Lista točaka

Biti Božji izabranik znači – i zahtijeva !- osobnu svetost.

Ako odgovoriš na poziv koji ti je Gospodin uputio, tvoj će život – tvoj jadni život! – ostaviti u povijesti čovječanstva jedan duboki i široki, svijetao i plodan, vječni i božanski trag.

Moraš bez prestanka osjećati obvezu da budeš svet. Svet! - to ne znači biti čudak: znači voditi nutarnju borbu i junački, sve do kraja, izvršavati svoje dužnosti.

Svetost se ne sastoji u velikim zadaćama. – Sastoji se u borbi kako se tvoj

vrhunaravni život ne bi ugasio, u izgaranju do zadnjeg daha, služeći Bogu među zadnjima…, ili među prvima: tamo gdje te Bog bude zvao.

Gospodin se nije ograničio time da nam kaže da nas ljubi: pokazao nam je to svojim djelima, čitavim svojim životom. – A ti?

Ako ljubiš Gospodina, “nužno” moraš ćutiti blagoslovljeno breme duša, kako bi ih priveo Bogu.

Za onoga koji želi živjeti od Ljubavi, pisano velikim slovom, osrednjost nije dovoljna, ona je škrtost, kukavna računica.

Ovo je naputak za tvoj kršćanski put: molitva, pokora, rad bez odmora, sjedinjeni s ljubežljivim vršenjem dužnosti.

Bože moj, nauči me ljubiti! – Bože moj, nauči me moliti!

Moramo iskati u Boga vjeru, nadu, ljubav, ponizno, ustrajnom molitvom, ispravnim vladanjem, i čistoćom ponašanja.

Rekao si kako ne znaš čime bi mi uzvratio za sveti zanos koji ti bijaše preplavio dušu.

- Požurio si me da ti odgovorim: nisam ja zaslužan za te vibracije: od Duha su Svetoga.

- Ljubi Ga, posjećuj Ga.- Tako ćeš Ga sve više i sve bolje uzljubiti, i zahvaljivat ćeš Mu što se nastanio u tvojoj duši da bi ti imao nutarnji život.

Bori se kako bi učinio da Sveta Oltarska Žrtva postane središte i izvor tvog

nutarnjeg života, te tako preobrazi čitav tvoj dan u čin bogoštovlja – produženje Mise koju si slušao, i priprema za narednu - prelijevajući se u strelovite molitvice, posjetu Presvetome, u posvećenju tvog profesionalnog rada i obiteljskog života…

Gospodin ti je jasno pokazao tvoj kršćanski put usred svijeta. Ipak, tvrdiš mi kako si

često, sa zavišću, - rekao si mi da se ustvari radilo o lagodnosti – razmišljao o tome kako bi bio sretan da si nepoznat, da radiš, zanemaren od svih, u zabačenom kutiću…Bog i ti!

- A sada, osim namisli da budeš misionar u Japanu, dolazi ti na pamet misao o ovom skrivenom i patničkom životu…No kad bi, oslobodivši se ostalih svetih prirodnih dužnosti, pokušao se “skriti”, a da to nije tvoj poziv, u kakvu religioznu ustanovu, ne bi bio sretan. – Ne bi imao mira; jer bi vršio svoju, a ne Božju volju.

- Tvoj bi “poziv”, dakle, poprimio jedan drugi naziv: bijeg, plod ne božanskog nadahnuća, nego čistog ljudskog straha zbog nadolazeće borbe. A to…nikako!

Protiv svijetlog života, protiv svete čistoće, uzdiže se jedna velika teškoća kojoj smo svi izloženi: opasnost dokolice, u duhovnom ili u profesionalnom životu: opasnost – i za one koji su od Boga pozvani u brak – da se bude usidjelac, sebičnjak, osoba bez ljubavi.

Bori se do kraja protiv ove opasnosti, bez ikakvog popuštanja.

Da bi pobijedio sjetilnost – jer nam je do kraja nositi teret ovog magarčića, naše tijelo, – moraš velikodušno, svakog dana, prihvaćati mala mrtvljenja – i, ponekad, ona velika -; i moraš se čuvati u blizini Božjoj, koji te nikada ne prestaje promatrati.

Tvoja se čistoća ne može ograničiti na izbjegavanja pada, prilika…;ne može nipošto biti tek jedna hladna i matematička negacija.

- Jesi li shvatio da je čistoća jedna krepost i da, kao takva, mora rasti i usavršavati se?

- Nije, dakle, dovoljno da si uzdržljiv – prema svom staležu - već junačkom krepošću posvema neporočan.

“Bonus odor Christi” – ugodan miomiris Kristov, je također i onaj koji proizlazi od našeg čistogživota, od naše nevinosti – svatko prema svom staležu, ponavljam - od one svete čistoće, koja je radosno potvrđivanje: nešto što je istovremeno snažno i nježno, tankoćutno, i što izbjegava nedolične riječi, jer se ne mogu svidjeti Bogu.

Navikni se unaprijed zahvaljivati Anđelima Čuvarima…, kako bi ih još više obvezao.

Trebalo bi da se svakog kršćanina mogne nazivati kao u prvim vremenima: “nosilac Božji”.

- Tako djeluj kako bi ti se “uistinu” mogao pridodati ovaj zadivljujući svojstveni pridjev.

Zamisli što bi se dogodilo kad mi kršćani ne bismo htjeli živjeti kao takvi…, i popravi svoje ponašanje!

Promatraj Gospodina iza svakog događaja, svake okolnosti, i tako ćeš znati iz svake zgode izvući više Božje ljubavi, i više želje da mu odgovoriš, jer on nas uvijek očekuje, i uvijek nam pruža mogućnost kako bismo bez prekida vršili odluku koju smo donijeli: “serviam”, služit ću ti!

Svakog dana obnavljaj djelotvornu želju za samoponištenjem, za negiranjem sebe sama, da zaboraviš na sebe, da hodiš “in novitate sensus”, u novosti života, zamijenjujući ovu našu bijedu sa svom skrivenom i vječnom veličinom Božjom.

Gospodine, udijeli mi da budem toliko tvoj tako da u moje srce ne uđu ni najsvetiji osjećaji, ako nisu prošli kroz tvoje ranjeno Srce.

Nastoj biti obazriv, osoba lijepog ponašanja. Ne budi grub!

- Uvijek nježan, ali ne neprirodan.

Svet! Dijete Božje morat će pretjerati u krepostima, ako se o pretjeranosti uopće može govoriti…, jer drugi će se u njemu ogledavati kao u zrcalu, i samo ako ono bude jako visoko, oni će moći zadržati sredinu.

Nemoj se stidjeti otkrića kako u srcu imaš “fomes peccati” – sklonost zlu, koja će te pratiti do kraja života, jer nitko nije ovog tereta oslobođen.

Nemoj se sramiti, jer nam je svemogući i milosrdni Gospodin dao sva prikladna sredstva kako bismo nadišli ovu sklonost: Sakramente, pobožan život, posvećen rad.

- Uloži ih sa svom ustrajnošću, spreman započinjati i nanovo započinjati, ne obeshrabruj se.

Gospodine, oslobodi me mene samog!

Apostol bez stalne i sustavne molitve, nužno pada u mlakost…i prestaje biti apostolom.

Gospodine, daj da od sada budem netko drugi: da ne budem “ja”, već “onaj” kojega Ti želiš.

- Da ne odbijem ništa od onog što od mene tražiš. Da znam moliti. Da znam trpjeti. Da me ništa drugo ne zaokupi osim tvoje slave. Da bez prestanka osjećam tvoju blizinu.

- Da ljubim Oca. Da želim Tebe, moj Isuse, kroz trajnu Pričest. Da me zapali Duh Sveti.

“Meus es tu” – ti si moj, Gospodin ti je obznanio.

- Da Bog sâm, koji je sva ljepota i mudrost, sva veličina i sva dobrota, ti kaže da si njegov!…i da mu ti ne znaš uzvratiti!

Ne možeš se iznenaditi ako u svom životu osjetiš teret o kojem je govorio sveti Pavao: “Osjećam u svojim udovima jedan drugi zakon koji pokreće rat protiv zakona mojega uma”.

- Sjeti se, dakle, da si Kristov, i obrati se Majci Božjoj, koja je Majka tvoja: neće te napustiti.

Prihvati savjete koji ti se daju preko duhovnog vodstva kao da dolaze od samog Krista.

Tražio si savjet kako da pobijediš u svojim svakodnevnim bitkama, i odgovorio sam ti: u otvaranju svoje duše, najprije ispričaj ono što ne bi htio da se sazna. Tako će đavao uvijek biti pobijeđen.

- Otvori svoju dušu jasno i jednostavno, prostri je, kako bi ušlo – do najzadnjeg kutića - sunce Ljubavi Božje.

Ako se nijemi demon – o kojem govori Evanđelje – uvuče u dušu, sve upropaštava. Naprotiv, ako ga se odmah istjera, sve završi na dobro, sretno idemo naprijed, sve je u redu.

- Čvrsta odluka: “divlja iskrenost” u duhovnom vodstvu, ujedinjena s finim odgojem…i da je ta iskrenost neposredna.

Zavoli i potraži pomoć onoga koji vodi tvoju dušu. U duhovnom vodstvu razgoli potpuno svoje srce – trulo, ako je trulo!- iskreno, sa željom da ozdraviš; ako ne, ova trulež neće nikada nestati.

Ako se obraćaš osobi koja može samo površinski očistiti ranu... kukavica si, jer u biti želiš sakriti istinu, na svoju štetu.

Ne boj se nikada reći istinu, a ne zaboravi da je ponekad bolje šutjeti, iz ljubavi prema bližnjemu. Međutim, nemoj nikada šutjeti zbog nehaja, zbog lagodnosti ili kukavičluka.

Ako znaš voljeti druge i razlijevaš tu ljubav – ljubav Kristovu, nježnu, obazrivu – svima oko sebe, oslanjat ćete se jedni ne druge: i tko bude padao, osjetit će podršku – i poticaj – od ove bratske snage, kako bi bio vjeran Bogu.

Raspali svoj duh mrtvljenja u sitnicama ljubavi, sa željom da svi uzljube put svetosti posred svijeta: jedan osmjeh može biti, ponekad, najbolje očitovanje duha pokore.

Znaj, svakog dana i velikodušno, prihvatiti poneko uznemiravanje, radosno i skromno, da bi služio i učinio drugima život ugodnijim.

- Ovakav način djelovanja pravi je znak ljubavi Kristove.

Tako se moraš vladati da tamo gdje jesi bude “dobrog raspoloženja” – radosti – što je plod nutarnjeg života.

Vodi mi računa o jednom uistinu zanimljivom mrtvljenju: da se tvoji razgovori ne vrte oko tebe samog.

Dobar primjer za obavljanje ispita savjesti:

- Jesam li ovog dana prihvatio kao ispaštanje protivnosti koje su mi došle iz Božje ruke?; one izazvane, po svojoj naravi, od mojih kolega?; od moje ništavosti?

- Jesam li znao predati Gospodinu, kao znak ispaštanja, i bol koju osjećam jer sam ga – toliko puta! – uvrijedio?; jesam li mu predao sramotu svojih nutarnjih neugoda i poniženja, shvaćajući kako malo napredujem na putu kreposti?

Uobičajena mrtvljenja, na koja si navikao: da, ali nemoj biti krut.

- Ne moraju biti ograničena na ona uobičajena. Postojan, uobičajen, stalan – ali ne iz čiste navike – mora biti duh mrtvljenja.

Ti želiš hoditi tragovima Krista, obući se u njegove haljine, poistovjetiti se s Isusom: dobro, neka tvoja vjera bude djelatna i požrtvovna, služenje, odbacujući ono što te sputava.

Svetost ima elastičnost gipkih mišića. Tko želi biti svet tako se razvija da, dok se mrtvi u jednoj stvari, propušta – ako ne vrijeđa Boga – neku drugu koja mu je teška i zahvaljuje Gospodinu zbog te pogodnosti. Ako bismo mi kršćani drugačije radili, u opasnosti smo da postanemo kruti, bez života, poput lutke od krpe.

Svetost nije kartonski kruta: zna se smijati, popustiti, čekati. To je život: vrhunaravni život.

Ne napuštaj me, Majko! Daj da tražim tvog Sina; daj da nađem tvog Sina; daj da ljubim tvog Sina…svim svojim bićem! – Spomeni se, Majko, spomeni se.

Kad nam je pogled zamagljen, kad oči izgube bistrinu, imamo potrebu okrenuti se prema svjetlu. A Krist nam je rekao da je On Svjetlost svijeta i da je došao ozdraviti bolesne.

- Dakle, neka te tvoje bolesti, tvoji padovi – ako Gospodin dopusti – ne odvoje od Krista: neka te Njemu približe!

Poradi moje bijede, požalih se jednom prijatelju da mi se čini kako Isus ne bi htio više boraviti sa mnom…i kako me ostavi sama.

- Odjednom, bolno se tome usprotivih, pun pouzdanja: nije tako, Ljubavi moja: ja sam, naprotiv, taj koji se od Tebe udaljio: neću to više nikada učiniti!

Koliko niskosti u mom ponašanju, i koliko nevjere prema milosti!

Majko moja, Utočište grešnika, moli za mene da nikada više ne zapriječim djelo Božje u svojoj duši.

Tako blizu Kristu, kroz tolike godine, a…takav grešnik!

Bliskost Isusova s tobom, zar ti ne izaziva jecaje?

Ne nedostaje mi istinske radosti, naprotiv…Pa ipak, pred spoznajom vlastite niskosti, logično je uskliknuti sa Svetim Pavlom: “Nesretnog mene!”.

Tako raste žudnja za potpunim uništenjem prepreke koju je podiglo moje

vlastito ja.

Ne plaši se, ne obeshrabruj se otkrićem svojih pogrešaka…i to kakvih pogrešaka!

Bori se kako bi ih uništio. I, dok se boriš, uvjeri se kako je dobro kušati sve ove slabosti, jer bi inače postao ohol: a oholost udaljava od Boga.

Neka te pred Božjom dobrotom ispuni čuđenje, jer Krist želi živjeti u tebi…, pa i onda kada primjećuješ sav teret siromašnog jada ovog siromašnog tijela, ove podlosti, ovog jadnog blata.

Da, čak i tada, budi svjestan Božjeg poziva: Isus Krist, koji je Bog i Čovjek, me razumije i brine se za mene jer je moj Brat i moj Prijatelj.

Živiš zadovoljan, jako sretan, iako ponekad primjetiš ogrebotinu žalosti, čak je osjećaš dodirom, gotovo redovito, jedan pravi ostatak zlovolje.

Ovo veselje i ova tjeskoba mogu živjeti zajedno, svaka u svom “čovjeku”: prva u novom čovjeku, druga u starom čovjeku.

Poniznost se rađa kao plod poznavanja Boga i poznavanja samog sebe.

Gospodine, molim te za jedan dar: Ljubavi…, Ljubavi da me očuva čistog.

I za još jedan dar: poznavanje mene samog, kako bih se ispunio poniznošću.

Sveti su oni koji se bore do kraja svog života: oni koji se znaju uvijek ponovno ustati nakon svakog posrtaja, nakon svakog pada, kako bi hrabro proslijedili svoj hod u poniznosti, s ljubavlju, s nadom.

Ako te tvoje pogreške čine poniznijim, ako te potiču na snažnije traženje uporišta u božanskoj ruci, tada su put svetosti: “Felix culpa!” – blaženi grijeh, pjeva Crkva.

Molitva – čak i moja! – svemoćna je.

Poniznost navodi svaku dušu da ne posustane pred vlastitim pogreškama.

Istinska poniznost vodi…traženju oproštenja!

Zazivaj Gospodina, izmoli od Njega duh pokajanja svojstven onom koji svaki dan zna pobijediti sebe sama, predajući mu u tišini i odricanju ovu postojanu pobjedu.

Ponavljaj u svojoj osobnoj molitvi, kada osjećaš slabost tijela: Gospodine, Križ za ovo moje jadno tijelo, koje se umara i buni!

Kako je lijepo razmišljanje onog svećenika, koji je ovako govorio: “Isus mi je premnoge grijehe oprostio – koje li velikodušnosti! - unatoč mojoj nezahvalnosti. I ako su Mariji Magdaleni bili oprošteni mnogi grijesi, jer je mnogo ljubila, meni, kojem je još više bilo oprošteno, kakav samo veliki dug ljubavi ostaje!”.

Isuse, sve do ludosti i junaštva! Uz tvoju milost, Gospodine, ako bude potrebno i umrijeti za Tebe, nikada te više neću napustiti.

Lazar uskrsnu čuvši glas Božji: i odmah poželje izići iz onog stanja. Da se nije “želio” pomaći, bio bi ponovno umro.

Iskrena nakana: imati uvijek vjere u Boga; uvijek se nadati u Boga; uvijek ljubiti Boga…, koji nas nikada neće napustiti, makar se raspadali poput Lazara.

Divi se ovoj slatkoj neobičnosti položaja jednog kršćanina: naša vlastita bijeda nas vodi u Božju zaštitu, u “pobožanstvenjenje”, a s Njim možemo sve.

Ako si pao, ili se osjećaš pritisnut teretom svoje bijede, postojanom nadom ponavljaj: Gospodine, vidiš da sam bolestan; Gospodine, Ti, koji si zbog ljubavi prema meni umro na Križu, dođi i ozdravi me.

Imaj povjerenja, ponavljam: nastavi kucati na njegovo preljubljeno Srce. Ozdravit će te, kao gubavce iz Evanđelja.

Ispuni se povjerenjem u Boga i imaj svakim danom sve dublju želju da od Njega nikada ne pobjegneš.

Bezgrešna Djevice, Majko, nemoj me ostaviti: gledaj kako se moje jadno srce puni suzama. – Ne želim uvrijediti mog Boga!

Znam dobro, i mislim da to neću nikada zaboraviti, kako ne vrijedim ništa:

koliko mi je teška moja malenkost, moja samoća! Ali… nisam sam: ti, Slatka Gospo, i moj Bog Otac me ne napuštate.

Pred pobunom mog tijela i đavolskim razmišljanjima protiv moje Vjere, ljubim Isusa i vjerujem: Ljubim i Vjerujem.

Slijedi savjet Svetog Pavla: “Hora est iam nos de somno surgere!” – vrijeme je za rad! – Za unutarnji rad - za izgradnju tvoje duše; i za vanjski rad, u okviru tvog položaja - za izgradnju Kraljevstva Božjeg.

Rekao si mi, skrušen: “Kakvu bijedu u sebi vidim! Osjećam, tolika je moja tupost i toliki teret mojih požuda, kao da ništa nisam uradio da se približim Bogu. Započinjati, ponovno počinjati: o, Gospodine, uvijek na početku. Pokušat ću se, ipak, svakim danom upregnuti svom svojom dušom”.

Neka On blagoslovi ovu tvoju čežnju.

Oče, povjerio si mi: nosim u sebi mnoge zablude, mnoge pogreške.

Znam to dobro, odgovorio sam ti. Ali Bog naš Gospodin, koji to isto tako zna i s tim računa, od tebe traži samo poniznost da priznaš, i borbu da to ispraviš, kako bi ga svaki dan bolje služio, s više nutarnjeg života, neprekidnom molitvom, pobožnošću i upotrebom prikladnih sredstava kako bi posvetio svoj rad.

Kad bi barem dosegao – želiš to postići – kreposti magarčića!: ponizan, otvrdnuo u poslu i ustrajan, tvrdoglav!, vjeran, posve siguran u hodu, snažan i – ako ima dobrog gospodara – zahvalan i poslušan.

Slažem se: “oni” su tvoja glavna briga. Ali ti sam moraš biti svoja prva briga, svoj nutarnji život: inače im nećeš moći služiti.

Koliko te samo stoji ovo mrtvljenje na koje te poziva Duh Sveti! Mirno promatraj jedno Raspelo…, i uzljubit ćeš ovo ispaštanje.

Pribiti se na Križ! Ova težnja, poput nekog novog svjetla, često se pojavljivala u umu, u srcu i na usnama one duše.

Pribiti se na Križ? Kolike li cijene, govorilo se. A onaj koji je vrlo dobro poznavao put, je rekao: “Agere contra” – zanijekati sama sebe. Stoga je molio: pomozi mi, Gospodine!

Biti na Kalvariji, gdje je Isus umro, iskustvo naših osobnih grijeha mora nas dovesti do boli: do jedne zrelije i dublje odluke da ga nećemo ponovno uvrijediti.

Svakim danom malo više – kao kad se obrađuje kamen ili komad drva - treba izgladiti hrapavost, ukloniti manjkavosti iz osobnog života, duhom pokajanja, malim mrtvljenjima, kojih je dvije vrste: ona aktivna – koja mi sami tražimo, kao maleni cvjetići koje tijekom dana sakupljamo - i ona pasivna, koja nam izvana dolaze, i koja nam nije lako prihvatiti. A onda, Isus providi ono što nedostaje.

Kakvo li ćeš divno Raspelo postati, ako se velikodušno odazoveš, radosno, potpuno!

Gospodin, raširenih ruku, stalno od tebetraži milostinju ljubavi.

Približi se Isusu koji je za tebe umro, približi se Križu koji strši na vrhu Golgote…

Ali približi se iskreno, unutarnjom sabranošću kao znakom kršćanske zrelosti: dokle ti god božanski i ljudski prizori Muke ne prodru u dušu.

Moramo prihvatiti mrtvljenje onim istim osjećajima koje imaše Krist u svojoj Svetoj Muci.

Mrtvljenje je nužan preduvjet svakog apostolata, i za savršeno izvršenje svakog apostolata.

U osnovi se duh pokore sastoji u oplođivanju mnogobrojih sitnica – djela, odricanja, žrtve, služenja – s kojima se svakog dana susrećemo, tako da ih pretvaramo u djela ljubavi, pokajanja, mrtvljenja, učinivši ih kiticom cvjeća na kraju dana: jedna lijepa kita, koju poklanjamo Bogu!

Najbolji duh žrtve očituje se u ustrajnom obavljanju preuzetog posla: bilo kada ga se poletno obavlja, bilo kada prema njemu osjećamo otpor.

Podvrgni vrednovanju svog duhovnog Vođe svoj plan mrtvljenja, kako bi ih doveo u red.

Samo što ne znači da, ako bi ih uredio, da bi ih i umanjio, već i uvećao, ako bi

to držao prikladnim. Bilo kako bilo, ti prihvati!

Svetost se postiže uz pomoć Duha Svetoga – koji dolazi nastaniti se u naše duše - posredstvom milosti koja nam je udijeljena u Sakramentima, i uz neprestanu asketsku borbu.

Sine moj, nemojmo se zavaravati: ti i ja – neću se umoriti to ponavljati – morat ćemo se uvijek boriti, uvijek, sve do kraja svog života. Tako ćemo uzljubiti mir, i mir ćemo davati, i primit ćemo vječnu nagradu.

Nemoj samo govoriti Tješitelju, slušaj ga!

U svojoj molitvi, shvati da te tvoje djetinjstvo, u kojem si otkrio dubinu sinovstva Božjeg, ispunilo sinovskom ljubavlju prema Ocu; promisli da si, još prije, preko Marije došao k Isusu, kojega štuješ kao prijatelj, brat, kao njegov zaljubljenik kakav već jesi…

Zatim, primivši ovaj savjet, shvatio si da je, sve do sada, Duh Sveti boravio u tvojoj duši kako bi je posvetio…ali nisi “zgrabio” istinu njegove prisutnosti. Neophodna je bila ova sugestija: sada zapažaš Ljubav u sebi; i želiš biti s Njim, biti mu prijatelj, s povjerenjem…, olakšati mu posao čišćenja, kidanja, oduševljavanja…

Neću to znati, mislio si. – Slušaj ga, ponavljam ti. On će te osnažiti, sve će On učiniti, ako ti to želiš…, a naravno da želiš!

Moli ga: Božanski Goste, Učitelju, Svjetlosti, Vođo, Ljubavi: daj da te znadem častiti, i slušati tvoje pouke, i oduševiti se, i slijediti te i ljubiti.

Da bi se približio Bogu, da bi poletio sve do Boga, trebaju ti jaka i velikodušna krila Molitve i Okajanja.

Da bi izbjegao da recitirane molitve budu navika, izgovaraj ih s onom istom ljubavlju kojom zaljubljenik po prvi puta govori dragoj…i kao da je to posljednji put da se možeš obraćati Gospodinu.

Ako si ponosan što si dijete Svete Marije, zapitaj se: u kojoj je mjeri tijekom dana prisutna moja pobožnost prema Djevici, od jutra do večeri?

Dva su razloga, među ostalim, govoraše u sebi onaj prijatelj, za naknadu, svake subote zorom i svakog bdjenja prije njezinih blagdana, uvreda nanesenih mojoj Bezgrešnoj Majci.

Drugi je što nedjeljom i marijanskim blagdanima (koja su, uglavnom, slavlja mještana) ljudi, umjesto da se posvete molitvi, posvećuju ih – dovoljno je otvoriti oči da to vidiš – vrijeđanju našeg Isusa, javnim grijesima i sablažnjivim zločinima.

Prvi: što mi, koji želimo biti dobra djeca, ne poklanjamo, možda pod utjecajem

sotone, dovoljno dužne pažnje danima posvećenim Gospodinu i njegovoj Majci.

Već si se uvjerio da su, na nesreću, ova dva razloga sve prisutnija, i takvi da i nas nukaju na ispravljanje.

Oduvijek sam držao da je molitva kršćanina razgovor ljubavi s Isusom, koji se ne smije prekidati ni kada smo fizički udaljeni od Svetohraništa, jer je čitav naš život načinjen od kitica ljudske ljubavi, usmjerene prema Bogu…, i uvijek smo kadri ljubiti.

Tako je velika Ljubav Božja prema njegovim stvorenjima, i tako veliko mora biti naše uzvraćanje za vrijeme Svete Mise, da bi se satovi morali zaustaviti.

Loze, sjedinjene s trsom, dozrijevaju i donose roda.

Što ti i ja moramo učiniti? Biti jako sjedinjeni, posredstvom Kruha i Riječi, s Isusom, koji je naš trs…, govoreći mu nježne riječi tijekom cijelog dana. Tako čine zaljubljeni.

Puno ljubi Gospodina. Brižno čuvaj i hrani, u svojoj duši, ovu hitnu potrebu da ga voliš. Ljubi Boga, upravo sada, kada ga možda mnogi koji ga drže u rukama, ne ljube, zlostavljaju i zapostavljaju.

Postupaj prema Gospodinu na najbolji način u Svetoj Misi i tijekom cijelog dana.

Molitva je najmoćnije oružje kršćanina. Molitva nas čini djelotvornima. Molitva nas čini sretnima. Molitva nam daje potrebnu snagu za vršenje Božjih zapovijedi.

Da, čitav tvoj život može i mora biti molitva.

Osobna svetost nije neka entelehija, nego određena stvarnost, božanska i ljudska, i koja se neprestano očituje u svakodnevnim djelima Ljubavi.

Moraš se suživjeti, razumijeti, biti brat svojoj braći ljudima, moraš – kao što reče kastiljski mistik – donijeti ljubav gdje ljubavi nema, kako bi ljubav pobrao.

Nismo dobra braća svojoj braći ljudima, ljudi, ako nismo spremni zadržati ispravno vladanje i onda kada nam je blizu netko tko na krivi i na neugodan način tumači naše ponašanje.

Tvoja ljubav i služenje Svetoj Crkvi ne mogu biti uvjetovani većom ili manjom svetošću onih koji je sačinjavaju, premda žarko želimo kršćansko savršenstvo u svima.

Moraš ljubiti Zaručnicu Kristovu, svoju Majku, koja jest, i uvijek će biti čista i bez ljage.

Zadaća našeg osobnog posvećenja odražava se na svetost mnogih duša i na svetost Crkve Božje.

Daj se uvjeri! Ako želiš – od trenutka kada te Bog sluša, i ljubi, obećaje ti slavu - ti, zaštićen rukom Oca svog nebeskog, možeš biti tako snažna osoba, raspoloživa posvuda svjedočiti njegov ljubljeni i istinski nauk.

Njiva je Gospodnja plodna, i dobar je usjev. Zato, kada se u ovom našem svijetu pojavi korov, ne dvoji: nedostajala je suradnja ljudi, napose kršćana, koji su se uspavali i prepustili njivu neprijatelju.

Ne žali se: jadikovka ne donosi roda; preispitaj, naprotiv, svoje ponašanje.

I ti ćeš se zamisliti nad ovim riječima koje me jako ražalostiše: “Jasno vidim nedostatak otpora ili nedjelotvornost otpora prema sramotnim zakonima, jer i gore, i dolje, i u sredini ima mnogih, ali mnogih, koji ne vrijede”.

Neprijatelji Božji i njegove Crkve, vođeni neprestanom sotonskom mržnjom, bez predaha rade i organiziraju se.

“Primjernom” ustrajnošću pripremaju svoje vođe, drže škole, upravitelje i podstrekivače i, potajno – ali učinkovito - šire svoje ideje i siju – u obitelji i na radna mjesta – svoje sjeme koje uništava svaku religioznu misao.

Što bismo sve mi kršćani trebali činiti da služimo našem Bogu uvijek u istini?

Ne brkaj mirnoću s lijenošću, s nemarom, s neodlučnošću ili kašnjenjem u proučavanju problema.

Mirnoća se uvijek nadopunja s revnošću, neophodnom krepošću za proučavanje i rješavanje, bez kašnjenja, otvorenih pitanja.

- Sinko, gdje je Krist kojeg duše u tebi traže? u tvojoj oholosti? u tvojoj volji da se drugima nametneš? u bijedi tvog značaja koju ne želiš pobijediti? u tvoj svojeglavosti?… To je Krist? – Ne!!

- U redu: moraš imati osobnost, ali tvoja se mora pokušati poistovjetiti s Kristom.

Predlažem ti jedno dobro pravilo ponašanja kako bi živio bratski, u duhu služenja:

učini da, u tvojoj odsutnosti, drugi mogu dovršiti tvoj posao, zahvaljujući iskustvu koje velikodušno na njih prenosiš, izbjegavajući da postaneš neophodan.

Na tebe spada – unatoč tvojim mukama – odgovornost za svetost, za kršćanski život drugih, za njihovu djelotvornost.

Ti nisi zasebni zupčanik. Ako se zaustaviš, koliko drugih možeš zakočiti ili oštetiti!