Lista točaka

Možda kao reakcija na obavezni vjerski odgoj, sveden povremeno na nekoliko rutinskih i vanjskih navika, neki mladi ljudi gotovo uopće ne obraćaju pozornost na kršćansku pobožnost jer je smatraju sentimentalnom besmislicom. Koje rješenje biste predložili za taj problem?

Pitanje nosi svoj vlastiti odgovor. Značenje istinske pobožnosti trebalo bi se naučiti najprije primjerom, a onda riječju. Lažna pobožnost je pseudo-duhovna karikatura koja obično potječe od nedostatka doktrine i od nekog psihološkog nedostatka. Logični je rezultat njezina odbojnost svakome tko voli vjerodostojnost i iskrenost.

Vrlo mi je drago vidjeti kako se kršćanska pobožnost ukorjenjuje među mladim ljudima danas, kao i prije 40 godina:

- kada vide da se iskreno živi u životima drugih;

- kada razumiju da je molitva razgovor s Bogom, ne anoniman, nego osoban, kao otac s prijateljem, u prisnom razgovoru;

- kada pokušavamo da čuju duboko u svojim dušama riječi kojima ih je sam Isus Krist pozvao na prisni susret: vos autem dixi amicos - "vas sam nazvao prijateljima" (Iv, 15,15);

- kada se snažno apelira na njihovu vjeru, tako da vide da je Gospodin "isti jučer i danas i uvijeke" (Heb 13,8).

Za njih je bitno da shvate kako jednostavna i iskrena pobožnost također poziva na vježbanje ljudskih kreposti i kako se ne može svesti na nekoliko dnevnih ili tjednih pobožnih čina. Ona mora ispuniti cijeli naš život i dati smisao našem radu, odmoru, prijateljstvima i zabavi, svemu što radimo. Mi smo djeca Božja cijeli dan, iako izdvajamo posebne trenutke za razmatranje toga kako bismo se ispunili sviješću o svom božanskom sinovstvu koje je bit istinske pobožnosti.

Govorio sam kako mladi ljudi to dobro razumiju. Mogao bih dodati da će se onaj koji to pokuša živjeti uvijek osjećati mlado.  Kršćanin koji živi u zajedništvu s Isusom Kristom može uživati, čak i s 80, u riječima koje molimo u podnožju oltara: "I pristupit ću Božjem žrtveniku, Bogu, radosti svojoj" (Ps 42,4).

Smatrate li važnim, onda, naučiti djecu da prakticiraju svoju vjeru od svojih najranijih godina? Mislite li da bi neke činove pobožnosti trebalo živjeti u obitelji?

Mislim da je to upravo najbolji način za pružanje djeci istinskog kršćanskog odgoja. Pismo nam govori o onim ranokršćanskim obiteljima koje su crpile novu snagu i novi život iz svjetla Evanđelja. Sveti Pavao ih naziva "Crkvom u njihovu domu" (1 Kor 16,19).

U svim kršćanskim okolinama iskustvo pokazuje koji dobri učinci dolaze od toga prirodnog i nadnaravnog uvoda u pobožni život koji se daje u toplini doma. Djeca uče stavljati Boga prije svega u svoje osjećaje. Uče se vidjeti Boga kao svog Oca i Mariju kao svoju Majku i uče se moliti slijedeći primjer svojih roditelja. Na taj način može se lako vidjeti kako predivan apostolat roditelji imaju i kako je njihova dužnost živjeti pun kršćanski život molitve, kako bi mogli svojoj djeci prenijeti svoju ljubav prema Bogu, što je nešto više od samog podučavanja.

Kako u tome mogu uspjeti? Imaju odlična sredstva u nekoliko kratkih, dnevnih vjerskih praksi običaja koji su se oduvijek živjeli u kršćanskim obiteljima i za koje smatram da su predivni: zahvala prije jela, jutarnja i večernja molitva, sveta krunica (iako danas neki kritiziraju tu pobožnost našoj Gospi). Običaji se razlikuju od mjesta do mjesta, ali mislim da bi uvijek trebalo poticati neke činove pobožnosti koje obitelj može zajedno činiti na jednostavan i prirodan način.

To je način na koji se može osigurati da se Bog ne smatra strancem kojem idemo u crkvu jednom tjedno u nedjelju. Vidjet će Ga se i tretirati onakvim kakav On stvarno jest, ne samo u crkvi nego i kod kuće, zato što nam je Gospodin rekao: "Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima" (Mt 18,20).

Još uvijek naglas molim molitve prije spavanja koje sam kao dijete naučio s majčinih usana, i to kažem s ponosom i zahvalnošću jednog sina. One me približavaju Bogu i omogućuju mi da osjetim ljubav s kojom sam naučio poduzeti svoje prve korake kao kršćanin. I dok pružam Bogu dan koji počinje, ili zahvaljujem na danu koji se približava kraju, molim ga da uveća, na nebu, sreću onih koje posebno volim i da nas tamo zauvijek združi.

Moja prijašnja pitanja odnosila su se na zaruke. Govoreći sad o temi braka, što biste savjetovali udanim ženama da učine kako bi osigurale da njihovi brakovi nastave biti sretnima kako godine prolaze i da ne ustupe mjesto monotoniji? To se pitanje ne mora činiti vrlo važnim, ali primamo puno pisama u vezi s tom temom.

Mislim da to je zapravo važno pitanje i stoga su moguća rješenja također važna iako se mogu činiti očitima. Ako se u braku želi sačuvati njegova prvotna draž i ljepota, i muž i žena trebali bi obnavljati svoju ljubav iz dana u dan, a to se radi kroz žrtvu, s osmijesima i također dosjetljivošću. Zar je iznenađujuće da suprug koji dolazi kući umoran s posla počinje gubiti strpljenje kada njegova žena priča i priča o svemu što misli da je pošlo po krivu tijekom dana? Neugodne stvari mogu čekati bolji trenutak kada je suprug manje umoran i o tome više raspoložen slušati.

Još jedna važna stvar jest osobni izgled. I rekao bih da je svaki svećenik koji govori suprotno loš savjetnik. Kako godine prolaze, žena koja živi u svijetu mora više paziti ne samo na svoj unutarnji život nego i na svoj izgled. Njezin unutarnji život sam zahtijeva da pazi na svoj osobni izgled; naravno, to bi uvijek trebalo biti u skladu s njezinim godinama i okolnostima. Često kažem u šali da starija pročelja trebaju više restauracije. To je savjet jednog svećenika. Stara španjolska poslovica kaže: "Dobro njegovana žena drži svoga muža podalje od vrata."

Zato se ne bojim reći da su žene odgovorne za 80% nevjera svojih muževa jer ne znaju kako ih osvojiti svaki dan i kako se nježno i brižno brinuti o njima. Pažnja udane žene trebala bi biti usmjerena na muža i djecu, a pažnja oženjenog muškarca trebala bi biti usmjerena na ženu i djecu. Kako bi to uspjelo, treba puno vremena i truda, i ono što se protiv toga bori jest loše i ne bi se smjelo dopustiti.

Ne postoji izgovor za neispunjavanje te ljupke dužnosti. Rad izvan kuće nije izgovor. Čak ni nečiji pobožan život ne može biti izgovor, jer ako je neuskladiv sa svakodnevnim dužnostima, nije dobar ni drag Bogu. Prva briga udane žene mora biti njezin dom. Postoji aragonska izreka koja kaže: "Ako putem u crkvu na molitvu ženi zagori gulaš, može  biti napola anđeo, ali je i napola đavao." Ja bih rekao da je đavao u potpunosti.