Lista točaka

Drugi vatikanski sabor često se koristi izrazom «Narod Božji» kako bi označio Crkvu. Iz toga slijedi jasna zajednička odgovornost svih kršćana u poslanju toga Božjeg Naroda. Što, po vašem mišljenju, treba biti obilježje «nužnog javnog mnijenja u Crkvi», o kojem je Pio XII. već govorio s namjerom da učinkovito razjasni tu zajedničku odgovornost? Kako fenomen «nužnog javnog mnijenja u Crkvi» utječe na odnose autoriteta i poslušnosti koji postoje u srcu kršćanske zajednice?

Ne vjerujem u postojanje nečega što bi bila kršćanska poslušnost ako ta poslušnost nije dobrovoljna i odgovorna. Božje djeca nisu načinjena od kamena. Nisu ni njihova tijela. Ona su inteligentna i slobodna bića. I sva su uzdignuta u isti nadnaravni red, kao i oni koji imaju vlast. Ali nitko ne može upotrijebiti svoju inteligenciju i slobodu ispravno, bilo da je poslušan bilo da daje mišljenje ako nije usvojio prikladno kršćansko obrazovanje. Problem «nužnog javnog mnijenja u Crkvi» u temelju je isti kao i problem doktrinalnog odgoja vjernih. Zasigurno Duh Sveti dijeli svoje obilne darove članovima Božjeg Naroda, svima koji su odgovorni za poslanje Crkve. Ali, daleko od izuzimanja bilo koga od obaveze usvajanja prikladnoga doktrinalnog odgoja, njegov čin uzrokuje više pritiska.

Pod "doktrinom" mislim na znanje koje bi svaka osoba trebala imati u poslanju Crkve kao cjeline, njezinu ulogu i specifičnu odgovornost u tom poslanju. To je, kao što nas  Sveti Otac često podsjeća, ključna zadaća obrazovanja koje Crkva mora poduzeti u postkoncilskom razdoblju. Rješenje spomenutog problema, kao i ostalih težnji koje se danas osjećaju u srcu Crkve, ovisi izravno o tome kako je taj zadatak izvršen. Svakako, više-manje "proročke" intuicije od nekih neupućenih "karizmatika" ne jamče nužno javno mnijenje Naroda Božjeg.

S obzirom na oblike izražavanja javnog mnijenja, ne mislim da su oni pitanje organa i institucija. Dijecezansko pastoralno vijeće, novinske kolumne, iako nisu službeno katolički, ili čak osobno pismo vjernika vlastitom biskupu, mogu biti jednako učinkoviti. Mnogo je zakonitih načina kojima vjernik može izraziti svoje mišljenje. Oni nisu niti bi trebali biti "luđačka košulja", stvarajući novo tijelo ili instituciju. Tim manje ako to znači imati instituciju koja je u opasnosti da bude monopolizirana ili nas iskoristi, što se lako može dogoditi od grupe ili klike deklariranih katolika, neovisno o njihovim tendencijama ili smjeru.  To bi ugrozilo prestiž same hijerarhije i značilo bi izrugivanje ostalih članova Naroda Božjeg.

Kako je Opus Dei organiziran u Španjolskoj? Kako je ustrojeno njegovo vodstvo i kako djeluje? Miješate li se vi osobno u aktivnosti Opusa Dei u Španjolskoj?

Vodstvo Opusa Dei nikada nije u rukama jednog pojedinca. Odluke nikada ne donosi jedna osoba. Preziremo tiraniju jer se protivi ljudskom dostojanstvu. U svakoj zemlji upravljanje naših apostolskih aktivnosti povjerava se povjerenstvu većinom sastavljenom od laika različitih struka i predvođenim od strane savjetnika Opusa Dei u zemlji. Savjetnik u Španjolskoj je dr. Florencio Sanchez Bella.

Budući da je Opus Dei nadnaravna, duhovna organizacija, njegovo upravljanje je ograničeno na vođenje i usmjeravanje apostolskih aktivnosti s izuzetkom bilo kakvog zemaljskog cilja. Djelo ne poštuje samo slobodu svojih članova: ono im pomaže da je postanu potpuno svjesni. Da ostvare svetost u svojoj struci ili poslu, članovi Opusa Dei moraju biti formirani na takav način da mogu provoditi svoju slobodu u Božjoj prisutnosti, s iskrenom pobožnošću i s učenjem. To je osnovno poslanje upravitelja: da pomognu članovima upoznati i prakticirati kršćansku vjeru tako da je mogu učiniti stvarnošću u svom životu, s potpunom osobnom samostalnošću.

Naravno, na čisto apostolskom polju bitan je određen stupanj koordinacije, ali čak i tu miješanje je ograničeno na najmanje potrebno za pomoći stvaranje obrazovnih i društvenih aktivnosti koje sačinjavaju učinkovito kršćansko služenje.

Načela koja sam upravo spomenuo također se mogu primijeniti na središnje upravljanje Opusom Dei. Ja na upravljam sam. Odluke donosi Glavno vijeće Opusa Dei koje je u Rimu, trenutno sastavljeno od ljudi iz četrnaest zemalja. Glavno vijeće se ograničava na postavljanje osnovnih smjernica za apostolat Djela u cijelom svijetu, ostavljajući upraviteljima u svakoj zemlji da ih provedu u djelo. Ženskim odjeljenjem se upravlja na isti način. Njegovo Središnje vijeće se sastoji od žena iz dvanaest zemalja.

Mons. Escrivá, htjeli bismo čuti vaše mišljenje o ključnoj svrsi sveučilišta. U kojem smislu osjećate da je poučavanje o religiji dio sveučilišnih studija?

Kao sveučilišni studenti nesumnjivo shvaćate da sveučilište mora imati glavnu ulogu u doprinosu ljudskom napretku. Budući da su problemi s kojima je čovječanstvo suočeno mnogi i složeni (duhovni, kulturalni, socijalni, financijski itd.), sveučilišno obrazovanje mora pokrivati sve te aspekte.

Želja da se radi za zajedničko dobro nije dovoljna. Način da se tu želju učini učinkovitom je obrazovati stručne muškarce i žene koji mogu prenijeti drugima zrelost koju su sami postigli.

Religija je najveća pobuna ljudi koji ne žele živjeti kao zvijeri, koji nisu zadovoljni i neće mirovati dok ne dostignu i ne upoznaju svojeg Stvoritelja. Stoga je studij religije osnovna potreba. Čovjek kojem nedostaje religijska formacija jest čovjek čije je obrazovanje nepotpuno. Zato bi religija trebala biti prisutna na sveučilištima, gdje bi se trebala predavati na visokoj, znanstvenoj razini dobre teologije. Sveučilište na kojem je religija odsutna je nepotpuno sveučilište, ono niječe osnovni aspekt ljudske osobnosti, koji ne isključuje već pretpostavlja druge aspekte.

S druge strane, nitko ne smije kršiti slobodu savjesti studenata. Religija se mora studirati svojevoljno, iako kršćani znaju da, ako žele dobro živjeti svoju vjeru, imaju veliku obvezu primiti zdravu religijsku izobrazbu. Kršćanin treba nauk kako bi mogao živjeti po njemu i svjedočiti Krista primjerom i riječju.