Lista točaka

Biste li objasnili središnje poslanje i ciljeve Opusa Dei? Na čemu ste utemeljili svoje ideje za Udruženje? Ili je Opus Dei nešto posebno, potpuno novo u Crkvi i kršćanstvu? Može li se usporediti s vjerskim redovima i svjetovnim zavodima, ili s crkvenim organizacijama poput Društva Svetog Imena, Kolumbovih vitezova ili s Christopherovim pokretom?

Opus Dei cilja na to da ohrabri ljude iz svakog područja društva da požele svetost usred svijeta. Drugim riječima, Opus Dei nudi pomoć običnim ljudima poput vas da vode potpuno kršćanski život, bez prilagođavanja njihova uobičajenog načina života, njihova svakodnevnog rada, njihovih težnji i ambicija.

Kako sam napisao prije nekoliko godina, može se reći da je Opus Dei star i nov, kao i Evanđelje. Ima namjeru podsjetiti kršćane na prekrasne riječi iz Knjige postanka: Bog je stvorio čovjeka da radi. Pokušavamo oponašati primjer Krista, koji je proveo gotovo cijeli život na zemlji radeći kao tesar u malom gradiću. Rad je jedna od najvećih ljudskih vrednota i način na koji ljudi doprinose napretku društva. Ali još više, on je put svetosti.

S kojim se drugim organizacijama može usporediti Opus Dei? Na to pitanje nije lako odgovoriti. Kad se uspoređuju organizacije koje imaju duhovne ciljeve, uvijek postoji rizik da se razmatra vanjske značajke ili pravni status na štetu onoga što je važnije, duha koji ih oživljava i koji je „raison d'être“ svih njihovih aktivnosti.

Samo ću reći, s poštovanjem prema organizacijama koje ste spomenuli, da je Opus Dei jako daleko od vjerskih redova i svjetovnih zavoda, a blizak ustanovama poput Društva Svetog Imena.

Opus Dei je međunarodna organizacija kojoj pripada određen broj svjetovnih svećenika, iako su oni u manjini. Njegovi članovi su ljudi koji žive u svijetu i rade uobičajene poslove. Oni ne pristupaju Opusu Dei da bi ostavili svoje poslove. Upravo suprotno, ono što traže u Djelu jest duhovna pomoć koju trebaju kako bi posvetili svoj svakodnevni rad. Time njihov rad postaje način na koji posvećuju sebe i pomažu drugima da učine isto. Nastavljaju biti neoženjeni, oženjeni, udovci ili svećenici. Ono što pokušavaju jest služiti Bogu i svojim bližnjima u sadašnjem trenutku svog života. Opus Dei ne zanimaju zavjeti ili obećanja. On traži od svojih članova da se trude provoditi ljudske i kršćanske vrijednosti, kao djeca Božja, usprkos ograničenjima i greškama koje su neizbježne u ljudskom životu.

Ako želite usporedbu, najlakši način za razumijevanje Opusa Dei je život prvih kršćana. Oni su živjeli svoj kršćanski poziv ozbiljno, stvarno tražeći svetost na koju su bili pozvani svojim krštenjem. Izvana nisu činili ništa čime bi se razlikovali od svojih sugrađana. Članovi Opusa Dei su obični ljudi. Oni rade poput svih drugih i žive usred svijeta kao i prije pridruženja. Nema ničeg krivog i lažnog u njihovu ponašanju. Oni žive kao svaki drugi kršćanski građanin koji želi potpuno odgovoriti na zahtjeve svoje vjere, jer to je ono što oni jesu.

Znamo da muškarci i žene svih okruženja, oženjeni i neoženjeni ljudi, pripadaju Opusu Dei. Koji je zajednički element u pozivu Opusu Dei? Koje obveze svaki član preuzima kako bi postigao ciljeve Opusa Dei?

Mogu to izreći u samo nekoliko riječi: tražiti svetost usred svijeta, "nel bel mezzo della strada" kako glasi talijanski izraz. Osoba koja od Boga prima poseban poziv za Opus Dei jest uvjerena da mora ostvariti svetost u vlastitom staležu u životu, na svom poslu, bio on manualni ili intelektualni, i živi prema tome. Kažem "uvjerena je... i živi prema tome" zato što to nije stvar prihvaćanja jednostavnog teorijskog prijedloga, nego njegova provođenja u praksu iz dana u dan, u običnom životu.

Ako želite postići svetost - unatoč svojim osobnim nedostacima i nevoljama, koje će trajati dokle god živite - morate se potruditi, s Božjom milošću, vršiti milosrđe koje je punina zakona i veza savršenosti. Milosrđe nije nešto apstraktno. Ono podrazumijeva stvarno, potpuno darivanje u službi Bogu i svim ljudima; u službi onom Bogu koji nam govori u tišini molitve i u buci svijeta i onim ljudima čije je postojanje isprepleteno s našim. Živeći milosrđe Ljubavi - živite sve ljudske i nadnaravne kreposti koje se traže od kršćanina. Te kreposti oblikuju zajedništvo i ne mogu se svesti na puki popis. Ne možete imati milosrđe bez pravde, solidarnosti, obiteljske i društvene odgovornosti, siromaštva, radosti, čistoće, prijateljstva...

Možete odmah vidjeti da prakticiranje tih kreposti vodi apostolatu. Zapravo, to je već apostolat. Jer kad ljudi pokušavaju živjeti na taj način usred svog svakodnevnog posla, njihovo kršćansko ponašanje postaje dobar primjer, svjedočenje, nešto što je stvarna i učinkovita pomoć drugima. Oni uče ići stopama Krista, koji je "činio i učio" (Dj 1,1), pridružujući primjer riječi. Zato ovih posljednjih 40 godina nazivam taj apostolat "apostolatom prijateljstva i povjerenja".

Svi članovi Opusa Dei imaju tu istu želju za svetošću i apostolatom. I tako, u Djelu, ne postoje stupnjevi ili kategorije članstva. Poziv na Opus Dei je jedan i isti. To je poziv na osobno predanje, na pokušaj da se slobodno i odgovorno vrši Božja volja, to je ono što Bog želi da svaki pojedinac čini. Ono što imamo jest mnoštvo osobnih položaja, položaj svakog člana u svijetu, kojemu je prilagođen isti posebni poziv.

Kao što možete vidjeti, pastoralni fenomen Opusa Dei jest nešto rođeno "odozdo", iz svakodnevnih života kršćana koji žive i rade pokraj ostalih ljudi. Stoga on ne oblikuje dio sekularizirajućeg procesa, "desakralizacije" monaškog i redovničkog života. On nije karika u lancu koji vuče redovnike bliže svijetu.

Kada osoba primi poziv na Opus Dei, ona stječe novi pogled na stvari oko sebe. Vidi društvene odnose, svoju struku, svoje interese, svoje žalosti i svoje radosti u novom svjetlu. Ali ni na trenutak ne prestaje živjeti usred njih. Stoga se ne može govoriti o prilagodbi svijetu ili modernom društvu. Nitko se ne prilagođava onome što je dio ili komad njega: s obzirom na ono što mu je vlastito on jednostavno jest. Njegov je poziv isti onomu koji su oni ribari, seljaci, trgovci ili vojnici primili u svoja srca dok su sjedili do Isusovih nogu u Galileji i čuli ga kako govori: "Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski" (Mt 5,48).

Dopustite mi da to ovako kažem: savršenstvo koje član Opusa Dei traži jest savršenstvo vlastito kršćaninu. To je isto savršenstvo na koje je svaki kršćanin pozvan i sastoji se u punom življenju zahtjeva vjere. Ne zanima nas "evanđeoska savršenost", koja se smatra vlastitom redovnicima i nekim ustanovama uspostavljenim na redovničkim zasadama. Još nas manje zanima "život evanđeoskog savršenstva", koji se u kanonskom pravu odnosi na redovnički stalež.

Smatram redovnički poziv blagoslovljenim i pozivom koji Crkva treba, i onaj tko ne bi poštovao taj poziv, ne bi imao duh Djela. Ali to nije moj poziv ni poziv članova Opusa Dei. Možete reći da dolaženjem u Opus Dei svaki član dolazi pod izričitim uvjetom da neće mijenjati svoj stalež u životu. Posebna osobitost našeg načina jest posvetiti stalež u životu u svijetu, i biti posvećen na mjestu susreta s Kristom. To je obaveza koju svaki član preuzima kako bi postigao ciljeve Opusa Dei.

Molim Vas, oprostite mi što inzistiram na istoj temi. Preko pisama koja dođu do stola našeg urednika znamo da se neke majke velikih obitelji žale kako su ograničene na ulogu rađateljice djece, i osjećaju se nezadovoljne što nisu u mogućnosti posvetiti svoj život drugim područjima: profesionalnom radu, kulturnim djelatnostima, socijalnom radu... Koji biste im savjet dali?

Samo trenutak! Što je socijalni rad ako ne davanje sebe drugima, s osjećajem predanosti i služenja i učinkovitog doprinosa dobru svih? Posao žene u njezinoj kući jest društveni doprinos sam po sebi i lako može biti najučinkovitiji od svih.

Uzmite primjer velike obitelji. Majčin posao je usporediv s poslom profesionalnih učitelja i u mnogim ih slučajevima ostavlja u sjeni. Učitelj uspijeva odgojiti određen broj dječaka i djevojčica više ili manje uspješno tijekom svog života. Majka može dati svojoj djeci čvrst skup vrijednosti i oblikovati njihov karakter i može ih učiniti, s njihove strane, drugim učiteljima, uspostavljajući tako neprekinuti lanac odgovornosti i kreposti.

U tim stvarima lako je zavesti se pukim brojkama i misliti da je rad učitelja, koji vidi stotine ljudi kako prolaze kroz njegove razrede, ili rad pisca koji dopire do tisuća čitatelja, vrjedniji. To je sve jako dobro, ali koliko ljudi stvarno oblikuje taj učitelj ili pisac? Majka ima troje, petero, desetero ili više djece za koje se brine i može učiniti od njih istinsko umjetničko djelo, čudo odgoja, ravnoteže i razumijevanja, uzor kršćanskog načina života. Može ih naučiti da budu sretni i da budu korisni onima oko sebe.

Osim toga, prirodno je da djeca pomažu oko sitnih kućanskih poslova; i majka koja zna kako dobro podignuti svoju djecu može to uspjeti. Na taj način imat će slobodnog vremena koje će joj, ako se dobro iskoristi, omogućiti da njeguje svoje osobne interese i talente i da obogati svoje obrazovanje. Na sreću, danas ima dovoljno tehničke opreme, kućanskih aparata, koji mogu uštedjeti puno vremena ako ih se potpuno iskoristi i koristi na ispravan način. Kao i na svakom području, osobne kvalitete su ono što se računa. Nekim ženama s najnovijim modelom stroja za pranje rublja treba duže da operu rublje (i operu ga lošije) nego da ga peru ručno. Aparati su korisni samo ako ih se zna koristiti.

Znam mnogo udanih žena s velikim obiteljima koje vode svoj dom jako dobro i još nalaze vremena za suradnju u drugim apostolskim zadaćama, poput one ranokršćanskog bračnog para, Akvile i Priscile. Oni su radili kod kuće i na poslu, i uz to su bili iznimni suradnici svetog Pavla. Svojom riječju i primjerom doveli su Apolona do Kristove vjere, čovjeka koji će poslije postati veliki propovjednik rane Crkve. Kao što sam već rekao, netko tko stvarno želi, može svladati priličan broj prepreka, bez zanemarivanja ijedne svoje dužnosti. Zapravo, ima vremena za puno stvari: za vođenje doma s profesionalnim pogledom, za neprestano davanje sebe drugima, za unaprjeđenje vlastitog obrazovanja i obogaćivanje obrazovanja drugih, i za izvršavanje mnogih drugih učinkovitih zadaća.

Smatrate li važnim, onda, naučiti djecu da prakticiraju svoju vjeru od svojih najranijih godina? Mislite li da bi neke činove pobožnosti trebalo živjeti u obitelji?

Mislim da je to upravo najbolji način za pružanje djeci istinskog kršćanskog odgoja. Pismo nam govori o onim ranokršćanskim obiteljima koje su crpile novu snagu i novi život iz svjetla Evanđelja. Sveti Pavao ih naziva "Crkvom u njihovu domu" (1 Kor 16,19).

U svim kršćanskim okolinama iskustvo pokazuje koji dobri učinci dolaze od toga prirodnog i nadnaravnog uvoda u pobožni život koji se daje u toplini doma. Djeca uče stavljati Boga prije svega u svoje osjećaje. Uče se vidjeti Boga kao svog Oca i Mariju kao svoju Majku i uče se moliti slijedeći primjer svojih roditelja. Na taj način može se lako vidjeti kako predivan apostolat roditelji imaju i kako je njihova dužnost živjeti pun kršćanski život molitve, kako bi mogli svojoj djeci prenijeti svoju ljubav prema Bogu, što je nešto više od samog podučavanja.

Kako u tome mogu uspjeti? Imaju odlična sredstva u nekoliko kratkih, dnevnih vjerskih praksi običaja koji su se oduvijek živjeli u kršćanskim obiteljima i za koje smatram da su predivni: zahvala prije jela, jutarnja i večernja molitva, sveta krunica (iako danas neki kritiziraju tu pobožnost našoj Gospi). Običaji se razlikuju od mjesta do mjesta, ali mislim da bi uvijek trebalo poticati neke činove pobožnosti koje obitelj može zajedno činiti na jednostavan i prirodan način.

To je način na koji se može osigurati da se Bog ne smatra strancem kojem idemo u crkvu jednom tjedno u nedjelju. Vidjet će Ga se i tretirati onakvim kakav On stvarno jest, ne samo u crkvi nego i kod kuće, zato što nam je Gospodin rekao: "Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima" (Mt 18,20).

Još uvijek naglas molim molitve prije spavanja koje sam kao dijete naučio s majčinih usana, i to kažem s ponosom i zahvalnošću jednog sina. One me približavaju Bogu i omogućuju mi da osjetim ljubav s kojom sam naučio poduzeti svoje prve korake kao kršćanin. I dok pružam Bogu dan koji počinje, ili zahvaljujem na danu koji se približava kraju, molim ga da uveća, na nebu, sreću onih koje posebno volim i da nas tamo zauvijek združi.