Lista točaka

Možda kao reakcija na obavezni vjerski odgoj, sveden povremeno na nekoliko rutinskih i vanjskih navika, neki mladi ljudi gotovo uopće ne obraćaju pozornost na kršćansku pobožnost jer je smatraju sentimentalnom besmislicom. Koje rješenje biste predložili za taj problem?

Pitanje nosi svoj vlastiti odgovor. Značenje istinske pobožnosti trebalo bi se naučiti najprije primjerom, a onda riječju. Lažna pobožnost je pseudo-duhovna karikatura koja obično potječe od nedostatka doktrine i od nekog psihološkog nedostatka. Logični je rezultat njezina odbojnost svakome tko voli vjerodostojnost i iskrenost.

Vrlo mi je drago vidjeti kako se kršćanska pobožnost ukorjenjuje među mladim ljudima danas, kao i prije 40 godina:

- kada vide da se iskreno živi u životima drugih;

- kada razumiju da je molitva razgovor s Bogom, ne anoniman, nego osoban, kao otac s prijateljem, u prisnom razgovoru;

- kada pokušavamo da čuju duboko u svojim dušama riječi kojima ih je sam Isus Krist pozvao na prisni susret: vos autem dixi amicos - "vas sam nazvao prijateljima" (Iv, 15,15);

- kada se snažno apelira na njihovu vjeru, tako da vide da je Gospodin "isti jučer i danas i uvijeke" (Heb 13,8).

Za njih je bitno da shvate kako jednostavna i iskrena pobožnost također poziva na vježbanje ljudskih kreposti i kako se ne može svesti na nekoliko dnevnih ili tjednih pobožnih čina. Ona mora ispuniti cijeli naš život i dati smisao našem radu, odmoru, prijateljstvima i zabavi, svemu što radimo. Mi smo djeca Božja cijeli dan, iako izdvajamo posebne trenutke za razmatranje toga kako bismo se ispunili sviješću o svom božanskom sinovstvu koje je bit istinske pobožnosti.

Govorio sam kako mladi ljudi to dobro razumiju. Mogao bih dodati da će se onaj koji to pokuša živjeti uvijek osjećati mlado.  Kršćanin koji živi u zajedništvu s Isusom Kristom može uživati, čak i s 80, u riječima koje molimo u podnožju oltara: "I pristupit ću Božjem žrtveniku, Bogu, radosti svojoj" (Ps 42,4).

Smatrate li važnim, onda, naučiti djecu da prakticiraju svoju vjeru od svojih najranijih godina? Mislite li da bi neke činove pobožnosti trebalo živjeti u obitelji?

Mislim da je to upravo najbolji način za pružanje djeci istinskog kršćanskog odgoja. Pismo nam govori o onim ranokršćanskim obiteljima koje su crpile novu snagu i novi život iz svjetla Evanđelja. Sveti Pavao ih naziva "Crkvom u njihovu domu" (1 Kor 16,19).

U svim kršćanskim okolinama iskustvo pokazuje koji dobri učinci dolaze od toga prirodnog i nadnaravnog uvoda u pobožni život koji se daje u toplini doma. Djeca uče stavljati Boga prije svega u svoje osjećaje. Uče se vidjeti Boga kao svog Oca i Mariju kao svoju Majku i uče se moliti slijedeći primjer svojih roditelja. Na taj način može se lako vidjeti kako predivan apostolat roditelji imaju i kako je njihova dužnost živjeti pun kršćanski život molitve, kako bi mogli svojoj djeci prenijeti svoju ljubav prema Bogu, što je nešto više od samog podučavanja.

Kako u tome mogu uspjeti? Imaju odlična sredstva u nekoliko kratkih, dnevnih vjerskih praksi običaja koji su se oduvijek živjeli u kršćanskim obiteljima i za koje smatram da su predivni: zahvala prije jela, jutarnja i večernja molitva, sveta krunica (iako danas neki kritiziraju tu pobožnost našoj Gospi). Običaji se razlikuju od mjesta do mjesta, ali mislim da bi uvijek trebalo poticati neke činove pobožnosti koje obitelj može zajedno činiti na jednostavan i prirodan način.

To je način na koji se može osigurati da se Bog ne smatra strancem kojem idemo u crkvu jednom tjedno u nedjelju. Vidjet će Ga se i tretirati onakvim kakav On stvarno jest, ne samo u crkvi nego i kod kuće, zato što nam je Gospodin rekao: "Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima" (Mt 18,20).

Još uvijek naglas molim molitve prije spavanja koje sam kao dijete naučio s majčinih usana, i to kažem s ponosom i zahvalnošću jednog sina. One me približavaju Bogu i omogućuju mi da osjetim ljubav s kojom sam naučio poduzeti svoje prve korake kao kršćanin. I dok pružam Bogu dan koji počinje, ili zahvaljujem na danu koji se približava kraju, molim ga da uveća, na nebu, sreću onih koje posebno volim i da nas tamo zauvijek združi.

Dozvolite mi da se sad osvrnem na jedan drugi aspekt svakodnevnog života koji mi posebno leži na srcu. To je ljudska ljubav, čista ljubav žene i muškarca, zaručenih ili u braku. Želim ponovo reći da ova sveta ljudska ljubav nije samo neka dopuštena, tolerirana stvar, pored pravih duhovnih aktivnosti, kako bi se moglo zaključiti iz lažnih duhovnosti o kojima sam maločas govorio. Četrdeset godina tvrdim upravo suprotno, riječju i slovom, i oni koji to nisu razumjeli počinju shvaćati.

Ljubav koja vodi k braku i obitelji može istovremeno biti i put Božji, divan put poziva i iskrene žrtve Gospodinu. Pokušajte obavljati svoj posao najbolje što možete, rekao sam malo prije; ljubavlju ispunjajte malene  stvari, otkrivajte – ponavljam – ono nešto božansko u detaljima.

Profesori, studenti i svi koji svoj rad posvećujete sveučilištu Navarre: znajte da sam vašu ljubav preporučio Mariji, „kraljici prekrasne ljubavi“. Ondje je kapelica koju smo u njenu čast podigli da ona primi i blagoslovi vašu molitvu i prinos vaše čiste ljubavi.

Zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji (Kor 6,19). Mnogo ćete puta pred kipom Marije, Majke divne ljubavi, s radosnim „da“ odgovarati na apostolsko pitanje: Da, znamo, i uz Tvoju moćnu pomoć, Djevice i Majko Božja, tako želimo živjeti!

I svaki put ćete osjetiti želju za molitvom kad pomislite na tu zadivljujuću stvarnost: nešto tako materijalno kao što je moje tijelo odabrao Duh Sveti da u njemu prebiva...ne pripadam više sam sebi...moje tijelo i moja duša – moje cijelo biće – je Božje vlasništvo... I ova molitva imat će mnoge praktične posljedice, jer kako sveti Pavao piše: Proslavite dakle Boga u svom tijelu (Kor 6,20).