Lista točaka

Ne plaši se, ne obeshrabruj se otkrićem svojih pogrešaka…i to kakvih pogrešaka!

Bori se kako bi ih uništio. I, dok se boriš, uvjeri se kako je dobro kušati sve ove slabosti, jer bi inače postao ohol: a oholost udaljava od Boga.

Neka te pred Božjom dobrotom ispuni čuđenje, jer Krist želi živjeti u tebi…, pa i onda kada primjećuješ sav teret siromašnog jada ovog siromašnog tijela, ove podlosti, ovog jadnog blata.

Da, čak i tada, budi svjestan Božjeg poziva: Isus Krist, koji je Bog i Čovjek, me razumije i brine se za mene jer je moj Brat i moj Prijatelj.

Živiš zadovoljan, jako sretan, iako ponekad primjetiš ogrebotinu žalosti, čak je osjećaš dodirom, gotovo redovito, jedan pravi ostatak zlovolje.

Ovo veselje i ova tjeskoba mogu živjeti zajedno, svaka u svom “čovjeku”: prva u novom čovjeku, druga u starom čovjeku.

Poniznost se rađa kao plod poznavanja Boga i poznavanja samog sebe.

Gospodine, molim te za jedan dar: Ljubavi…, Ljubavi da me očuva čistog.

I za još jedan dar: poznavanje mene samog, kako bih se ispunio poniznošću.

Sveti su oni koji se bore do kraja svog života: oni koji se znaju uvijek ponovno ustati nakon svakog posrtaja, nakon svakog pada, kako bi hrabro proslijedili svoj hod u poniznosti, s ljubavlju, s nadom.

Ako te tvoje pogreške čine poniznijim, ako te potiču na snažnije traženje uporišta u božanskoj ruci, tada su put svetosti: “Felix culpa!” – blaženi grijeh, pjeva Crkva.

Izgleda nemogućim da bi se jedan čovjek poput tebe – koji znaš da si ništavan, kažeš – usudio postaviti zapreke milosti Božjoj.

To je ono što radiš svojom lažnom poniznošću, svojom “objektivnošću”, svojim pesimizmom.

Istinska se vjera očituje u poniznosti.

“Dicebat enim intra se” – u sebi je govorila ona bijedna žena: “Si tetigero tantum vestimentum eius, salva ero” – kad bih samo dotaknula rub njegove haljine, ozdravila bih.

Kakve li njene poniznosti, ploda i znaka njene vjere!

Nasljeduj Svetu Djevicu: samo nas potpuno priznanje vlastite ništavosti može učiniti dragocjenima u očima Stvoritelja.

Nećemo nikada postići istinsku radost, vrhunaravnu i ljudsku, “pravo” raspoloženje, ako ne budemo “doista” nasljedovali Isusa; ako nismo ponizni, poput Njega.

Jesi li spreman u ovim nevažnim stvarima, koja ne potamnjuju istinu, iskušati poniženja koja Bog od tebe traži? Ne?: onda ne ljubiš krepost poniznosti!