Lista točaka

Prava kršćanska duhovnost koja priznaje uskrsnuće tijela svo se vrijeme buni protiv krivog spiritualiziranja, bez straha da se zbog toga protumači kao materijalistička. Jer ispravno je govoriti o kršćanskom materijalizmu i hrabro ga suprotstaviti svakom materijalizmu koji niječe duhovnost.

Jer što su sakramenti – tragovi ljudskog postajanja, kako kažu stari - osim jasne objave puta kojeg je Bog odabrao za nas, da nas posveti i odvede u Nebo? Ne vidite li kako se Bog u svakom sakramentu služi materijom da nam priopći svoju ljubav u svoj njezinoj  stvarateljskoj i otkupiteljskoj snazi? Što je euharistija koju ćemo svaki tren slaviti nego obožavanja vrijedno Tijelo i Krv našeg Spasitelja, koji nam se, kako kaže posljednji Koncil, nude kao skromna ovozemaljska materija, kao vino i kruh, plodovi prirode i ljudskog rada (Gaudium et spes, 38)?

Zorno piše sveti Pavao: sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji (Kor 3,22-23). On misli na  onu uspinjujuću kretnju koju Duh Sveti, živeći u našim srcima, želi dozvati u svijet; kretnju koja se sa Zemlje  uspinje do Božjeg sjaja.  Jasno je da taj pokret sadrži na očigled prozaičnu stvarnost, piše sveti Pavao na jednom drugom mjestu: Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite (Kor 10,31).

Dozvolite mi da se sad osvrnem na jedan drugi aspekt svakodnevnog života koji mi posebno leži na srcu. To je ljudska ljubav, čista ljubav žene i muškarca, zaručenih ili u braku. Želim ponovo reći da ova sveta ljudska ljubav nije samo neka dopuštena, tolerirana stvar, pored pravih duhovnih aktivnosti, kako bi se moglo zaključiti iz lažnih duhovnosti o kojima sam maločas govorio. Četrdeset godina tvrdim upravo suprotno, riječju i slovom, i oni koji to nisu razumjeli počinju shvaćati.

Ljubav koja vodi k braku i obitelji može istovremeno biti i put Božji, divan put poziva i iskrene žrtve Gospodinu. Pokušajte obavljati svoj posao najbolje što možete, rekao sam malo prije; ljubavlju ispunjajte malene  stvari, otkrivajte – ponavljam – ono nešto božansko u detaljima.

Profesori, studenti i svi koji svoj rad posvećujete sveučilištu Navarre: znajte da sam vašu ljubav preporučio Mariji, „kraljici prekrasne ljubavi“. Ondje je kapelica koju smo u njenu čast podigli da ona primi i blagoslovi vašu molitvu i prinos vaše čiste ljubavi.

Zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji (Kor 6,19). Mnogo ćete puta pred kipom Marije, Majke divne ljubavi, s radosnim „da“ odgovarati na apostolsko pitanje: Da, znamo, i uz Tvoju moćnu pomoć, Djevice i Majko Božja, tako želimo živjeti!

I svaki put ćete osjetiti želju za molitvom kad pomislite na tu zadivljujuću stvarnost: nešto tako materijalno kao što je moje tijelo odabrao Duh Sveti da u njemu prebiva...ne pripadam više sam sebi...moje tijelo i moja duša – moje cijelo biće – je Božje vlasništvo... I ova molitva imat će mnoge praktične posljedice, jer kako sveti Pavao piše: Proslavite dakle Boga u svom tijelu (Kor 6,20).

Zaključujem. Na početku sam rekao da želim govoriti o veličini i milosti Božjoj. I čini mi se da sam uspio govoreći o svetački življenoj svakodnevici. Život po uzoru na svetost usred ovozemaljske stvarnosti, bez buke, u jednostavnosti i istinitosti – nije li to danas najupečatljiviji  izraz magnalia Dei (Sir 18, 5), moćnog smilovanja, koje je Bog davno pokazao i dalje pokazuje za spasenje svijeta?

A sada vas želim zamoliti riječima iz psalma da se sjedinite sa mnom u molitvi i hvali: Magnificate Dominum mecum et extollamus nomen eius simul (Ps 34, 4): Veličajte sa mnom Gospodina, uzvisujmo ime njegovo zajedno! Drugim riječima: Živimo iz vjere.

Uzmimo štit vjere, kacigu spasa i mač duha, riječ Božju (usp. Ef 6, 11), piše Pavao na jednom mjestu u poslanici Efežanima koju smo prethodno čuli u liturgiji riječi.

Vjera: kako je potrebno nama kršćanima ova krepost, a posebno u ovoj godini vjere, koju je proglasio naš Sveti Otac Pavao VI. Bez vjere nedostaje pravi temelj za posvećivanje u svakodnevnom životu.

Potrebna je jedna živa vjera, naročito sada, dok se približavamo mysterium fidei (1 Tim 3, 9), svetoj Euharistiji i sudjelujemo na uskrsnoj tajni našega Gospodina, na onoj tajni koja uključuje i ostvaruje čitavo milosrđe Božje prema ljudima.

Vjera nam je potrebna da bismo vjerovali da se za nekoliko trenutaka ovdje na ovom oltaru obnavlja djelo našega otkupljenja (Prikazna molitva, 9. nedjelja nakon Duhova). Vjera da izmolimo Credo iz sveg srca i ovdje na ovom okupu, oko oltara, oćutimo Kristovu prisutnost, koji nas cor unum et anima una (Dj 4, 32), čini da postanemo jedno srce i jedna duša, te nas preoblikuje u jednu obitelj, u Crkvu: u jednu, svetu, katoličku, apostolsku i rimsku, to znači univerzalnu Crkvu.

I na kraju nam je vjera potrebna, draga djeco, da bismo pokazali svijetu da nije sve ovo samo jedan obred i lijepe riječi, već je to jedna božanska stvarnost koju nudimo ljudima svjedočanstvom svakodnevnog života – jednog običnog života, koji se uz pomoć Majke Božje posvećuje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.