Lista točaka

Monsinjore, imao sam priliku slušati vas kako odgovarate na pitanja skupine od više od 20 000 ljudi skupljenih u Pamploni prije godinu i pol dana. Inzistirali ste tada na potrebi katolika da se vladaju kao odgovorni i slobodni građani, i da 'ne zarađuju za život time što su katolici'. Koliku važnost i kakav doseg dajete toj ideji?

Uvijek me smetalo držanje onih koji zarađuju nazivajući se katolicima, i također onih koji žele zanijekati načelo osobne odgovornosti, na kojem se temelji cijela kršćanska moralnost.

Duh Opusa Dei i njegovih članova jest služiti Crkvi, i svim ljudima, bez iskorištavanja Crkve. Želim da katolici nose Krista, ne u imenu, nego u svom ponašanju, dajući stvarni primjer kršćanskog života. Smatram klerikalizam odbojnim i razumijem da, poput zlog antiklerikalizma, postoji također i zdravi antiklerikalizam. On polazi od ljubavi prema svećeništvu i suprotstavlja se korištenju svete misije za zemaljske ciljeve, bilo od strane svećenika ili od strane laika. Ali mislim da se u ovome ne suprotstavljam ikome. U našem Djelu nema duha monopolizma. Postoji samo želja za suradnjom sa svima koji rade za Krista, i sa svim kršćanima ili ne - koji od svog života rade sjajnu stvarnost služenja.

Ostaje samo reći da važna stvar nije toliko dimenzija koju sam ja dao ovim idejama, posebice od 1928. godine, nego ona koju je dalo Učiteljstvo Crkve. Ne tako davno, Vijeće je pobudilo u jadnom svećeniku kakav sam ja, osjećaj koji je nemoguće opisati. Jer je podsjetilo sve kršćane, u Dogmatskoj konstituciji Crkve, da moraju osjećati svoje puno građanstvo u zemaljskom gradu - sudjelujući u svim ljudskim djelatnostima sa stručnom kompetencijom i s ljubavlju za sve ljude, tražeći onu kršćansku savršenost na koju su pozvani jednostavnim činom svojeg krštenja.

Opus Dei je odigrao vodeću ulogu u modernom razvoju laikata. Stoga bismo Vas prije svega upitali: koje su, po Vašem mišljenju, glavne osobine tog razvoja?

Uvijek sam mislio da je glavna osobina razvoja laikata nova svijest o dostojanstvu kršćanskog poziva. Božji poziv, narav dana krštenjem i milost znače da svaki kršćanin može i trebao bi biti živi izraz vjere. Svaki bi kršćanin trebao biti "drugi Krist, sami Krist", prisutan među ljudima. Sveti je Otac to izrekao na način koji ne ostavlja mjesta za sumnju: "Neophodno je vratiti Svetom krštenju njegovo puno značenje. Putem tog sakramenta mi smo utjelovljeni u mistično tijelo Kristovo, koje je Crkva... Biti kršćanin, primivši krštenje, ne bi se trebalo promatrati kao nešto sporedno ili od male važnosti. To bi trebalo biti utisnuto duboko i radosno u svaku krštenu osobu" (Ecclesiam Suam, 1. dio).

Mnogi su bračni parovi zbunjeni, s obzirom na broj djece koji bi trebali imati, savjetom koji povremeno prime od nekih svećenika. Koji savjet biste im Vi dali?

Oni koji zbunjuju savjesti ljudi na taj način zaboravljaju da je život svet. Oni zaslužuju oštre prigovore koje je Gospodin uputio slijepima koji vode slijepe, onima koji ne žele ući u Kraljevstvo nebesko i koji ne dopuštaju drugima da uđu. Ne sudim o njihovim namjerama i zapravo sam siguran da mnogi daju takav savjet vođeni suosjećanjem i željom da nađu rješenje za teške situacije. No ne mogu sakriti činjenicu da sam duboko ožalošćen razornim i u mnogim slučajevima đavolskim poslom onih koji ne samo da ne uspijevaju pružiti zdravi nauk nego idu dalje i potkopavaju učenje Crkve.

Bračni parovi bi trebali zapamtiti, kada prime savjet i preporuku o tom pitanju, da ono što trebaju učiniti jest otkriti što Bog želi od njih. Iskrenošću, pravom namjerom, i minimalnom kršćanskom formacijom, naša savjest zna kako otkriti Božju volju na tom području kao i na drugim područjima. Postoje slučajevi kada tražimo savjet koji će pogodovati našoj sebičnosti i potisnuti svojim očitim autoritetom glas naših unutarnjih osuda. Tada čak idemo od savjetnika do savjetnika dok ne nađemo onoga koji je 'dobronamjeran'. To je farizejsko ponašanje koje je nedostojno djeteta Božjeg.

Savjet drugog kršćanina i posebno savjet svećenika u pitanjima vjere i morala je silna pomoć da bi se saznalo što Bog od nas želi u našim specifičnim okolnostima. No savjet ne uklanja osobnu odgovornost. Na kraju, mi sami smo oni, svatko od nas sam za sebe, koji moraju odlučiti za sebe i osobno odgovarati Bogu za svoje odluke.

Preko svakog privatnog savjeta i iznad njega stoji Božji zakon koji je sadržan u Svetom pismu, čuvan i naučavan od Crkvenog učiteljstva uz pomoć Duha Svetoga. Kada je određeni savjet proturječan Božjoj riječi, kako naučava Učiteljstvo, moramo ga odlučno odbaciti. Bog će dati svoju milost onima koji djeluju s poštenom namjerom. On će ih nadahnuti na ono što trebaju činiti i, ako je potrebno, omogućit će im da pronađu svećenika koji će znati voditi njihove duše čistim i pravim putovima iako povremeno ti putovi mogu biti teški.

Duhovno vodstvo ne bi trebalo pretvoriti ljude u bića bez vlastite prosudbe, koja se ograničavaju na mehaničko izvršavanje onoga što im drugi kažu. Naprotiv, trebalo bi težiti razvoju ljudi s vlastitim kršćanskim mjerilima. To zahtijeva zrelost, čvrsta uvjerenja, dostatno doktrinarno znanje, pročišćen duh i odgojenu volju.

Za oženjene ljude važno je da steknu jasan osjećaj dostojanstva svog poziva. Moraju znati da su pozvani od Boga ne samo na ljudsku ljubav nego i na božansku ljubav, preko svoje ljudske ljubavi. Važno je da shvate da su odabrani od cijele vječnosti kako bi surađivali sa stvaralačkom Božjom moći kad imaju i odgajaju djecu. Naš Gospodin traži od njih da od svog doma i cijeloga svog obiteljskog života učine svjedočanstvo svih kršćanskih kreposti.

Nikada se neću umoriti od ponavljanja da je brak velik i čudesan božanski put. Poput svega božanskog u nama, on zahtijeva odaziv na milost, velikodušnost, posvetu i službu. Sebičnost, u bilo kojem obliku, protivi se ljubavi Božjoj koja bi trebala upravljati našim životima. To je temeljna točka koju pojedinac mora uvijek imati na umu u odnosu na brak i broj djece.

Postoje mnoge žene koje već imaju puno djece i boje se reći svojim prijateljima i rođacima da će imati još jedno dijete. Boje se kritike onih koji misle da su sada, kad je stigla "pilula", velike obitelji staromodne. Zaista može biti teško podizati brojnu obitelj u suvremenom društvu. Što biste nam rekli o tome?

Blagoslivljam roditelje koji, radosno prihvaćajući zadaću koju im Bog povjerava, imaju mnogo djece. Štoviše, molim bračne parove da ne zaustavljaju izvore života i pozivam ih da imaju dovoljno nadnaravnog pogleda i hrabrosti da podignu brojnu obitelj, ako je to Božja volja. Kada hvalim brojne obitelji, ne pozivam se na one koje su rezultat čistih fizioloških odnosa. Pozivam se na obitelji utemeljene na praksi ljudskih kreposti, koje imaju visoko mišljenje o osobnom dostojanstvu i znaju da se davanje djece Bogu ne sastoji samo od omogućavanja njihova prirodnog života nego i od prihvaćanja dugotrajnog zadatka njihova odgoja. Davanje života dolazi najprije, ali ono nije sve.

Mogu postojati specifični slučajevi u kojima je Božja volja, koja se pokazuje na obične načine, točno ta da obitelj bude malobrojna. Ipak, teorije koje čine kontrolu rađanja idealom ili univerzalnom i sveopćom dužnošću zločinačke su, protukršćanske i ponižavajuće za ljude. Pozivati se na pretpostavljeni poslije koncilski duh suprotstavljen velikim obiteljima značilo bi krivotvoriti i izopačiti kršćanski nauk. Drugi vatikanski koncil je proglasio da su "posebno vrijedni spomena među oženjenim ljudima koji izvršavaju zadaću koju im je povjerio Bog oni koji, s razboritim uzajamnim dogovorom, velikodušno prihvaćaju brojnije potomstvo da ga dostojno odgoje" (pastoralna konstitucija "Gaudium et spes", br. 50). Štoviše, papa Pavao VI., u obraćanju 12. veljače 1966., komentira "da bi nedavno završeni Drugi vatikanski koncil trebao raširiti među kršćanskim parovima duh velikodušnosti kako bi povećali novi Božji narod... da bi se trebali uvijek sjećati da je to širenje Božjeg kraljevstva i mogućnosti prodora Crkve među ljudima kako bi se ostvarilo vječno spasenje i spasenje svijeta također povjereno njihovoj velikodušnosti.

Broj sam po sebi nije odlučujući čimbenik. Činjenica imati malo ili mnogo djece ne čini sama po sebi obitelj više ili manje kršćanskom. Ono što je važno jest integritet i iskrenost kojim se bračni život živi. Stvarna uzajamna ljubav nadilazi savez muža i žene i proširuje se na svoje prirodne plodove - djecu. Sebičnost, naprotiv, prije ili kasnije svodi ljubav na puko zadovoljenje nagona i uništava vezu koja spaja roditelje i djecu. Dijete koje sumnja da je došlo na svijet protiv volje svojih roditelja, koje osjeća da nije rođeno iz čiste ljubavi, nego zbog loše procjene ili previda, teško se može smatrati dobrim sinom - istinskim sinom - svojih roditelja.

Govorio sam da sam po sebi broj djece nije odlučujući čimbenik. Međutim, jasno vidim da napadi na velike obitelji proizlaze iz nedostatka vjere. Oni su rezultat društvenog ozračja koje je nesposobno razumjeti velikodušnost, koje pokušava prikriti sebičnost naoko altruističkim motivima.

Paradoksalno, zemlje u kojima se nailazi na najveću propagandu za kontrolu rađanja, i koje nameću kontrolu rađanja drugim zemljama, upravo su one koje su postigle viši životni standard. Možda bi se njihovi gospodarski i društveni argumenti u prilog kontrole rađanja mogli shvatiti ozbiljnije ako bi ih oni naveli da daju popriličan dio svog velikog bogatstva onima u potrebi. Do tada će biti teško ne misliti da je stvarni motiv iza njihovih argumenata hedonizam i ambicija za političkom prevlasti, za demografskim neokolonijalizmom.

Svjestan sam velikih problema s kojima se čovječanstvo suočava i stvarnih poteškoća s kojima se pojedina obitelj može suočiti. Često mislim o tome i moje očinsko srce, koje moram imati kao kršćanin i kao svećenik, ispunjeno je suosjećanjem. Ipak, nije zakonito tražiti rješenje u tom smjeru.

Ne razumijem kako su katolici i čak svećenici godinama savjetovali, mirne savjesti, upotrebu pilule za sprečavanje začeća. Učenja papa ne mogu se zanemariti samo tako. Niti bismo smjeli izjaviti, kao što nevjerojatno lakomisleno čine, da je papa, kada ne govori ex cathedra, jednostavno običan teolog podložan greškama. Da se ne govori o strašnoj drskosti kojom se pretpostavlja da papa čini pogreške, a oni ne čine.

Osim toga, zaboravljaju da papa nije samo učitelj i nepogrešiv kada to izričito kaže, nego i vrhovni zakonodavac. U ovom slučaju papa Pavao VI. je naveo u nedvosmislenim terminima da su sve dispozicije duboko cijenjenog Pija XII. u upravo toj osjetljivoj stvari još uvijek obvezujuće i mora ih se nužno slijediti. Štoviše, Pio XII. dopušta samo neke prirodne postupke - ne pilulu - za izbjegavanje začeća u izoliranim i teškim slučajevima. Savjetovati suprotno jest, stoga, ozbiljan čin neposlušnosti Svetom Ocu u teškoj stvari.

Mogao bih napisati golemi svezak o katastrofalnim posljedicama koje upotreba tih i drugih kontracepcijskih sredstava donosi sa sobom, poimence: slom bračne ljubavi (bračni par počne promatrati jedno drugo prije kao sudionike, nego kao muža i ženu), nesreća, nevjera, duševna i duhovna bol, velika šteta prema djeci, gubitak bračnog mira... Međutim, ne mislim da je nužno sve to spominjati; radije jednostavno slušam papu. Ako u nekom trenutku on odluči da je upotreba određenog lijeka dopuštena za sprečavanje začeća, prilagodit ću se svemu što on kaže. I slijedeći kriterije ustanovljene od pape i kriterije moralne teologije, ispitao bih u svakom slučaju očite opasnosti na koje sam se upravo pozvao i dao bih svoj savjet po savjesti svakome pojedincu.

I uvijek bih imao na umu da naš današnji svijet neće spasiti ljudi koji žele zatrovati duhovni život i svesti sve na pitanje ekonomije i materijalnog blagostanja. Njegov spas će doći od ljudi i žena koji znaju da je moralni zakon usmjeren prema čovjekovoj vječnoj sudbini, koji imaju vjeru u Boga i velikodušno se okreću zahtjevima svoje vjere, pomažući onima koji cijene nadnaravno značenje našeg života na zemlji.

To bi ih sigurno trebalo voditi ne tome da potiču bijeg od stvarnosti, nego da učinkovito osiguravaju da svi ljudi imaju potrebna materijalna sredstva, da ima posla za sve i da se nitko ne nađe nepravedno zatvoren u svom društvenom i obiteljskom životu.