Lista točaka

Ipak, povremeno žena nije sigurna da je pronašla mjesto koje joj odgovara i na koje je pozvana. Često je, ako ima posao izvan kuće, zahtjevi doma opterećuju, a ako provodi cijelo vrijeme sa svojom obitelji, osjeća da je njezino područje ograničeno. Što biste rekli ženama koje imaju takvo iskustvo?

Taj vrlo stvarni osjećaj često je uzrokovan određenim ograničenjima koja svi imamo jer smo ljudi: do njega dolazi zato što nam nedostaju dobro određeni ideali koji bi upravljali cijelim našim životom, ili zbog podsvjesnog ponosa. Ponekad želimo biti izvanredni u svemu. A budući da je to nemoguće, dolazi do zbrke i nemira, ili čak depresije i dosade: ne možete raditi deset stvari odjednom. Ne znate koju napraviti i na kraju ne napravite ništa kako treba. U toj situaciji može se razviti zavist, mašta pojedinca lako postaje eskapistička i traži utočište u fantaziji koja, ostavljajući stvarnost daleko iza sebe, na kraju slabi snagu volje pojedinca. To je ono što sam u više navrata nazvao "mističnim čeznutljivim razmišljanjem", sastavljenim od beskorisnih sanjarija i praznih ideala: da se barem nisam oženio, da barem nemam ovaj posao, da sam samo boljeg zdravlja, ili da sam mlađi, ili da imam više vremena!

Kao i sve vrijedno, rješenje je skupo. Leži u potrazi za istinskim središtem ljudskog života, koje može dati prvenstvo, red i smisao svemu. To središte nalazimo u našem odnosu s Bogom, s pomoću iskrenog unutarnjeg života. Postavljanjem Krista za središte našeg života otkrivamo smisao zadaće koju nam je povjerio. Imamo ljudski ideal koji postaje božanski. Otvaraju se novi obzori nade u našem životu i dolazimo do točke da spremno žrtvujemo, ne samo ovaj ili onaj aspekt naše djelatnosti, nego cijeli naš život, dajući mu time, paradoksalno, njegovo najdublje ispunjenje.

Problem koji postavljate nije ograničen samo na žene. S vremena na vrijeme, mnogi muškarci iskuse isto, s neznatno drugačijim obilježjima. Izvor nevolje je obično isti nedostatak visokog ideala koji se može otkriti samo uz pomoć Božjeg svjetla.

Ali manji lijekovi, koji se čine trivijalnima, moraju se također koristiti. Kada ima puno stvari koje treba napraviti, morate uspostaviti prioritete, kako biste se organizirali. Mnoge poteškoće proizlaze iz očiglednog nereda. Postoje žene koje radi stotine stvari i sve ih naprave dobro zato što su dobro organizirane i hrabro su uspostavile red u sav svoj rad. Znaju kako se usredotočiti u svakom trenutku na ono što moraju napraviti, ne zabrinjavajući se zbog onoga što ih čeka iza ugla, ili što su mogle napraviti prije. Druge su zatrpane svime što treba napraviti, i budući da su zatrpane, ne rade ništa.

Dakako da će uvijek biti mnogo žena čiji će jedini zadatak biti upravljanje svojim domom. To je predivan posao koji je vrijedan truda. Preko tog zanimanja - zato što jest zanimanje, u stvarnom i plemenitom smislu - one utječu na dobro, ne samo u svojim obiteljima nego također među mnogim svojim prijateljima i poznanicima, među ljudima s kojima dolaze u dodir, na ovaj ili onaj način. Ponekad je njihov utjecaj puno veći nego utjecaj drugih profesionalnih ljudi, da ne govorimo o tome kada ulažu svoje iskustvo i znanje u službu stotinama ljudi u centrima posvećenima formaciji i obrazovanju žena, poput onih koje moje kćeri u Opusu Dei vode po cijelom svijetu. Tada uče druge kako upravljati domom i postaju odgojitelji koji su učinkovitiji, rekao bih, od mnogih sveučilišnih profesora.

Još uvijek smo na temi obitelji. Sada bih se htio osvrnuti na odgoj djece i odnose između roditelja i djece. Promjene koje su utjecale na obiteljski život posljednjih godina ponekad čine međusobno razumijevanje teškim i čak dovode do kvara u komunikaciji, do onoga što se zove "generacijski jaz". Kako se to može prevladati?

Taj je problem star, iako se možda sada pojavljuje češće i akutnije zbog ubrzanih promjena koje karakteriziraju moderno društvo. Savršeno je razumljivo i prirodno da mladi i stariji ljudi gledaju stvari drugačije. To je uvijek bio slučaj. Iznenađujuća stvar bi bila kada bi adolescent mislio baš kao odrasli. Svi smo osjetili sklonost buniti se protiv starijih kada smo počeli samostalno oblikovati vlastito rasuđivanje. Ali smo s godinama uspjeli razumjeti da su naši roditelji bili u pravu u mnogim stvarima u čemu su bili vođeni svojim iskustvom i svojom ljubavlju. Zato je na roditeljima da naprave prvi korak. Oni su već prošli kroz tu fazu. Na njima je da budu puni razumijevanja, da imaju fleksibilnost i dobar humor, izbjegavajući bilo kakve sukobe jednostavno tako da budu nježni i dalekovidni. Uvijek savjetujem roditeljima da pokušaju biti prijatelji svojoj djeci. Roditeljski autoritet koji zahtijeva podizanje djece može biti savršeno usklađen s prijateljstvom, što znači postavljanje sebe na istu razinu na kojoj su i djeca. Djeca - čak i ona za koju se čini da su tvrdoglava i da ne reagiraju - uvijek žele tu bliskost, to bratstvo sa svojim roditeljima. To je pitanje povjerenja. Roditelji bi trebali podizati svoju djecu u ozračju prijateljstva, nikad ne dajući dojam da im ne vjeruju. Trebali bi im dati slobodu i učiti ih kako da je koriste s osobnom odgovornošću. Bolje je za roditelje da ponekad dopuste biti "prevareni", zato što će povjerenje koje su pokazali natjerati djecu da se osjete posramljenima što su ga zloupotrijebili - ispravit će se. S druge strane, ako nemaju slobode, ako vide da im nitko ne vjeruje, uvijek će težiti tome da prevare svoje roditelje.

To prijateljstvo, to razumijevanje kako se staviti na razinu djece, olakšava im da razgovaraju o svojim malim problemima; također omogućuje roditeljima da budu oni koji će ih postupno učiti porijeklu života, u skladu s njihovim načinom mišljenja i sposobnošću razumijevanja, blago predviđajući njihovu prirodnu znatiželju. Smatram to jako važnim. Ne postoji razlog da djeca povezuju seks s nečim grešnim ili da saznaju o nečemu što je u sebi plemenito i sveto u vulgarnom razgovoru s prijateljem. To također može biti važan korak u jačanju prijateljstva između roditelja i djece, sprječavajući odvajanje u ranim trenucima njihova moralnog života.

Roditelji bi također trebali nastojati ostati mladi u srcu kako bi lakše uspjeli suosjećajno reagirati prema plemenitim težnjama i čak prema neobičnim maštanjima svojih mladaca. Život se mijenja, i postoji mnogo novih stvari koje ne moramo voljeti. Možda, objektivno govoreći, nisu ništa bolje od drugih koje su bile prije, ali nisu loše. Jednostavno su samo drugi načini života i ništa više. Više puta sukobi mogu nastati zato što se pridaje važnost sitnim razlikama koje bi se mogle prevladati s malo zdravog razuma i dobrog humora.

Međutim, ne ovisi sve o roditeljima. Djeca također moraju odigrati svoju ulogu. Mladi ljudi su uvijek sposobni postati oduševljeni velikim pothvatima, visokim idealima, i svime što je autentično. Mora im se pomoći da razumiju jednostavne, prirodne i često podcijenjene ljepote života njihovih roditelja. Djeca bi trebala shvatiti, malo-pomalo, žrtvu koju roditelji podnose za njih, često herojsko samoodricanje koje je uloženo u podizanje obitelji. Također bi trebali naučiti da pretjerano ne dramatiziraju, da se ne smatraju neshvaćenima niti da zaborave da će uvijek biti dužni svojim roditeljima. I kako nikad neće moći vratiti ono što im duguju, trebali bi uzvratiti odnosom prema svojim roditeljima s dubokim poštovanjem i zahvalnom sinovskom ljubavlju.

Budimo iskreni - za obitelj je normalno da je ujedinjena. Može biti trvenja i razlika, ali to je posve normalno. Na određen način to čak začinjava naš svakodnevni život. Ti problemi su beznačajni, uvijek se s vremenom riješe. Ono što ostaje čvrsto jest ljubav, istinska i iskrena ljubav koja dolazi po velikodušnosti i koja donosi sa sobom brigu jednih za druge, i koja omogućuje članovima obitelji da osjete poteškoće jedni drugih i ponude taktička rješenja. Budući da je to normalna stvar, velika većina ljudi me savršeno razumije kada me čuje kako govorim (ponavljam to od 1920-ih) da je 4. Božja zapovijed "najslađe pravilo".

Osim poteškoća koje mogu nastati između roditelja i djece, neslaganja između muža i žene su također česta i povremeno ozbiljno narušavaju obiteljski mir. Koji biste savjet u tom smislu dali bračnim parovima?

Savjetovao bih im da vole jedno drugo i da shvate da, iako će se neslaganja i poteškoće pojavljivati cijeli život, ona mogu, ako se rješavaju na prirodan način, čak doprinijeti produbljivanju njihove ljubavi.

Svatko od nas ima svoj karakter, svoj osobni ukus, svoja raspoloženja - ponekad i neraspoloženja - svoje mane. Ali svi također imamo dopadljive aspekte svoje osobnosti, i zbog tog razloga, i mnogih drugih, svakog se može voljeti. Moguće je zajedno sretno živjeti kada se svi trude ispraviti svoje vlastite mane i ne obazirati se na tuđe greške. To će reći, kada postoji ljubav koja poništava i prevladava sve što može izgledati kao razlog za hladnoću i neslaganje. S druge strane, ako muž i žena dramatiziraju svoje male različitosti i  prigovaraju jedno drugome zbog mana i pogrešaka, prekidaju mir i riskiraju da će ubiti svoju ljubav.

Parovi imaju milost bračnog stanja - milost koju primaju u sakramentu Ženidbe - koja im omogućuje da žive sve ljudske i kršćanske kreposti u svom bračnom životu: razumijevanje, dobar humor, strpljenje, opraštanje, oplemenjivanje i obzir u svojim međusobnim odnosima. Važno je ne odustati, ne prepustiti se nervozi, ponosu ili osobnim hirovima ili opsesijama. Kako bi to postigli, muževi i žene moraju rasti u unutarnjem životu i učiti od Svete Obitelji živjeti s oplemenjivanjem, iz nadnaravnih i istodobno - ljudskih razloga, kreposti kršćanskog doma. Ponavljam opet da milosti Božje neće nedostajati.

Onaj koji kaže da ovo ili ono ne može trpjeti, pretjeruje kako bi se opravdao. Trebamo od Boga tražiti snage za prevladavanje svojih hirova i provođenje samokontrole. Kada izgubimo živce, gubimo kontrolu nad situacijom. Riječi mogu postati grube i ogorčene i završimo vrijeđanjem, ranjavanjem i nanošenjem boli, iako to nismo namjeravali.

Svi bismo trebali naučiti šutjeti, čekati i reći stvari na pozitivan, optimističan način. Kad njezin muži izgubi živce, pravi je trenutak za ženu da bude posebno strpljiva dok se on ne smiri, i obrnuto. Ako postoji istinska ljubav i stvarna želja da je se produbi, rijetko će se dogoditi da se oboje predaju lošem raspoloženju u isto vrijeme.

Još jedna vrlo važna stvar jest naviknuti se na činjenicu da nikada nismo 100% u pravu. Zapravo, može se reći da u pitanjima poput ovih, koja su obično tako sporna, što smo sigurniji da smo u potpunosti u pravu, to je sumnjivije da stvarno jesmo. Slijedeći taj način razmišljanja, poslije je lakše se ispraviti i, ako je potrebno, moliti oprost, što je najbolji način završavanja svađe. Na taj se način mir i ljubav ponovno zadobivaju. Ne potičem vas da se svađate, ali je razumljivo da ćemo se povremeno svađati s onima koje najviše volimo, zato što su to ljudi s kojima smo uvijek zajedno. Nećemo se svađati s nekim u Timbuktu! Stoga male prepirke između muža i žene, ako nisu česte (i trebaju se pobrinuti da ne budu), nisu znak da nedostaje ljubavi i mogu zapravo pomoći da se ona poveća.

Naposljetku, savjetovao bih roditeljima da se nikada ne svađaju pred svojom djecom. Mogu podsjetiti jedno drugo na to određenom riječju, pogledom ili pokretom. Ako ne mogu izbjeći svađu, sve u svemu je mogu barem odgoditi za poslije, kada budu smireniji. Obiteljsko bi ozračje trebalo biti ozračje mira između muža i žene jer je mir nužni uvjet za dubok i učinkovit odgoj. Djeca bi u svojim roditeljima trebala vidjeti primjer predanja, iskrene ljubavi, uzajamne pomoći i razumijevanja. Male svakodnevne sitnice ne bi smjele sakriti od njih stvarnost ljubavi koja je sposobna prevladati sve prepreke.

Povremeno se shvaćamo preozbiljno. Svatko od nas se iznova naljuti. Ponekad zato što je potrebno, drugi put zato što nam nedostaje duha mrtvljenja. Važno je pokazati, s osmijehom koji uspostavlja obiteljsku toplinu, da te provale bijesa ne uništavaju ljubav. Jednom riječju, život muža i žene trebao bi se sastojati u njihovoj međusobnoj ljubav i ljubavi prema djeci, jer radeći to - ljube Boga.