvoriti nove horizonte za njih, podijeliti svoja iskustva i natjerati ih da razmišljaju, tako da si ne dopuste da budu zavedeni prolaznim emocionalnim iskustvima. Mogu im ponuditi stvarnu ljestvicu vrijednosti. Ponekad mogu pomoći osobnim savjetom; u drugim prilikama trebali bi poticati svoju djecu da traže druge prikladne ljude poput odanog i iskrenog prijatelja, obrazovanog i svetog svećenika ili stručnjaka za profesionalno usmjeravanje.

Savjet ne oduzima slobodu. Daje elemente po kojima se prosuđuje i stoga povećava mogućnosti izbora i osigurava da se odluke ne donose na temelju iracionalnih čimbenika. Nakon saslušavanja savjeta drugih i uzimanja svega u obzir, dolazi trenutak u kojemu treba odlučiti i tada nitko nema pravo ometati slobodu mlade osobe. Roditelji moraju paziti na iskušenje da se neopravdano projiciraju na svoju djecu ili da ih oblikuju prema svojim vlastitim preferencijama. Trebali bi poštivati njihove individualne Bogom dane sklonosti i talente. Ako je njihova ljubav istinska, to je jako lako. Čak i u krajnjem slučaju, kada mlada osoba donese odluku za koju roditelji imaju dobar razlog smatrati je pogrešnom i kada misle da će voditi budućoj nesreći, odgovor ne leži u prisili, nego u razumijevanju. To se često sastoji u znanju kako podržati svoje dijete kako bi mu se pomoglo da svlada poteškoće i, ako treba, izvuče sve moguće koristi iz nesretne situacije.

Nakon što daju savjet i prijedloge, roditelji koji iskreno vole i traže dobro za svoju djece, trebali bi se taktično povući u stranu, tako da ništa ne može stajati na putu velikog dara slobode koji čovjeka osposobljava za ljubav i služenje Bogu. Trebali si se sjetiti da je Bog sam htio da bude voljen i da Mu se služi u slobodi i da On uvijek poštuje naše osobne odluke. Pismo nam kaže: "On je sam u početku stvorio čovjeka i prepustio ga slobodnoj volji njegovoj" (Sir 15,14).

Samo još nekoliko riječi vezanih posebno uz zadnji slučaj koji ste spomenuli, odluku da se pojedinac posveti služenju Crkvi i dušama. Mislim da su katolički roditelji koji ne razumiju tu vrstu poziva podbacili u svojoj zadaći izgradnje kršćanske obitelji. Vjerojatno nisu svjesni dostojanstva koje kršćanstvo daje njihovu pozivu na brak. Ali moje iskustvo u Opusu Dei je vrlo pozitivno. Često govorim članovima Djela da duguju 90% svojeg poziva svojim roditeljima jer su oni znali kako odgojiti svoju djecu i naučili su ih da budu velikodušni. Mogu vas uvjeriti da u velikom broju slučajeva, gotovo u svima, roditelji poštuju i vole odluke svoje djece. Neposredno vide Djelo kao proširenje svoje obitelji. To je jedna od mojih najvećih radosti i još jedan dokaz da se, kako bi se bilo vrlo božanski, mora također biti i vrlo ljudski.

Osim poteškoća koje mogu nastati između roditelja i djece, neslaganja između muža i žene su također česta i povremeno ozbiljno narušavaju obiteljski mir. Koji biste savjet u tom smislu dali bračnim parovima?

Savjetovao bih im da vole jedno drugo i da shvate da, iako će se neslaganja i poteškoće pojavljivati cijeli život, ona mogu, ako se rješavaju na prirodan način, čak doprinijeti produbljivanju njihove ljubavi.

Svatko od nas ima svoj karakter, svoj osobni ukus, svoja raspoloženja - ponekad i neraspoloženja - svoje mane. Ali svi također imamo dopadljive aspekte svoje osobnosti, i zbog tog razloga, i mnogih drugih, svakog se može voljeti. Moguće je zajedno sretno živjeti kada se svi trude ispraviti svoje vlastite mane i ne obazirati se na tuđe greške. To će reći, kada postoji ljubav koja poništava i prevladava sve što može izgledati kao razlog za hladnoću i neslaganje. S druge strane, ako muž i žena dramatiziraju svoje male različitosti i  prigovaraju jedno drugome zbog mana i pogrešaka, prekidaju mir i riskiraju da će ubiti svoju ljubav.

Parovi imaju milost bračnog stanja - milost koju primaju u sakramentu Ženidbe - koja im omogućuje da žive sve ljudske i kršćanske kreposti u svom bračnom životu: razumijevanje, dobar humor, strpljenje, opraštanje, oplemenjivanje i obzir u svojim međusobnim odnosima. Važno je ne odustati, ne prepustiti se nervozi, ponosu ili osobnim hirovima ili opsesijama. Kako bi to postigli, muževi i žene moraju rasti u unutarnjem životu i učiti od Svete Obitelji živjeti s oplemenjivanjem, iz nadnaravnih i istodobno - ljudskih razloga, kreposti kršćanskog doma. Ponavljam opet da milosti Božje neće nedostajati.

Onaj koji kaže da ovo ili ono ne može trpjeti, pretjeruje kako bi se opravdao. Trebamo od Boga tražiti snage za prevladavanje svojih hirova i provođenje samokontrole. Kada izgubimo živce, gubimo kontrolu nad situacijom. Riječi mogu postati grube i ogorčene i završimo vrijeđanjem, ranjavanjem i nanošenjem boli, iako to nismo namjeravali.

Svi bismo trebali naučiti šutjeti, čekati i reći stvari na pozitivan, optimističan način. Kad njezin muži izgubi živce, pravi je trenutak za ženu da bude posebno strpljiva dok se on ne smiri, i obrnuto. Ako postoji istinska ljubav i stvarna želja da je se produbi, rijetko će se dogoditi da se oboje predaju lošem raspoloženju u isto vrijeme.

Još jedna vrlo važna stvar jest naviknuti se na činjenicu da nikada nismo 100% u pravu. Zapravo, može se reći da u pitanjima poput ovih, koja su obično tako sporna, što smo sigurniji da smo u potpunosti u pravu, to je sumnjivije da stvarno jesmo. Slijedeći taj način razmišljanja, poslije je lakše se ispraviti i, ako je potrebno, moliti oprost, što je najbolji način završavanja svađe. Na taj se način mir i ljubav ponovno zadobivaju. Ne potičem vas da se svađate, ali je razumljivo da ćemo se povremeno svađati s onima koje najviše volimo, zato što su to ljudi s kojima smo uvijek zajedno. Nećemo se svađati s nekim u Timbuktu! Stoga male prepirke između muža i žene, ako nisu česte (i trebaju se pobrinuti da ne budu), nisu znak da nedostaje ljubavi i mogu zapravo pomoći da se ona poveća.

Naposljetku, savjetovao bih roditeljima da se nikada ne svađaju pred svojom djecom. Mogu podsjetiti jedno drugo na to određenom riječju, pogledom ili pokretom. Ako ne mogu izbjeći svađu, sve u svemu je mogu barem odgoditi za poslije, kada budu smireniji. Obiteljsko bi ozračje trebalo biti ozračje mira između muža i žene jer je mir nužni uvjet za dubok i učinkovit odgoj. Djeca bi u svojim roditeljima trebala vidjeti primjer predanja, iskrene ljubavi, uzajamne pomoći i razumijevanja. Male svakodnevne sitnice ne bi smjele sakriti od njih stvarnost ljubavi koja je sposobna prevladati sve prepreke.

Povremeno se shvaćamo preozbiljno. Svatko od nas se iznova naljuti. Ponekad zato što je potrebno, drugi put zato što nam nedostaje duha mrtvljenja. Važno je pokazati, s osmijehom koji uspostavlja obiteljsku toplinu, da te provale bijesa ne uništavaju ljubav. Jednom riječju, život muža i žene trebao bi se sastojati u njihovoj međusobnoj ljubav i ljubavi prema djeci, jer radeći to - ljube Boga.

Kršćanin neće pomisliti, niti reći da izlazeći iz hrama Božjeg i ulazeći u svijet, on predstavlja Crkvu ili da su njegova gledanja jedina katolička rješenja za odgovarajuće probleme. Toga ne smije biti! To bi bio klerikalizam, službeni katolicizam ili kako god to želite nazvati.  U svakom slučaju, takvo bi ponašanje povrijedilo istinitu prirodu stvari. Vaša zadaća je širiti iskreni laički mentalitet iz čega se izvode tri glavna zaključka:

● treba biti dosljedan i preuzeti vlastitu odgovornost

● treba biti kršćanin i poštovati onu braću i sestre, čija se razmišljanja razlikuju od naših

● treba biti katolik i ne koristiti Crkvu za vlastite interese ili interese određene društvene grupe

Teško je to ostvariti kroz svetački življenu svakodnevicu ako ne posjedujemo punu i časnu slobodu koja –  prema crkvenom naučavanju – pripada čovjeku kao slici Božjoj. Individualna sloboda (a govoreći o slobodi, mislim isključivo na odgovornu slobodu) vrlo je značajna za kršćanski život.

Shvatite moje riječi upravo onako kako ih i zamišljam: kao poziv da svakodnevno, a ne samo u posebnim situacijama, izvršavate svoja prava, iskreno ispunjavate svoje građanske dužnosti u politici, gospodarstvu, na sveučilištu ili na poslu; hrabro snosite posljedice svojih osobnih odluka, ali nosite i teret kojeg za sobom donosi samostalnost. Ovaj kršćanski laički mentalitet će vam omogućiti da izbjegnete svaku vrstu netolerancije i fanatizma; ili pozitivno rečeno: pomoći će vam u promicanju mirnog suživota na mnogim društvenim poljima.