Lista točaka

Također je istina da je napredak u povijesti Crkve doveo do nestanka određene vrste klerikalizma koji je bio sklon pogrešno tumačiti sve što su laici radili i gledati njihovo djelovanje kao dvolično i licemjerno. Zahvaljujući tom napretku danas je lakše razumjeti da je ono što je Opus Dei živio i promicao bio čisto i jednostavno božanski poziv običnog kršćanina, s točnom nadnaravnom predanošću.

Nadam se da će doći vrijeme kada će izraz "katolici prodiru u sva područja društva" izaći iz upotrebe jer će svi razumjeti da je to klerikalni izraz. U svakom slučaju, prilično je neprimjenjiv na apostolat Opusa Dei. Članovi Djela nemaju potrebu "prodirati" u vremenita područja jednostavno zato što su obični građani, isti kao i njihovi sugrađani, i stoga se već tamo nalaze.

Kad Bog pozove u Opus Dei nekoga tko radi u tvornici ili bolnici ili u parlamentu, to znači da će ta osoba ubuduće biti odlučna koristiti se potrebnim sredstvima za posvećenje svog posla, uz Božju milost. Drugim riječima, ona je postala svjesna radikalnih zahtjeva evanđeoske poruke, kako se oni odnose na poseban poziv koji je primila.

Zaključiti da ta svjesnost znači napustiti normalan život, jest zaključak koji vrijedi jedino za ljude koji su primili od Boga redovnički poziv, sa svojim contemptus mundi, svojim prezirom prema stvarima svijeta. Ali pokušati učiniti to napuštanje svijeta suštinom i vrhuncem kršćanstva očito bi bilo apsurdno.

Znači da Opus Dei ne postavlja svoje članove u posebna okruženja. Oni su, ponavljam, već ondje, i ne postoji razlog zašto bi ih napustili. Štoviše, pozivi u Opus Dei, koji dolaze kroz Božju milost i kroz apostolat prijateljstva i povjerenja koje sam prije spomenuo mogu se naći u svim okruženjima.

Možda ta sama jednostavnost prirode i načina rada Opusa Dei predstavlja teškoću za ljude koji su puni komplikacija, i čine se nesposobnima razumjeti bilo što autentično i iskreno.

Naravno, uvijek će biti nekih ljudi koji ne razumiju suštinu Opusa Dei, ali to ne bi trebalo biti iznenađenje budući da je naš Gospodin dao svojim učenicima upozorenje na te teškoće kad im je rekao: "Nije učenik nad učiteljem" (Mt 10,24). Nitko se ne može nadati da će ga svatko razumjeti, iako ima pravo biti poštovan kao osoba i Božji sin. Nažalost, uvijek ima nekih fanatika koji žele nametnuti vlastite ideje na totalitaran način i oni nikad neće shvatiti ljubav koju članovi Opusa Dei imaju prema osobnoj slobodi drugih, a onda i prema vlastitoj osobnoj slobodi koja je uvijek popraćena osobnom odgovornošću.

Sjećam se vrlo slikovite anegdote. U određenom gradu, koji će ostati anoniman, korporacija je raspravljala o novčanoj potpori za odgojnu aktivnost koju se provodili članovi Opusa Dei - koja je, kao i sve zajedničke aktivnosti koje Opus Dei promiče, nedvojbeno doprinosila dobru zajednice. Većina savjetnika izjasnila se u korist potpore. Jedan od njih, socijalist, objasnio je svoje mišljenje, govoreći da je osobno upoznat s aktivnošću: "To je aktivnost", rekao je, "koja se odlikuje činjenicom da su ljudi koji je provode dobri prijatelji osobne slobode: studenti svih religija i ideologija su dobrodošli u rezidenciju." Komunistički savjetnici glasali su protiv potpore. Jedan od njih, govoreći zašto je tako učinio, rekao je socijalistu: "Ja se tome protivim zato što ako stvari tako stoje, ta rezidencija provodi učinkovitu propagandu za katoličanstvo.

Svatko tko ne poštuje slobodu drugih ili se želi suprotstaviti Crkvi nesposoban je cijeniti apostolsko djelovanje. Ali čak i u tom slučaju ja sam ga, kao čovjek, dužan poštovati i pokušati ga dovesti do istine; a kao kršćanin moram ga voljeti i moliti se za njega.

Upravo ste čuli svečano čitanje iz dvaju tekstova iz Svetoga pisma, koji se čitaju na 21. nedjelju poslije Duhova. Slušanjem riječi Božje već ste se smjestili u sadržaj onoga o čemu želim govoriti. To su riječi jednog svećenika jednoj velikoj obitelji djece Božje u svetoj Crkvi, dakle riječi koje moraju biti nadnaravne, koje govore o veličini Božjoj i o veličini njegova milosrđa prema ljudima, a vas trebaju na jedan dojmljiv način pripremiti za slavljenje Svete Euharistije, danas na Kampusu Sveučilišta.

Razmatrajte jedan trenutak tu činjenicu, koju sam upravo spomenuo. Slavimo sada svetu misu, sakramentalnu žrtvu tijela i krvi Kristove, ono otajstvo vjere koje ujedinjuje sva kršćanska otajstva. Slavimo najsvetiji i najuzvišeniji čin koji mi ljudi – zahvaljujući Božjoj milosti – možemo izvršiti. Jer primanjem tijela i krvi Isusove na određeni se način oslobađamo okova prostora i vremena i sjedinjujemo se s Bogom u nebu, gdje će upravo Krist osušiti naše suze, gdje neće biti smrti, tuge, ni jauka jer prijašnji svijet će uminuti (Otkrivenje 21,4).

Ova duboka i utješna istina, eshatološki smisao euharistije - kako teolozi vole reći - može se i krivo protumačiti. U praksi to se događa onda kad se kršćanski život pokušava shvatiti isključivo duhovno, gotovo spiritualistički; kao život za koji su predodređeni samo besprijekorni, izvanredni ljudi, neopterećeni niskim ovozemaljskim stvarima ili ih jednostavno podnose kao protivnost duhovnog života, jer to je neizbježno dok smo na zemlji.

Ovako razmišljajući izgleda da je hram Božji jedino mjesto istinskog kršćanskog života. Tad kršćanstvo znači ići u crkvu, sudjelovati u crkvenim svečanostima i začahuriti se u crkvom omeđenu sredinu, u jedan izolirani svijet koji predstavlja predvorje Neba, dok onaj vanjski obični svijet slijedi neki svoj put. Kršćansko naučavanje i život u milosti mogu tako okrznuti tegoban tijek ljudske povijesti, ali nikad ga zaista ne bi mogli susresti.

Pripremajući se sad, u ovo listopadsko jutro, slaviti spomen na smrt i uskrsnuće našeg Gospodina, želimo odbaciti ovu iskrivljenu sliku kršćanstva i jasno se njoj suprotstaviti. Posvetite trenutak pažnje vanjskom okviru naše euharistije - naše zahvale: nalazimo se u jedinstvenoj crkvi: sveučilište je crkvena lađa, sveučilišna knjižnica je oltarna slika, tamo stoje strojevi za izgradnju novih zgrada unutar kompleksa, a nadsvođuje nas nebo Navarre...

Ne potvrđuje li vam ova slika na jasan i nezaboravan način da je upravo svakodnevni život istinsko mjesto vašeg kršćanskog postojanja? Ovdje, među vašim bližnjima, u vašem trudu, radu i vašoj ljubavi – ovdje je pravo mjesto vašeg svakodnevnog susreta s Kristom. I upravo ovdje, okruženi materijalnim, ovozemaljskim stvarima moramo se truditi  služeći Bogu i drugim ljudima da i sami  postanemo sveti.

Nikad me neće umoriti ponavljanje naučavanja svetog Pisma: svijet nije loš jer je proizašao iz ruku Božjih. Svijet je Božje djelo, On ga promatra i vidi da je dobar (Gen 1,7). Mi, grešni i nevjerni ljudi ga činimo lošim i poružnjujemo ga. Ne sumnjajte: za vas, muškarce i žene u svijetu, svaki bijeg od poštene stvarnosti svakodnevnog života protivi se volji Božjoj.

Spoznajte da vas Bog zove da Mu, upravo kroz materijalne, svjetovne zadaće ljudskog života i polazeći od njih,  služite. U laboratoriju, operacijskoj dvorani, u vojarnama, na katedri fakulteta, u tvornici, na polju i u kućanstvu, na ovom nepreglednom polju ljudskog rada Bog nas očekuje iz dana u dan. Budite uvjereni: svaka situacija, koliko god nam se činila uobičajenom, skriva u sebi nešto sveto i božansko, a vama je dano da to otkrijete.

Studentima i radnicima koji su se 30-ih godina okupili oko mene običavao sam reći  da moraju naučiti materijalizirati duhovni život. Na taj sam ih način htio očuvati od čestog iskušenja koje bi ih odvelo u dvostruki život: s jedne strane bio je to unutarnji život, komunikacija s Bogom; a s druge strane, jasno odvojen obiteljski, poslovni i društveni život, život pun ovozemaljskih sitnica.

Ne! Ne smije biti nikakvog dvostrukog života. Želimo li biti kršćani, ne možemo si dozvoliti takav rascjep svijesti: jer postoji samo jedan život koji se sastoji od tijela i duha. Jedinstveni život mora biti svet i tijelom i dušom, mora biti ispunjen Bogom, nevidljivim Bogom kojeg susrećemo u sasvim vidljivim i materijalnim stvarima.

Nema drugog puta. Ili učimo otkrivati Gospodina u svakodnevici ili ga nikad nećemo pronaći. U našem je vremenu potrebno materiji i svakodnevici vratiti njihov plemeniti prvotni smisao, staviti ih u službu kraljevstva Božjeg da postanu sredstva  našeg neprestanog susreta s Isusom Kristom.

Naučavanje Svetog pisma koje, kako znate, predstavlja jezgru duhovnosti Opusa Dei , mora djelovati tako da svoj rad što je moguće bolje izvršavate, kroz njega volite Boga i bližnje i da u malenkosti svakodnevnog života ulažete ljubav. Tako ćete otkriti božanski trag koji je u njima skriven. Kako dobro ovdje pristaju stihovi onog kastilijskog pjesnika: Despacito, y buena letra: / el hacer las cosas bien / importa más que el hacerlas (sasvim polako,dobro pogledajte slova: dobro činiti stvari je važnije nego ih činiti. A. Machado, “Poesias completas” CLVI.-Proverbios y cantares XXIV. Espasa-Calpe, Madrid 1940).

Uvjeravam vas, kad kršćanin s ljubavlju izvršava najsitnije obaveze, u njima se ostvaruje Božja snaga. To je razlog zbog kojeg iznova ponavljam da se kršćanski poziv sastoji od toga da se svakodnevni život iz jednolične proze pretvori u uzbudljivu epsku poeziju. Čini se da se na horizontu spajaju nebo i zemlja: ne, to se događa u vašim srcima kad po uzoru svetosti živite svoj život...

Upravo vam rekoh: Živjeti sveto obični život. A pod tim podrazumijevam cjelokupni program vaših svakodnevnih zanimanja.  Ostavite po strani lažni idealizam, snove i fantaziju – sve što inače nazivam ispraznom mistikom: da se barem nisam vjenčao, da sam bar izabrao neko drugo zanimanje, da sam bar boljeg zdravlja, da sam bar mlađi, da sam bar stariji... Razumno se držite neposredne stvarnosti jer tamo je Gospodin: Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! – rekao je Isus nakon uskrsnuća – Opipajte me i vidite, jer duh nema ni tijela ni kostiju, kao što vidite da ja imam (Lk 24,39).

Mnoga su područja vašeg života osvjetljena ovom istinom. Pomislite na vaše ponašanje  u društvenom životu. Tko je uvjeren da je i svijet, a ne samo hram božji, mjesto susreta s Kristom, taj uistinu ljubi svijet; i trudi se oko svog akademskog obrazovanja, u potpunoj slobodi izgrađuje svoje mišljenje o problemima na koje nailazi i u skladu s njima donosi svoje odluke. Kao kršćaninu, iz njegovih će odluka proizaći svijest koja će mu pomoći, da, ponizno se trudeći, prepozna volju Božju i u malim i u velikim događajima svoga života.

Znam, nepotrebno je podsjećati na sve ove stvari koje već godinama ponavljam; iskreno štovanje vlastite slobode, mirnog suživota i međusobnog razumijevanja bitan je dio poruke koju Opus Dei širi. Stoga ne moram spominjati da su žene i muškarci koji su pod okriljem  Opusa Dei odlučili služiti Kristu, sasvim obični građani koji se odgovorno trude živjeti svoj kršćanski poziv.

Moja djeca se ne razlikuju u ničem od svojih sugrađana; s druge strane – osim vjere – nemaju ništa zajedničko s redovnicima. Ljubim redovnike, poštujem i divim se njihovu samostanskom životu, njihovu apostolatu i odvojenosti od svijeta, contemptus mundi. Oni unutar  Crkve predstavljaju drugačiji vid svetosti. Ali meni Gospodin nije namijenio redovništvo. Kako me nikakav zemaljski autoritet ne može prisiliti na ženidbu, tako me ne može  nagovoriti ni na redovništvo.  Ja sam svjetovni svećenik, svećenik Isusa Krista koji strastveno ljubi svijet.