Lista točaka

Dijete Božje ne boji se života niti se boji smrti, jer je temelj njegovog duhovnog života osjećaj božanskog sinovstva: Bog je moj Otac, misli on, i Tvorac je svakog dobra, sama je Dobrota.

- Ali ti i ja, ponašamo li se doista kao djeca Božja?

Radostan sam što vidim da si razumio ono što sam ti govorio: ti i ja moramo djelovati i živjeti i umrijeti kao zaljubljenici, i tako, “živjet ćemo” vječno.

Gospodin uvijek pobjeđuje. – Ako si njegovo oruđe, i ti ćeš pobjeđivati, jer ćeš biti Božji boj.

Svetost se upravo u ovome sastoji: u borbi da tijekom života budemo vjerni i u radosnom prihvaćanju Volje Božje, u času smrti.

Kada primaš Gospodina u Euharistiji, budi mu zahvalan svim svojim osjećajima poradi njegove dobrote što želi biti s tobom.

- Jesi li se zaustavio u razmišljanju da su trebala stoljeća i stoljeća prije negoli je došao Mesija? Patrijarsi i proroci zaklinju sa cijelim izraelskim narodom: zemlja je žedna, Gospodine, dođi!

- Kamo sreće da ovakvo bude tvoje iščekivanje ljubavi.

Čak i u današnje vrijeme, usprkos onima koji niječu Boga, zemlja je jako blizu Nebu.

Pisao si: “Simile est regnum caelorum – Kraljevstvo je Nebesko slično blagu… Ovaj mi je odlomak u Svetom Evanđelju pao na srce i pustio korijenje. Čitao sam ga mnogo puta, a da nisam shvatio srž, božanski okus”.

Sve…, baš sve mora prodati razborit čovjek, kako bi zadobio blago, dragocjen biser Slave!

Razgovaraj s Majkom Božjomi povjeri joj: ah, Gospo, da bih živio ideal koji je Bog posadio u moje srce, moram letjeti… visoko, jako visoko!

Nije dovoljno odmaći se, uz božansku pomoć, od stvari ovog svijeta, jer znaš da su prah. Još više: kad bi od cijelog svemira napravio hrpu pod svojim nogama, da budeš bliže Kristu…, ne bi dostajalo!

Moraš letjeti, bez ikakvog oslonca ovdje dolje, pozoran na glas i dašak Duha. Ali, kažeš mi, moja su se krila skorila!: dugogodišnje blato, prljavština, lijepi se…

A ja zahtijevam: uteci se Djevici. Majko moja – ponavljaj joj - jedva sam uspio uzletjeti! Zemlja me privlači kao prokleta nevolja! – Majko moja, ti možeš učiniti da se moja duša vine u odlučan i slavni let prema konačnom cilju, Srcu Božjem.

- Imaj povjerenja, jer Ona te sluša.

Promisli koliko je drag Bogu, Gospodinu našemu, tamjan zapaljen u njegovu čast. Promisli također kako malo vrijede zemaljske stvari, jedva što su se pojavile, već su nestale…

Nasuprot tome, jedna te velika Ljubav čeka u Nebu: nema izdaje, nema prijevare. Cijela Ljubav, sva ljepota, sva veličina, sve znanje…! Neće posustati: nasitit će te bez zasićenja.

Vrhunaravno gledanje! Smirenost! Mir! Ovako promatraj stvari, osobe i događaje… pogledom vječnosti.

Dakle, kakav ti se god zid ispriječio na putu – premda, ljudski govoreći, izgleda ogroman - dočim podigneš oči k Nebu, bude tako malen!

Ako smo blizu Kristu i slijedimo njegove tragove, moramo svim srcem ljubiti siromaštvo, nenavezanost na zemaljska dobra, odricanje.

U duhovnom životu često treba znati gubiti zemaljsko da bi dobili u Nebu. – Tako se uvijek dobiva.

Pričao sam ti da su mi neki koji čak nisu primili krštenje ganuto rekli: “Istina je, razumijem da svete duše moraju biti sretne, jer gledaju na događaje očima koje nadilaze zemaljske stvari, jer vide stvari pogledom vječnosti”.

Kolike li sreće da ti ne nedostaje ovakav pogled – dodao sam na to - kako bi znao uzvratiti posebnoj naklonosti koju si primio od Presvetog Trojstva!

Jamčim ti da ćemo, ako mi djeca Božja to budemo željeli, snažno doprinijeti osvjetljavanju ljudskog rada i života, božanskim sjajem – vječnim! – kojega je Gospodin želio staviti u naše duše.

- Međutim, “tko kaže da prebiva u Isusu, mora slijediti put koji je On slijedio”, kako naučava Sveti Ivan; put koji uvijek vodi u slavu, ali redovito preko žrtve.

Kojeg li razočarenja za one koji vidješe svjetlo lažnog apostola. Htjedoše izići iz tame i približiše se tom svjetlu! Trčali su ne bi li ga dosegli. Možda su putem ostavili dronjke svoje kože… Neki, u čežnji za svjetlom, napustiše i dronjke svoje duše… Evo ih pored lažnog apostola: hladnoća i mrak, studen i tama koji će ispuniti razlomljena srca onih koji su, za trenutak, vjerovali u ideale.

Strašnu stvar je napravio lažni apostol. Ovi razočarani ljudi, koji su bili došli zamijeniti tijelo svog bića za živu žeravu, za veličanstveni rubin ljubavi, ponovno se spuštaju na zemlju odakle su bili došli…, silaze ugašena srca, sa srcem koje više nije srce već je komad leda ovijen tamom koja će zamračiti čak i njihov mozak.

Lažni apostole sofizama, ovo je tvoje djelo: jer ti je Krist na usnama, ali ne u onome što radiš; jer privlačiš svjetlom kojega si lišen; jer nemaš toplinu ljubavi i hiniš da se brineš za strance, dok svoje napuštaš; jer si lažac, a laž je đavolova kći … Stoga, radiš za đavla, zbunjuješ nasljedovatelje Gospodara i, makar ovdje dolje često uspijevaš, jao tebi u dan, ne tako dalek, kada će doći naša prijateljica Smrt i vidjet ćeš Sučevu srdžbu, kojega nikada nisi mogao prevariti! – Sofizmi, ne, Gospodine: sofizmi nikada.

Ovo je siguran put: u poniznosti, sve do Križa; od Križa, s Kristom do besmrtne Slave Očeve.

Kako me obradovala današnja poslanica! Duh Sveti nas, preko ustiju Svetog Pavla, poučava tajnu besmrtnosti i Slave. Svi mi ljudi čeznemo za tim da izdržimo.

Željeli bismo ovjekovječiti sretne trenutke života. Željeli bismo ostati u slavnoj uspomeni… Željeli bismo svoje ideale učiniti besmrtnima. Stoga, u trenucima prividne sreće, kad nam nešto tugu tješi, svi mi, naravno, kažemo i jedni drugima poželimo: zauvijek, zauvijek…

Što sve ne zna đavao! Kako dobro poznaje ljudsko srce! Postat ćete kao bogovi, reče našim praroditeljima. Bijaše to okrutna varka. Sveti Pavao nas u poslanici Filipljanima, koju smo pročitali, uči božanskoj tajni kako postići besmrtnost i Slavu: Isus poništi samog sebe, preuzevši lik sluge… Ponizi sam sebe postavši poslušan sve do smrti, smrti na Križu. Stoga ga je Bog uzvisio i dao mu ime, ime koje je nad svakim drugim imenom: da bi se u imenu Isusovu prignulo svako koljeno na Nebesima, na zemlji i pod zemljom…

Da bismo se s Kristom sjedinili u njegovoj Slavi, u završnoj pobjedi, nužno je prije toga sudjelovati u njegovoj žrtvi, poistovjetiti se s Njim, koji umrije na Kalvariji.

Ne budi rastresen, ne ostavljaj razvezane uzde mašte: živi unutar sebe i bit ćeš bliži Bogu.

Pomozi mi to ponavljati na uho ovome, onome… i svih ljudi: ako je onaj koji vjeruje grešnik, pa bio on sretan u svim zemaljskim stvarima, nužno je nesretan i žalostan.

Iako je istina da razlog da zamrzimo grijeh, čak i laki, da je motiv koji nas svih mora pokrenuti vrhunaravan, a to je da se sam Bog sa svom svojom neizmjernošću gnuša na grijeh, najvećom, vječnom i nužnom mržnjom, jer se zlo stavlja nasuprot bezgraničnom dobru…. Ipak, ono prvo što sam ti savjetovao, može nas dovesti do ovog drugog.

Bit ćeš toliko svet koliko se, zbog Ljubavi, budeš mrtvio.

Bili su se razbuktali žestoki progoni. A onaj je svećenik molio: Isuse, neka svaki svetogrdni požar uveća moju vatru Ljubavi i Zadovoljštine.

Dok razmišljaš o ljepoti, veličini i djelotvornosti apostolskog rada, jamačno će te zaboljeti glava kada promisliš koliki put još treba prijeći – kolike duše još čekaju! - i presretan si jer se predaješ Kristu kao njegov rob. Žudiš za Križem i za patnjom i Ljubavlju i dušama. I bez htijenja, nesvjesnom radnjom – Ljubav je to - širiš ruke i otvaraš dlanove, da te On prikuje na blagoslovljeni Križ: da mu budeš rob – “serviam!” – a to znači kraljevati.

Ganu me žarka molba koja siđe s tvojih usana: “Bože moj, jedino što želim je tebi ugoditi, ništa mi drugo nije važno. – Majko Bezgrešna, daj da me isključivo Ljubav pokreće”.

Ako ljubim, nema za mene pakla.

Kako je lijepo živjeti od Boga! Kako je lijepo ne željeti ništa drugo nego njegovu slavu!

Ako uistinu želiš postići vječni život i čast, nauči se često ne obazirati na svoje osobne plemenite ambicije.

Ne polaži svoj “ja” u svoje zdravlje, ugled, uspjeh u poslu, u svaki svoj korak… Kako je to ružno! Izgleda da si zaboravio da “ti” nemaš ništa, da je sve Njegovo.

Kada se tijekom dana osjetiš poniženim – možda bez razloga - i kada misliš da su tvoja mjerila bolja; kada shvatiš da se svakog trena tvoj “ja” buni, tvoj, tvoj, tvoj…, budi uvjeren da ubijaš vrijeme, a zapravo trebaš “ubiti” svoju sebičnost.

Savjetujem ti da ne tražiš pohvale za sebe, niti kada bi je zaslužio. Bolje je proći nezapažen i da najljepši i najplemenitiji dio našeg djelovanja, našeg života, ostane skriven… Kako li je veliko ovo ‘učiniti se malenim’!: “Deo omnis gloria!” – sva slava Bogu.

Ožalošćena, jedna je duša govorila Gospodinu: “Isuse moj, što sam ti drugo mogao dati osim svoje časti, jer drugo nisam imao? Da sam imao nasljedstvo, bio bih ti dao. Da sam imao kreposti, bio bih dao dobar primjer, da ti služim. Imao sam samo čast i dao sam ti je. Budi blagoslovljen! Dobro se vidi da je moja čast u tvojim rukama na sigurnom!”.

Blato bijaše moj početak, i prah je baština cijelog mog roda.

Tko je, ako ne Bog, dostojan hvale?

Kada osjetiš da u tebi ključa ponos – oholost! – koji te uvjerava da si nadčovjek, došao je čas da uzvikneš: ne! Tako ćeš okusiti radost dobrog djeteta Božjeg, koji prolazi zemljom griješeći, ali čineći dobro.

“Sancta Maria, Stella maris” – Sveta Marijo, Zvijezdo mora, ti nas vodi!

- Tako krikni, snažno, jer nema nevremena koje bi moglo izazvati brodolom Preslatkog Srca Djevice. Kada vidiš da se bliži nevrijeme, ako se skloniš u snažno Sklonište, a to je Marija, nema opasnosti od nevremena ili od brodoloma.