Lista točaka

Nije istina da se ne može biti dobar katolik i u isto vrijeme služiti vjerno civilnom društvu. Nema razloga za sukob između Crkve i države, u zakonitom izvršavanju njihove vlasti, s obzirom na misiju koju im je Bog povjerio. Lažu – baš tako: lažu – oni koji tvrde protivno. To su oni isti koji bi, na račun lažne slobode, “ljubazno” htjeli da se mi katolici vratimo u katakombe.

Ljudi ovog svijeta grčevito nastoje da duše čim prije izgube Boga, a onda da izgube svijet... Ne vole ovaj naš svijet: izrabljuju ga, gazeći bližnjega!

– Nemoj i ti biti žrtva te dvostruke zamke!

Osnovna je pogreška koje se moraš čuvati: misliti da zahtjevi i običaji – plemeniti i zakoniti – tvog vremena i tvog okružja ne mogu biti uređeni i prilagođeni svetosti moralnog nauka Isusa Krista. Pamti da sam precizirao: plemeniti i zakoniti. Ostali nemaju opravdanja.

Ne može se dijeliti vjera od života, ni u mislima ni u svakodnevnoj zbilji.

Ne možemo stajati skrštenih ruku dok potajno proganjanje osuđuje Crkvu na umiranje od nedjelovanja, stavljajući je izvan sfere javnog života, a naročito sprečavajući njezino sudjelovanje u odgoju, u kulturi i u obiteljskom životu. To nisu naša prava, već Božja, i On ih je povjerio nama katolicima... da ih izvršavamo.

Mnoge stvarnosti, materijalne, tehničke, ekonomske, društvene, političke, kulturne... prepuštene same sebi ili u rukama onih kojima nedostaje svjetlost naše vjere postaju strašne zapreke za nadnaravni život: nalikuju ograđenom i prema Crkvi neprijateljskom prostoru. Ukoliko si kršćanin, ti – istraživaču, književniče, znanstveniče, političaru, radniče... – imaš dužnost posvetiti te stvarnosti. Sjeti se da sav svemir – kako piše Apostol – jeca kao u porođajnim mukama, očekujući oslobođenje djece Božje.

Još prije puno godina uvidio sam s izrazitom jasnoćom kriterij koji će uvijek vrijediti: društvena sredina, u svome udaljavanju od vjere i od kršćanskog morala, potrebita je novog načina življenja i širenja vječne istine Evanđelja: u samom srcu društva i svijeta, djeca Božja moraju blistati svojim krepostima kao svjetiljke u tami – “quasi lucerna lucentes in caliginoso loco”.

Upečatljiva je učestalost kojom, u ime slobode, tolike osobe strahuju – i nastoje spriječiti – da katolici budu jednostavno dobri katolici.

Čuvaj se onih koji šire klevete i sumnjičenja, koje neki pokupe iz nepromišljenosti, a drugi iz zlonamjernosti, razarajući vedrinu ozračja i trujući javno mnijenje. Katkada istinska ljubav iziskuje javno prekoravanje takvih napada, kao i onih koji ih izazivaju. Inače s njihovom pogrešnom ili slabo izgrađenom savješću oni sami i oni koji ih slušaju mogli bi ovako misliti: Šute, znači slažu se.

Sektaši dižu glas protiv onog što oni nazivaju “naš fanatizam”, budući da stoljeća prolaze, a katolička vjera ostaje nepromijenjena. Naprotiv, fanatizam sektaša – jer u njemu nema istine – mijenja svaki čas svoj plašt dižući protiv Svete Crkve bauk pukih riječi, koje njihovo djelovanje lišava sadržaja: “sloboda” koja sputava, “napredak” koji vraća u divljinu; “znanost” koja prikriva neznanje... Uvijek neki zastor koji skriva staru pokvarenu robu. O kad bi svakim danom tvoj “fanatizam” postao snažniji za Vjeru, jedinu obranu jedine Istine!

Nemoj se plašiti i nemoj se čuditi tupoglavosti nekih. Nikada neće uzmanjkati budalastih koji, iz kulturnih pretenzija, mašu oružjem svoga neznanja.

Kako je mučno vidjeti da idu ruku podruku, podržavani različitim strastima – ali udruženi protiv kršćana, djece Božje – oni koji mrze Gospodina i neki koji tvrde da su u Njegovoj službi!