Lista točaka

Upravo ste čuli svečano čitanje iz dvaju tekstova iz Svetoga pisma, koji se čitaju na 21. nedjelju poslije Duhova. Slušanjem riječi Božje već ste se smjestili u sadržaj onoga o čemu želim govoriti. To su riječi jednog svećenika jednoj velikoj obitelji djece Božje u svetoj Crkvi, dakle riječi koje moraju biti nadnaravne, koje govore o veličini Božjoj i o veličini njegova milosrđa prema ljudima, a vas trebaju na jedan dojmljiv način pripremiti za slavljenje Svete Euharistije, danas na Kampusu Sveučilišta.

Razmatrajte jedan trenutak tu činjenicu, koju sam upravo spomenuo. Slavimo sada svetu misu, sakramentalnu žrtvu tijela i krvi Kristove, ono otajstvo vjere koje ujedinjuje sva kršćanska otajstva. Slavimo najsvetiji i najuzvišeniji čin koji mi ljudi – zahvaljujući Božjoj milosti – možemo izvršiti. Jer primanjem tijela i krvi Isusove na određeni se način oslobađamo okova prostora i vremena i sjedinjujemo se s Bogom u nebu, gdje će upravo Krist osušiti naše suze, gdje neće biti smrti, tuge, ni jauka jer prijašnji svijet će uminuti (Otkrivenje 21,4).

Ova duboka i utješna istina, eshatološki smisao euharistije - kako teolozi vole reći - može se i krivo protumačiti. U praksi to se događa onda kad se kršćanski život pokušava shvatiti isključivo duhovno, gotovo spiritualistički; kao život za koji su predodređeni samo besprijekorni, izvanredni ljudi, neopterećeni niskim ovozemaljskim stvarima ili ih jednostavno podnose kao protivnost duhovnog života, jer to je neizbježno dok smo na zemlji.

Ovako razmišljajući izgleda da je hram Božji jedino mjesto istinskog kršćanskog života. Tad kršćanstvo znači ići u crkvu, sudjelovati u crkvenim svečanostima i začahuriti se u crkvom omeđenu sredinu, u jedan izolirani svijet koji predstavlja predvorje Neba, dok onaj vanjski obični svijet slijedi neki svoj put. Kršćansko naučavanje i život u milosti mogu tako okrznuti tegoban tijek ljudske povijesti, ali nikad ga zaista ne bi mogli susresti.

Pripremajući se sad, u ovo listopadsko jutro, slaviti spomen na smrt i uskrsnuće našeg Gospodina, želimo odbaciti ovu iskrivljenu sliku kršćanstva i jasno se njoj suprotstaviti. Posvetite trenutak pažnje vanjskom okviru naše euharistije - naše zahvale: nalazimo se u jedinstvenoj crkvi: sveučilište je crkvena lađa, sveučilišna knjižnica je oltarna slika, tamo stoje strojevi za izgradnju novih zgrada unutar kompleksa, a nadsvođuje nas nebo Navarre...

Ne potvrđuje li vam ova slika na jasan i nezaboravan način da je upravo svakodnevni život istinsko mjesto vašeg kršćanskog postojanja? Ovdje, među vašim bližnjima, u vašem trudu, radu i vašoj ljubavi – ovdje je pravo mjesto vašeg svakodnevnog susreta s Kristom. I upravo ovdje, okruženi materijalnim, ovozemaljskim stvarima moramo se truditi  služeći Bogu i drugim ljudima da i sami  postanemo sveti.

Nikad me neće umoriti ponavljanje naučavanja svetog Pisma: svijet nije loš jer je proizašao iz ruku Božjih. Svijet je Božje djelo, On ga promatra i vidi da je dobar (Gen 1,7). Mi, grešni i nevjerni ljudi ga činimo lošim i poružnjujemo ga. Ne sumnjajte: za vas, muškarce i žene u svijetu, svaki bijeg od poštene stvarnosti svakodnevnog života protivi se volji Božjoj.

Spoznajte da vas Bog zove da Mu, upravo kroz materijalne, svjetovne zadaće ljudskog života i polazeći od njih,  služite. U laboratoriju, operacijskoj dvorani, u vojarnama, na katedri fakulteta, u tvornici, na polju i u kućanstvu, na ovom nepreglednom polju ljudskog rada Bog nas očekuje iz dana u dan. Budite uvjereni: svaka situacija, koliko god nam se činila uobičajenom, skriva u sebi nešto sveto i božansko, a vama je dano da to otkrijete.

Studentima i radnicima koji su se 30-ih godina okupili oko mene običavao sam reći  da moraju naučiti materijalizirati duhovni život. Na taj sam ih način htio očuvati od čestog iskušenja koje bi ih odvelo u dvostruki život: s jedne strane bio je to unutarnji život, komunikacija s Bogom; a s druge strane, jasno odvojen obiteljski, poslovni i društveni život, život pun ovozemaljskih sitnica.

Ne! Ne smije biti nikakvog dvostrukog života. Želimo li biti kršćani, ne možemo si dozvoliti takav rascjep svijesti: jer postoji samo jedan život koji se sastoji od tijela i duha. Jedinstveni život mora biti svet i tijelom i dušom, mora biti ispunjen Bogom, nevidljivim Bogom kojeg susrećemo u sasvim vidljivim i materijalnim stvarima.

Nema drugog puta. Ili učimo otkrivati Gospodina u svakodnevici ili ga nikad nećemo pronaći. U našem je vremenu potrebno materiji i svakodnevici vratiti njihov plemeniti prvotni smisao, staviti ih u službu kraljevstva Božjeg da postanu sredstva  našeg neprestanog susreta s Isusom Kristom.

Prava kršćanska duhovnost koja priznaje uskrsnuće tijela svo se vrijeme buni protiv krivog spiritualiziranja, bez straha da se zbog toga protumači kao materijalistička. Jer ispravno je govoriti o kršćanskom materijalizmu i hrabro ga suprotstaviti svakom materijalizmu koji niječe duhovnost.

Jer što su sakramenti – tragovi ljudskog postajanja, kako kažu stari - osim jasne objave puta kojeg je Bog odabrao za nas, da nas posveti i odvede u Nebo? Ne vidite li kako se Bog u svakom sakramentu služi materijom da nam priopći svoju ljubav u svoj njezinoj  stvarateljskoj i otkupiteljskoj snazi? Što je euharistija koju ćemo svaki tren slaviti nego obožavanja vrijedno Tijelo i Krv našeg Spasitelja, koji nam se, kako kaže posljednji Koncil, nude kao skromna ovozemaljska materija, kao vino i kruh, plodovi prirode i ljudskog rada (Gaudium et spes, 38)?

Zorno piše sveti Pavao: sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji (Kor 3,22-23). On misli na  onu uspinjujuću kretnju koju Duh Sveti, živeći u našim srcima, želi dozvati u svijet; kretnju koja se sa Zemlje  uspinje do Božjeg sjaja.  Jasno je da taj pokret sadrži na očigled prozaičnu stvarnost, piše sveti Pavao na jednom drugom mjestu: Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite (Kor 10,31).

Zaključujem. Na početku sam rekao da želim govoriti o veličini i milosti Božjoj. I čini mi se da sam uspio govoreći o svetački življenoj svakodnevici. Život po uzoru na svetost usred ovozemaljske stvarnosti, bez buke, u jednostavnosti i istinitosti – nije li to danas najupečatljiviji  izraz magnalia Dei (Sir 18, 5), moćnog smilovanja, koje je Bog davno pokazao i dalje pokazuje za spasenje svijeta?

A sada vas želim zamoliti riječima iz psalma da se sjedinite sa mnom u molitvi i hvali: Magnificate Dominum mecum et extollamus nomen eius simul (Ps 34, 4): Veličajte sa mnom Gospodina, uzvisujmo ime njegovo zajedno! Drugim riječima: Živimo iz vjere.

Uzmimo štit vjere, kacigu spasa i mač duha, riječ Božju (usp. Ef 6, 11), piše Pavao na jednom mjestu u poslanici Efežanima koju smo prethodno čuli u liturgiji riječi.

Vjera: kako je potrebno nama kršćanima ova krepost, a posebno u ovoj godini vjere, koju je proglasio naš Sveti Otac Pavao VI. Bez vjere nedostaje pravi temelj za posvećivanje u svakodnevnom životu.

Potrebna je jedna živa vjera, naročito sada, dok se približavamo mysterium fidei (1 Tim 3, 9), svetoj Euharistiji i sudjelujemo na uskrsnoj tajni našega Gospodina, na onoj tajni koja uključuje i ostvaruje čitavo milosrđe Božje prema ljudima.

Vjera nam je potrebna da bismo vjerovali da se za nekoliko trenutaka ovdje na ovom oltaru obnavlja djelo našega otkupljenja (Prikazna molitva, 9. nedjelja nakon Duhova). Vjera da izmolimo Credo iz sveg srca i ovdje na ovom okupu, oko oltara, oćutimo Kristovu prisutnost, koji nas cor unum et anima una (Dj 4, 32), čini da postanemo jedno srce i jedna duša, te nas preoblikuje u jednu obitelj, u Crkvu: u jednu, svetu, katoličku, apostolsku i rimsku, to znači univerzalnu Crkvu.

I na kraju nam je vjera potrebna, draga djeco, da bismo pokazali svijetu da nije sve ovo samo jedan obred i lijepe riječi, već je to jedna božanska stvarnost koju nudimo ljudima svjedočanstvom svakodnevnog života – jednog običnog života, koji se uz pomoć Majke Božje posvećuje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.