Lista točaka

Postoje 4 točke u «Razgovori s monsignorom Escrivá de Balaguer» čija je materija Presveta Djevica .

Monsinjore, prisutnost žena u društvenom životu proteže se daleko izvan kruga obitelji, unutar kojeg su se dosad gotovo isključivo kretale. Što mislite o tom razvoju? Koja su, po vašem mišljenju, glavna obilježja što ih žene moraju razviti kako bi ispunile svoju zadaću?

Najprije, dopustite mi da kažem kako ne mislim da treba postojati ikakav sukob između obiteljskog i društvenog života pojedinca. Kao i u životu muškarca, ali s određenim nijansama razlike, dom i obitelj će uvijek zauzimati središnje mjesto u životu žene. Stoga je očito da, kada provodi vrijeme s obitelji, ona izvršava veliku ljudsku i kršćansku ulogu. Ipak, to ne isključuje mogućnost da ima drugi profesionalni posao - jer kućanski poslovi su također profesionalni posao - u bilo kojem dostojnom zaposlenju, dostupnom u društvu u kojem živi. Mogu razumjeti zašto tako postavljate problem. Ali mislim da ako sustavno usporedimo posao kod kuće s poslom izvan kuće, zadržavajući staru dihotomiju koja se prije upotrebljavala da bi se podržalo mišljenje kako je ženino mjesto u kući, ali zamjenjujući stres, to bi lako moglo dovesti, s društvenog gledišta, do veće pogreške od one koju pokušavamo ispraviti jer bi bilo ozbiljnije ako to navede žene da odustanu od svog posla kod kuće.

Čak ni na osobnoj razini ne može se čvrsto utvrditi da žena mora postići svoje usavršavanje samo izvan kuće, kao da je vrijeme provedeno s obitelji ukradeno razvoju njezine osobnosti. Dom - koja god bila njegova obilježja, jer bi i neudana žena također trebala imati dom - jest posebno pogodno mjesto za razvoj njezine osobnosti. Pažnja koju pruža svojoj obitelji uvijek će biti ženino najveće dostojanstvo. U brizi oko supruga i djece ili, općenitije govoreći, u stvaranju tople i stvaralačke atmosfere, žene ispunjavaju prijeko potreban dio svoje zadaće. I iz toga slijedi da ona tu može ostvariti svoje usavršavanje.

Ono što sam upravo rekao ne ide protiv ženina sudjelovanja u drugim oblicima društvenog života, uključujući i politiku. U tim krugovima, također, žene mogu pružiti vrijedan osobni doprinos, bez zanemarivanja svojih posebnih ženskih kvaliteta. One će to činiti u onoj mjeri u kojoj su ljudski i profesionalno osposobljene. I obitelj i društvo jasno trebaju taj posebni doprinos, koji ni na koji način nije drugorazredan u odnosu na doprinos muškaraca.

Razvoj, zrelost, osamostaljenje žena ne bi trebali značiti pretenziju na jednakost, na jednoznačnost s muškarcima, ropsko oponašanje muškog načina obavljanja stvari. To nas ne bi odvelo nikamo. Žene bi ispale gubitnici, ne zato što su bolje ili gore od muškaraca, nego zato što su drugačije.

U pogledu osnova, može se govoriti o jednakim pravima koja bi trebala biti zakonski prepoznata, i u građanskom i u crkvenom pravu. Žene, poput muškaraca, posjeduju dostojanstvo osoba i djece Božje. Ipak, na toj osnovi temeljne jednakosti svatko mora postići ono što je njemu ili njoj vlastito. U tom smislu osamostaljenje žene znači stvarnu mogućnost razvoja njezinih vlastitih potencijala u najvećoj mjeri - onih koje sama ima i onih koji su joj zajednički s drugim ženama. Jednaka prava i jednake prilike pred zakonom ne potiskuju tu raznolikost, koja obogaćuju cijelo čovječanstvo. Oni je pretpostavljaju i potiču.

Žene su pozvane donijeti u obitelj, društvo i Crkvu svoja obilježja, ono što samo one mogu dati: nježnu toplinu i neumornu darežljivost, ljubav za detalje, oštroumnost i intuiciju, jednostavnu i duboku pobožnost, postojanost... Ženstvenost žene je autentična samo ako je ona svjesna tog doprinosa za koji ne postoji zamjena, i ako je ugradi u svoj život.

Da bi ispunila tu zadaću, žena mora razviti svoju osobnost i ne dopustiti da je ponese naivna želja za imitiranjem, koja bi, po pravilu, težila staviti je u inferiorniji položaj i ostaviti njezine kvalitete neispunjenima. Ako je ona zrela osoba, s vlastitim karakterom i umom, zaista će ostvariti misiju na koju se osjeća pozvanom, koja god ona bila. Njezin život i rad uistinu će biti konstruktivni, plodni i smisleni, bilo da provodi dan posvećena svom suprugu i djeci, bilo da se, odustavši od ideje braka iz plemenitog razlog, potpuno posvetila drugim zadacima.

Svaka žena u svom životnom području, ako je vjerna svojem božanskom i ljudskom pozivu, može ostvariti i, zapravo, ostvaruje punoću svoje ženske osobnosti. Podsjetimo se da Marija, Majka Božja i Majka ljudi, nije samo model, nego i dokaz nadnaravne vrijednosti prividno beznačajnog života.

Teorija da ljubav sve opravdava danas je aktualna i, kao rezultat, neki ljudi promatraju zaruke kao vrstu "probnog braka". Kažu da je licemjerno i nazadno ne slijediti ono što oni smatraju nužnim zahtjevima ljubavi. Što mislite o tom stavu?

Bilo koja pristojna osoba, a posebno kršćanin, smatrao bi takav stav nedostojnim čovjeka. On ponižava ljudsku ljubav brkajući je sa sebičnošću i zadovoljstvom. Nazadno? Tko je nazadan? Stvarno nazadni ljudi jesu oni koji se vraćaju u prašumu, ne poznajući nijednu drugi pobudu osim nagona. Zaruke bi trebale biti vrijeme rasta u ljubavi i boljeg međusobnog upoznavanja. Kao i u svakoj školi ljubavi, trebalo bi biti nadahnuto, ne željom da se primi nego duhom darivanja, razumijevanja, poštivanje i nježnog obzira. Prije nešto više od godinu dana, s tim na umu, darovao sam Sveučilištu u Navarri kip Djevice Marije, Majke Pravedne Ljubavi, tako da se dodiplomci koji ondje studiraju mogu učiti od Nje plemenitosti ljubavi, uključujući ljudsku ljubav.

Probni brak? Kako malo onaj koji taj izraz upotrebljava zna o ljubavi! Ljubav je puno sigurnija, stvarnija, humanija stvarnost. Ne može se tretirati kao komercijalni proizvod koji se testira te onda prihvaća ili odbija na temelju hira, udobnosti i interesa.

Nedostatak moralnih normi je tako jadan da se čak ne čini potrebnim osuditi ljude koji misle ili djeluju na taj način. Oni sami sebe osuđuju na neplodnost, tugu, pustu samoću što će ih trpjeti za samo nekoliko godina. Nikada ne prestajem moliti za njih, voljeti ih svim svojim srcem i pokušavati ih uvjeriti da je put Kristu uvijek otvoren. Mogu biti sveci, čestiti kršćani, ako se potrude. Neće im nedostajati ni potrebne Božje milosti ni Gospodinova oprosta. Samo tada će stvarno razumjeti ljubav - božansku Ljubav i također plemenitu ljudsku ljubav. I samo tada će iskusiti mir, sreću i plodnost.

U ovom ste razgovoru komentirali važne aspekte ljudskog života, posebno one koji se odnose na žene i vrijednost koja im je dana u duhu Opusa Dei. U zaključku, možete li nam dati svoje mišljenje o tome kako se najbolje može unaprijediti uloga žena u životu Crkve?

Moram priznati da me to pitanje izaziva da idem protiv svoje uobičajene prakse i da umjesto toga dam polemičan odgovor, zato što se pojam "Crkva" često upotrebljava u kleričkom smislu ima značenje "vlastito kleru ili crkvenoj hijerarhiji". I stoga mnogi ljudi razumiju sudjelovanje u životu Crkve jednostavno, ili barem načelno, kao pomaganje u župi, suradnju u udrugama koje imaju mandat od hijerarhije, sudjelovanje u liturgiji itd.

Takvi ljudi zaboravljaju u praksi, iako to mogu tvrditi u teoriji, da se Crkva sastoji od cijelog Božjeg naroda. Svi kršćani čine Crkvu. Stoga je Crkva prisutna gdje god postoji kršćanin koji teži živjeti u Kristovo ime.

Govoreći to, ne nastojim umanjiti važnost uloge žena u životu Crkve. Naprotiv, smatram je neophodnom. Proveo sam svoj život braneći puninu kršćanskog laičkog poziva, običnih muškaraca i žena koji žive u svijetu, i pokušao sam postići puno teološko i pravno priznanje njihove zadaće u Crkvi i u svijetu. Samo želim ukazati na to da neki ljudi zagovaraju neopravdano ograničenje te suradnje. Moram inzistirati na tome da obični kršćani mogu provesti svoju posebnu zadaću - uključujući svoju zadaću u Crkvi - samo ako se odupiru klerikalizaciji i nastave biti sekularni i obični, tj. ljudi koji žive u svijetu i sudjeluju u poslovima i interesima svijeta.

Zadatak milijuna kršćanskih muškaraca i žena koji nastanjuju zemlju jest unijeti Krista u sve ljudske djelatnosti i objaviti preko svojih života činjenicu da Bog voli i želi spasiti sve. Najbolji i najvažniji način na koji mogu sudjelovati u životu Crkve, i doista način koji svi ostali pretpostavljaju, jest da budu istinski kršćani točno ondje gdje jesu, na mjestu na koje ih je pozvalo njihovo zvanje.

Vrlo je dirljivo misliti o toliko mnogo kršćanskih muškaraca i žena koji, možda bez neke posebne odluke, žive jednostavne, obične živote i pokušavaju ih učiniti utjelovljenjem Božje volje. Postoji goruća potreba u Crkvi učiniti te ljude svjesnima uzvišene vrijednosti njihova života, otkriti im da ono što rade, iako se čini nevažnim, ima vječnu vrijednost, pozvati ih, naučiti ih da pažljivije osluškuju glas Boga koji im govori preko svakodnevnih događaja i situacija. Bog potiče Crkvu da ispuni taj zadatak, zadatak da učini cijeli svijet kršćanskim iznutra, pokazujući da je Krist otkupio cijelo čovječanstvo.

Žene će sudjelovati u tom zadatku na načine koji su vlastiti njima, i kod kuće i u drugim zanimanjima koja izvršavaju, razvijajući svoj posebne odlike do kraja.

Glavno je da poput Marije, koja je bila žena, djevica i majka, žive očiju uprtih u Boga, ponavljajući njezine riječi: Fiat mihi secundum verbum tuum - "Neka mi bude po Tvojoj riječi" (Lk 1,38). O tim riječima ovisi vjerodostojnost pojedinčeva osobnog poziva - koji je uvijek jedinstven i neprenosiv u svakom pojedinom slučaju - što će nas sve učiniti sudionicima u djelu spasenja koje Bog ostvaruje u nama i u cijelom svijetu.

Dozvolite mi da se sad osvrnem na jedan drugi aspekt svakodnevnog života koji mi posebno leži na srcu. To je ljudska ljubav, čista ljubav žene i muškarca, zaručenih ili u braku. Želim ponovo reći da ova sveta ljudska ljubav nije samo neka dopuštena, tolerirana stvar, pored pravih duhovnih aktivnosti, kako bi se moglo zaključiti iz lažnih duhovnosti o kojima sam maločas govorio. Četrdeset godina tvrdim upravo suprotno, riječju i slovom, i oni koji to nisu razumjeli počinju shvaćati.

Ljubav koja vodi k braku i obitelji može istovremeno biti i put Božji, divan put poziva i iskrene žrtve Gospodinu. Pokušajte obavljati svoj posao najbolje što možete, rekao sam malo prije; ljubavlju ispunjajte malene  stvari, otkrivajte – ponavljam – ono nešto božansko u detaljima.

Profesori, studenti i svi koji svoj rad posvećujete sveučilištu Navarre: znajte da sam vašu ljubav preporučio Mariji, „kraljici prekrasne ljubavi“. Ondje je kapelica koju smo u njenu čast podigli da ona primi i blagoslovi vašu molitvu i prinos vaše čiste ljubavi.

Zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji (Kor 6,19). Mnogo ćete puta pred kipom Marije, Majke divne ljubavi, s radosnim „da“ odgovarati na apostolsko pitanje: Da, znamo, i uz Tvoju moćnu pomoć, Djevice i Majko Božja, tako želimo živjeti!

I svaki put ćete osjetiti želju za molitvom kad pomislite na tu zadivljujuću stvarnost: nešto tako materijalno kao što je moje tijelo odabrao Duh Sveti da u njemu prebiva...ne pripadam više sam sebi...moje tijelo i moja duša – moje cijelo biće – je Božje vlasništvo... I ova molitva imat će mnoge praktične posljedice, jer kako sveti Pavao piše: Proslavite dakle Boga u svom tijelu (Kor 6,20).