Lista točaka

Također ste željeli znati kako se Opus Dei uklapa u ekumenizam. Prošle sam godine rekao francuskom novinaru - i znam da je anegdota bila prepričana čak i u publikacijama naše odijeljene braće – ono što sam jednom rekao Svetom Ocu Ivanu XXIII., potaknut njegovom iskrenom i očinskom ljubaznošću. 'Sveti Oče, u našem Djelu svi ljudi, katolici ili ne, uvijek su naišli na dobrodošlicu. Nisam se naučio ekumenizmu od Vaše Svetosti'. Nasmijao se, jer je znao da je 1950. god. Sveta Stolica odobrila Opusu Dei primanje u Udrugu kao suradnike ljude koji nisu katolici ili čak kršćani.

Zapravo, mnogo je odijeljene braće koja su privučena duhom Opusa Dei i koja surađuju u našem apostolatu; to su i svećenici, pa čak i biskupi njihovih poštovanih konfesija. S povećanjem kontakata primamo sve više i više dokaza naklonosti i srdačnog razumijevanja. I to je zato što članovi Opusa Dei usredotočuju svoju duhovnost jednostavno nastojeći živjeti odgovorno obveze i zahtjeve krštenja. Želja za traženjem kršćanskog savršenstva i činjenjem apostolata, nastojanje da se posveti vlastiti profesionalni rad; činjenica življenja utopljenog u svjetovnu stvarnost i poštivanje autonomije, ali nositi se s tim duhom i ljubavi kontemplativnih duša; primat koji dajemo individualnom u našoj organizaciji, akciji Duha nad dušama, dostojanstvu i slobodi koja proizlazi iz božanskog sinovstva kršćana; obrana zakonite slobode u inicijativi, unutar nužnog poštivanja zajedničkog dobra, protiv monolitnih i institucionalnih koncepcija apostolata laika – ti i drugi aspekti našeg načina djelovanja i činjenja mnoge su točke laganog dodira s našom odijeljenom braćom. Ovdje će naći, stavljeno u životnu praksu, mnogo doktrinalnog predmnijevanja u koje i mi katolici polažemo tako mnogo dobro utemeljenoga ekumenskog očekivanja.

Biste li mogli opisati razlike u načinu na koji Opus Dei kao udruženje ispunjava svoju zadaću i načinu na koji članovi Opusa Dei kao pojedinci ispunjavaju svoje zadaće; na primjer, po kojem se mjerilu smatra da je najbolje da projekt vodi Udruženje, poput škole ili konferencijskog centra, ili pojedinac, npr. kada je riječ o izdavačkim ili trgovačkim društvima?

Glavna djelatnost Opusa Dei jest pružanje svojim članovima, i drugim ljudima, duhovnih sredstava koja oni trebaju kako bi živjeli kao dobri kršćani usred svijeta. Pomaže im naučiti Kristovu doktrinu i učenja Crkve. Njegov Duh ih potiče da rade dobro za Božju ljubav i da služe drugim ljudima. U jednoj riječi, pomaže im da se ponašaju kao istinski kršćani: da budu odani prijateljima, da poštuju legitimnu slobodu drugih, i da se trude učiniti svijet pravednijim.

Svaki član zarađuje za život i služi društvu u poslu koji je imao prije pristupanja Djelu i koji bi imao i da ne pripada Opusu Dei. Ima rudara, učitelja, kućanica, trgovaca, sveučilišnih profesora, tajnica, zemljoradnika i dr. Član Opusa Dei može obavljati bilo koju plemenitu ljudsku djelatnost, nijedan pošteni rad nije isključen. Na primjer, izdavač ili poslovni čovjek koji se pridruži Djelu zadržava svoj položaj koji je imao i prije. I ako potraži novi posao, ili odluči s drugim poslovnim ljudima osnovati tvrtku ove ili one vrste, odlučuje slobodno, prihvaćajući osobno rezultate svoga rada i odgovarajući osobno za svoj uspjeh ili neuspjeh.

Sve aktivnosti ravnatelja Opusa Dei temelje se na velikom poštivanju profesionalne slobode članova. To je od kapitalne važnosti. Samo postojanje Djela ovisi o tome, tako da iznimke nisu dopuštene. Posao člana ni na koji način nije povezan s njegovim članstvom. Posljedično, ni Djelo ni itko od drugih članova nemaju ništa s njegovim profesionalnim aktivnostima. Pristupanje Djelu samo podrazumijeva obvezu da se učini iskreni napor u traganju za svetosti u i kroz pojedinčev posao i da se bude još više svjestan služenja čovječanstvu koje bio trebalo biti život svakog kršćanina.

Kao što sam govorio, glavna zadaća Opusa Dei je dati kršćansku formaciju svojim članovima i drugim ljudima koji je žele primiti. Međutim, potaknut željom da doprinese rješenju problema svakog društva, koji su tijesno povezani s kršćanskim idealom, također ima i neke druge korporativne aktivnosti. Naše mjerilo ovdje jest da Opus Dei, čiji su ciljevi isključivo duhovni, može provoditi samo aktivnosti koje jasno tvore neposrednu kršćansku pomoć, apostolat. Bilo bi smiješno misliti da bi Opus Dei kao takav mogao kopati ugljen ili voditi bilo koju vrstu komercijalnog pothvata. Njegovi korporativni poslovi su sve neposredno apostolske aktivnosti: centri za obuku zemljoradnika, ambulante u zemljama ili područjima u razvoju, škole za djevojke iz siromašnih obitelji. Drugim riječima, obrazovne ili dobrotvorne aktivnosti poput onih koje obavljaju sve religijske organizacije u cijelom svijetu.

U tim aktivnostima računamo na prvom mjestu na rad članova Opusa Dei, koji povremeno rade puno radno vrijeme u njima, i također na velikodušnu pomoć mnogih drugih ljudi, kršćana i nekršćana. Neki od njih pomažu iz duhovnih razloga. Drugi ne dijele naše apostolske motive, ali vide da te aktivnosti koriste društvu i da su otvorene svima, bez ikakve rasne, vjerske ili ideološke diskriminacije.

Opus Dei stavlja veliki naglasak na pojedinca i na slobodu pojedinca da izrazi svoja iskrena uvjerenja. Ali vratimo se na moje prethodno pitanje. Do kojeg stupnja mislite da je Opus Dei moralno obvezan kao udruženje izraziti mišljenje o ključnim svjetovnim i duhovnim pitanjima bilo javno bilo privatno? Postoje li okolnosti u kojima će Opus Dei upotrijebiti svoj utjecaj i utjecaj svojeg članstva u obrani načela koja smatra svetima, na primjer za podršku zakonodavstvu o vjerskim slobodama nedavno u Španjolskoj?

U Opusu Dei uvijek težimo biti u potpunom slaganju s Kristovom Crkvom u našim mišljenjima i osjećajima; sentire cum Ecclesia. Naš nauk nije ni manje ni više nego ono što Crkva uči sve vjerne. Jedino što je vlastito Opusu Dei jest njegov karakterističan duh, tj. njegov konkretan način življenja Evanđelja, posvećenje pojedinca u svijetu i provođenje apostolata preko njegova zvanja.

Izravna je posljedica da član Opusa Dei uživa istu slobodu kao bilo koji katolik u oblikovanju svog vlastitog mišljenja i odgovarajućeg djelovanja. Stoga Opus Dei niti smije niti može izraziti – niti ikada jest izrazio – svoje vlastito mišljenje. Ako je o danom pitanju Crkva utvrdila nauk, članovi Opusa Dei ga se pridržavaju. Ako, s druge strane, službeno učenje Crkve – pape i biskupa – nije ništa reklo o pitanju, svaki član Opusa Dei ima i brani mišljenje koje smatra ispravnim i u skladu s njim djeluje.

Drugim riječima, princip koji upravlja djelovanjem ravnatelja Opusa Dei na tom području jest poštovanje slobode mišljenja o zemaljskim pitanjima. To nije oblik suzdržanosti. To je, točnije, pitanje činjenja pojedinca svjesnog svojih vlastitih odgovornosti i pozivanja na to da ih prihvati u skladu s nalozima svoje savjesti, djelujući u potpunoj slobodi. Stoga bi bilo neprimjereno spomenuti Opus Dei u kontekstu stranaka, političkih grupacija ili težnji, ili ljudskih pothvata i angažmana. Više nego neprimjerena bila bi nepravedna izjava, kleveta, jer bi vrlo lako mogla navesti nekoga da krivo zaključi kako članovi Opusa Dei dijele istu ideologiju, gledište ili zemaljske interese.

Nesumnjivo, oni su katolici, i to katolici koji teže biti dosljedni svojoj vjeri, pa ih netko može svrstati kao takve ako želi. Ali mora imati na umu da biti katolik ne podrazumijeva pripadanje zatvorenoj kulturnoj ili ideološkoj grupi, a još manje određenoj političkoj stranci. Od samog početka Djela, ne samo od Savjeta, težili smo živjeti otvoreno katoličanstvo koje brani zakonitu slobodu savjesti svakog pojedinca i koje nas vodi da tretiramo sve ljude (katolike ili ne) kao braću i da surađujemo s njima, dijeleći njihove plemenite ideale.

Možemo uzeti kao primjer rasne probleme u Sjedinjenim Državama. S poštovanjem prema tom problemu, američki član Opusa Dei bit će usmjeren prema jasnom kršćanskom principu jednakosti svih ljudi i nepravde diskriminacije bilo koje vrste. Nadalje, bit će vođen konkretnim navodima američkih biskupa o tom pitanju. On će, stoga, braniti zakonita prava svih građana i suprotstaviti se bilo kojoj diskriminatornoj situaciji ili projektu. Konačno, imat će na umu da kršćanin ne može biti zadovoljan pukim poštivanjem prava drugih. On mora u svakom čovjeku vidjeti svoga brata kojemu duguje iskrenu ljubav i nesebičnu pomoć.

Te ideje zauzimaju važnije mjesto u formaciji koju Opus Dei daje svojim članovima u Sjedinjenim Državama nego u drugim zemljama, gdje je taj problem manje ozbiljan ili ne postoji. Ali Opus Dei ne može nikada nalagati, niti čak predložiti, konkretno rješenje za taj problem. Svaki član mora odlučiti za sebe hoće li podržati određeni zakonu ili mu se suprotstaviti, pridružiti se jednom ili drugom pokretu za građanska prava (ili se uopće ne pridružiti nijednom), sudjelovati ili ne u prosvjedima. I, zapravo, u svim dijelovima svijeta jednostavno je promatrati pluralizam članova Opusa Dei i vidjeti da ne djeluju kao skupina.

Ta ista mjerila objašnjavaju činjenicu da toliko mnogo španjolskih članova Opusa Dei podržava nedavno predloženi zakon o vjerskim slobodama u Španjolskoj. Njihova je odluka osobna, kao i onih koji se protive tom zakonu. Ali svi oni su naučeni duhom Djela da vole slobodu i da razumiju ljude svake vjere. Opus Dei je prva katolička organizacija koja (od 1950.) ima dopuštenje Svete Stolice da prihvaća kao suradnike ljude koji su nekatolici i nekršćani, bez ikakve diskriminacije, s ljubavlju za sve.

Koji je stav Djela što se tiče Deklaracije Vijeća o vjerskim slobodama, i posebno njezine primjene u Španjolskoj gdje je 'Projekt Castiella' još uvijek zaustavljen? I što o navodnom 'integrizmu' zbog kojeg se Opusu Dei ponekad prigovorilo?

Integrizam? Opus Dei nije ni desno ni lijevo ni u centru. Kao svećenik težim biti s Kristom. Njegove obje ruke - ne samo jedna - bile su ispružene na Križu. Slobodno uzimam od svake zajednice ono što mi se čini dobrim i pomaže mi držati srce i obje ruke otvorene za cijelo čovječanstvo. I svaki član Opusa Dei je također potpuno slobodan, u granicama kršćanske vjere, imati mišljenje kakvo želi.

S poštovanjem prema vjerskoj slobodi, od svojeg osnutka Opus Dei nikada nije provodio diskriminaciju nikoje vrste. On radi i živi sa svima jer vidi u svakoj osobi dušu koja se mora poštovati i voljeti. To nisu samo puke riječi. Naše Djelo je prva katolička organizacija koja, s dozvolom Svete Stolice, prihvaća nekatolike, bilo kršćane ili ne, za suradnike. Uvijek sam branio slobodu osobnih savjesti. Ne razumijem nasilje. Greška se prevladava molitvom, Božjom milošću, i učenjem; nikada silom, uvijek jasnoćom. Od prvog trenutka ovo je duh kojeg živimo. Tada možete razumjeti kako me poučavanje Vijeća o ovoj temi možete učiniti samo sretnim.

Što se tiče konkretnog projekta kojeg spominjete, to nije moj problem za riješiti. On pripada crkvenoj hijerarhiji u Španjolskoj i katolicima u toj zemlji. Na njima je da primjene duh Vijeća na slučaj u pitanju.

Utemeljili ste svoju rezidenciju u Rimu 1946. Što se ističe u vašem pamćenju o papama s kojima ste surađivali?

Za mene, u hijerarhiji ljubavi, papa dolazi prvi iza Svetog Trojstva i naše Majke Djevice. Ne mogu zaboraviti da je to bio njegova svetost Pio XII koji je odobrio Opus Dei u vrijeme kada su neki ljudi smatrali našu duhovnost herezom. Niti mogu zaboraviti da su prve riječi ljubaznosti i naklonosti koje sam primio u Rimu 1946. došle od tadašnjeg monsinjora Montinija. Ljubazna i očinska draž Ivana XXIII, svaki put kada sam imao priliku za posjetiti ga, ostaje utisnuta u mom sjećanju. Jednom sam mu rekao 'U našem Djelu svi ljudi, katolici ili ne, uvijek su bili primljeni s ljubavlju. Nisam naučio ekumenizam od vaše svetosti.' I papa Ivan se smijao s očitim ganućem.

Što vam više mogu reći? Svi rimski pape su uvijek imali razumijevanja i naklonosti za Opus Dei.

U svibnju, kada ste bili sa studentima Sveučilišta u Navarri, obećali ste knjigu o studentima i sveučilišnim pitanjima. Možete li nam reći hoće li uskoro izaći?

Dopustite starom čovjeku preko 60 malo umišljenosti. Vjerujem da će knjiga biti objavljena i da će pomoći profesorima i studentima. Barem ću u nju uložiti svu ljubav koju nisam nikad izgubio otkad sam prvi put stupio nogom na sveučilište, prije toliko godina!

Možda još treba neko vrijeme, ali će izaći. Drugom zgodom obećao sam studentima Navarre da ću u kampusu postaviti kip Djevice Marije kako bi ona mogla blagosloviti čistu, zdravu ljubav vaše mladosti. Kipu je trebalo neko vrijeme, ali je napokon stigao: 'Sveta Marijo, Majko Pravedne Ljubavi', blagoslovljena posebno za vas od pape.

Što se tiče knjige, uostalom, ne biste trebali očekivati da će zadovoljiti svakoga. Navest ću svoja vlastita mišljenja, za koja vjerujem da će poštovati oni koji misle suprotno, kao što i ja poštujem sva mišljenja koja se razlikuju od mojih, i kao što poštujem one koji imaju veliko i velikodušno srce iako ne dijele sa mnom kršćansku vjeru. Dopustite da vam kažem nešto što mi se često događalo. Posljednji slučaj bio je ovdje u Pamploni. Prišao mi je jedan student. Htio me je pozdraviti, 'Monsinjore, ja nisam kršćanin', rekao je, 'ja sam musliman.'

'Ti si Božji sin, kao i ja', odgovorio sam mu. I zagrlio sam ga od sveg srca.