Lista točaka

Kroz cijelu Crkvu osjeća se zabrinutost za probleme Trećeg svijeta. Općenito je prepoznato da najveći problemi proizlaze iz nedostatka svećenstva, a osobito domaćeg svećenstva. Što Vi o tome mislite i koje iskustvo imate u tom području?

U potpunosti se slažem s tim da je povećanje domaćeg svećenstva problem od velike važnosti za osiguravanje ne samo razvoja već i trajnosti Crkve u mnogim zemljama, posebno u onima koje prolaze kroz razdoblje gorkog nacionalizma.

S obzirom na moje vlastito iskustvo u tom području, moram istaknuti da je to jedan od mnogih razloga za  koje zahvaljujem našem Gospodinu. Stotine laika Opusa Dei dolaze iz više od šezdeset naroda, uključujući mnoge u kojima Crkva hitno treba razviti domaće svećenstvo, uvježbane i zaređene  svećenike, univerzalni (katolički) pogled i vatreni duh služenja. (Sa sigurnošću mogu reći da su bolji nego ja.) Neki su od njih biskupi koji su u zemljama s velikim problemima utemeljili cvatuća sjemeništa.

Biste li opisali kako i zašto ste osnovali Opus Dei i događaje koje smatrate glavnim prekretnicama u njegovu razvoju?

Zašto? Jedino objašnjenje za ono što je plod Božje volje jest da ih je On htio upotrijebiti kao izraz svoje želje da spasi sve ljude. Od prvog trenutka Djelo je bilo univerzalno, katoličko. Nije nastalo kako bi riješilo konkretne probleme s kojima se Europa suočila u dvadesetima, nego da kaže muškarcima i ženama svake zemlje i svakog položaja, rase, jezika, okoline i stanja u životu (samcima, onima u braku, udovcima ili svećenicima) da mogu ljubiti i služiti Bogu bez odricanja od svog svakidašnjeg posla, svojih obitelji i svojih uobičajenih društvenih odnosa.

Kako je osnovan? Bez ikakvih ljudskih sredstava. Bio sam dvadesetšestogodišnji svećenik ni sa čim osim s Božjom milosti i dobrim humorom. Djelo je nastalo vrlo malo. Ono je bilo samo želja jednog mladog svećenika da čini ono što Bog od njega traži.

Pitali ste me za prekretnice. Za mene je svaki put kad Djelo pomogne jednoj duši da se približi Bogu i stoga postane više brat svojim bližnjima važna prekretnica u povijesti Opusa Dei.

Mogao bih također spomenuti neke ključne datume. Iako možda ne bi bili najvažniji, dat ću vam nekoliko približnih, prema sjećanju. Početkom 1935. bili smo spremni početi djelovati u Francuskoj, točnije u Parizu. Ali tada je izbio Španjolski građanski rat, a poslije toga Drugi svjetski rat te smo morali odgoditi širenje Djela.

No budući da je širenje bilo nužno, odgoda je bila minimalna. Godine 1940. započeo je naš posao u Portugalu. Nakon nekoliko pripremnih putovanja prijašnjih godina, praktički podudarajući se s krajem neprijateljstva, širenje je počelo u Engleskoj, Italiji, Francuskoj, Sjedinjenim Državama i Meksiku. Nakon toga ritam rasta i širenja postao je brži. Od 1949./1950. u Njemačkoj, Irskoj, Nizozemskoj, Švicarskoj, Argentini, Kanadi, Venezueli i drugim europskim i južnoameričkim zemljama. Istodobno smo počeli djelovati na drugim kontinentima: u sjevernoj Africi, Japanu, Keniji i drugim istočnoafričkim zemljama, u Australiji, na Filipinima, u Nigeriji.

Rado se prisjećam brojnih prigoda u kojima su pape pokazale opipljivije svoju naklonost prema našem Djelu. Boravio sam u Rimu od 1946. tako da sam imao sreću osobno poznavati Pija XII., Ivana XXIII. i Pavla VI. Sva trojica su uvijek pokazivala očinsku naklonost prema nama.

Koji je sadašnji status Djela u ostatku svijeta, posebice u zemljama gdje se govori engleski jezik?

Opus Dei se osjeća jednako kod kuće u Engleskoj kao i u Keniji, u Nigeriji kao i u Japanu, u Sjedinjenim državama kao i u Austriji, u Irskoj kao i u Meksiku ili Argentini. Na svakom mjestu je isti teološki i pastoralni fenomen koji je ukorijenjen u dušama ljudi te zemlje. Nije vezan za neku određenu kulturu ili za neki posebno povijesno razdoblje.

U zemljama gdje se govori engleski, zahvaljujući Božjoj pomoći i suradnji velikog broja ljudi, Opus Dei obavlja apostolske poslove različitih tipova: Netherhall House u Londonu, posvećena afričkim i azijskim studentima, Hudson Centre u Montrealu za ljudski i intelektualni razvoj mladih žena, Warrane College za studente u Sydneyu. U Sjedinjenim državama, gdje je Opus Dei počeo djelovati 1949. godine, može se spomenuti Midtown, centar za radnike u Near West Side grada Chicaga, Stonecrest Community Center u Washingtonu za obrazovanje žena kojima nedostaje stručne obuke, Trimount House, sveučilišna rezidencija u Bostonu, itd.

Zadnje napomena: utjecaj Djela, toliko daleko koliko postoji u svakom slučaju, uvijek će biti duhovni i vjerske, nikad zemaljske, prirode.

Opus Dei se nekad opisuje kao intelektualna elita koja želi prožeti ključna politička, financijska i kulturna područja kako bi ih kontrolirao iznutra, premda s dobrim namjerama. Je li to istina?

Gotovo sve ustanove koje su donijele novu poruku i koje su ozbiljno pokušale služiti čovječanstvu potpuno živeći kršćanstvo susrele su se s nerazumijevanjem, osobito na početku. Stoga u početku neki ljudi nisu razumjeli učenje o laičkom apostolatu koje Opus Dei živi i objavljuje.

Također moram dodati - iako ne volim govoriti o tome - da je u našem slučaju također postojala organizirana i ustrajna kampanja pogrešnog tumačenja. Bilo je ljudi koji su rekli da djelujemo tajno (možda je to bio njihov način ponašanja), da želimo zauzeti važne položaje itd. Da budem precizniji, mogu reći da je tu kampanju započeo, prije otprilike 30 godina, jedan španjolski redovnik koji je kasnije napustio svoj red i Crkvu. Oženio se u matičnom uredu i sada je protestantski pastor. Jednom kada počne pogrešno tumačenje, jedno ga vrijeme nosi vlastiti impuls: jer postoje ljudi koji pišu bez provjeravanja informacija, i onda se svi ne ponašaju kao stručni novinari koji su, shvaćajući da nisu nepogrešivi, dovoljno pošteni da učine ispravke kada doznaju istinu. I to je ono što se dogodilo u ovom slučaju iako su te klevete u suprotnosti s dokazom koji je očit svima, da ne spominjem činjenicu da se čine nevjerojatno točnima od početka. U svakom slučaju, sve te glasine koje ste spomenuli tiču se samo Španjolske, i bilo tko tko misli da jedna međunarodna organizacija poput Opusa Dei gravitira oko problema jedne zemlje ima kratkovidan i malograđanski pogled.

Većina članova Opusa Dei - u Španjolskoj i drugdje - su kućanice, radnici, trgovci, činovnici itd., ljudi čiji poslovi ne nose posebnu političku ili društvenu težinu. Činjenica da velik broj  članova Opusa Dei čine radnici, ne privlači pozornost, ali jedan političar, mnogo. Što se mene tiče poziv na Opus Dei željezničkog nosača je jednako važan kao i onaj direktora tvrtke. Bog je onaj koji poziva i u djelima Božjim nema prostora za diskriminaciju, a još manje ako je ona utemeljena na demagogiji.

Svatko tko, videći članove Opusa Dei kako rade na različitim područjima ljudskog djelovanja, misli samo u terminima "utjecaja" i "kontrole", jednostavno pokazuje kako slabu predodžbu ima o kršćanskom životu. Opus Dei nema moć, i ne želi moć nad ijednom vremenitom djelatnošću. Sve što želi jest širiti poruku evanđelja, svim ljudima koji žive u svijetu da Bog želi da Ga vole i služe Mu po svojim sekularnim djelatnostima, s njima i kroz njih. Slijedi da članovi Opusa Dei, koji su obični kršćani, rade gdje i kako žele. Jedina stvar koju djelo čini jest da im duhovno pomaže, tako da uvijek mogu djelovati po kršćanskoj savjesti.