Lista točaka

Svi ne mogu postići bogatstvo, učenost, slavu... Ali svi – da, “svi” – smo pozvani na svetost.

Biti vjeran Bogu zahtijeva borbu. Borbu prsa u prsa čovjeka i čovjeka – staroga čovjeka i Božjega čovjeka – sitnicu po sitnicu, bez šepanja.

Kušnja je, ne niječem, veoma teška: moraš ići uzbrdo, “uz dlaku”. – Što da ti savjetujem? – Ponavljaj: “Omnia in bonum!”, sve što se događa, “sve što mi se događa”, za moje je dobro... Prema tome, ovo je ispravan zaključak: prihvati kao dragu stvarnost to što ti se čini tako mukotrpno.

Danas nisu dovoljni samo dobri muževi i dobre žene. – A zatim, nije dovoljno dobar onaj koji se zadovoljava time da bude gotovo... dobar: potrebno je biti “revolucionar”. Nasuprot hedonizmu, nasuprot tolikom poganstvu i materijalizmu koje nam nude, Krist želi antikonformiste, buntovnike Ljubavi!

Svetost, istinska želja da je se postigne, ne dopušta ni odmor ni praznike.

Neki se ponašaju, za svoga života, kao da je Gospodin govorio o predanju i pravednosti samo onima kojima to nije napor – takvi ne postoje! – ili onima koji se uopće ne bi trebali boriti. Zaboravljaju da je svima Isus rekao: „Kraljevstvo se nebesko osvaja silom, svetom borbom svakog trenutka.”

Koju težnju za reformama imaju mnogi! Zar ne bi bilo bolje da se preobrazimo svi, svaki pojedini, kako bismo vjerno ispunili to što nam je naređeno?

Gacaš u napastima, izlažeš se opasnosti, igraš se gledanjem i maštanjem, govoriš o... glupostima. – I onda se čudiš što te salijeću sumnje, skrupule, smetenosti, žalosti, neugodnosti. Moraš mi dopustiti: premalo si dosljedan.

Nakon početnog zanosa, započele su nesigurnosti, kolebanja, strahovi. – Zaokuplja te studij, obitelj, ekonomski problemi i naročito misao da ne uspijevaš, da možda ne služiš, da ti nedostaje životno iskustvo. Dajem ti sigurno sredstvo za nadilaženje tih strahova – đavolske napasti ili nedostatka tvoje velikodušnosti! –„Prezri ih”, iščupaj iz pamćenja te uspomene. Već je to Učitelj izričito propovijedao prije dvadeset stoljeća? „Ne okreći svoj pogled unatrag!”

Moramo podržavati u našim dušama istinski užas prema grijehu. Ponavljaj ovo skrušenim srcem: Daj Gospodine da Te više nikada ne uvrijedim! Ali nemoj se čuditi ako osjetiš teret svog jadnog tijela i ljudskih strasti: bilo bi ludo i sasvim djetinjasto da tek sada primjećuješ da “to” postoji. Tvoja bijeda nije prepreka, dapače, ona je poticaj da se što više sjediniš s Bogom, da Ga ustrajno tražiš, jer je On onaj koji nas očišćuje.

Ako ti mašta, uzavrela, kruži oko tebe samoga, ona stvara umišljene situacije i okolnosti koje se obično ne poklapaju s tvojim putem, ludo te rastresa, rashlađuje, udaljuje od Božje prisutnosti. – Taština.

Ako ti mašta kruži oko drugih, upadaš lako u kritiziranje – a da za to nisi pozvan – i tumačiš uskogrudno i premalo objektivno njihovo ponašanje. Presmioni sudovi.

Ako ti mašta stane oblijetati oko vlastitih talenata, oko tvog načina govorenja, ili divljenja koje izazivaš kod drugih, izlažeš se gubljenju ispravnosti namjere i davanju povoda oholosti.

Općenito, puštanje slobode mašti gubljenje je vremena, a osim toga, kada se njome ne vlada, otvara se slobodan put hotimičnim napastima.

– Nemoj zanemariti niti jedan dan nutarnje mrtvljenje!

Nemoj biti tako ludo naivan i misliti kako moraš trpjeti napasti da bi bio siguran u solidnost svoga puta. To bi bilo kao da želiš da ti zaustave rad srca kako bi pokazao da želiš živjeti.

Uvijek sam razmišljao o tome kako mnogi odbijanje milosti nazivaju “sutra” i “poslije”.

Još jedan paradoks duhovnog puta: duša kojoj je manje potrebno popraviti svoje ponašanje, više se trudi postići cilj, i ne zaustavlja se dok ne uspije u tome. I obratno.

Katkad izmišljaš “probleme”, jer ne ideš do korijena svojih načina ponašanja. – Jedino što ti je potrebno odlučna je promjena pravca: vršiti valjano svoju dužnost i biti vjeran uputama koje su ti dane u duhovnom vodstvu.

Oduševljeno si razmišljao o “fiksnoj ideji” da budeš svet; i upustio si se u dnevnu borbu bez kolebanja, uvjeren da moraš hrabro odstraniti svaki simptom malograđanštine. Zatim, dok si govorio s Gospodinom u svojoj molitvi, shvatio si s većom jasnoćom da je borba sinonim za Ljubav, i molio si Ga za veću Ljubav, bez straha od borbe koja te čeka, jer ćeš se boriti za Njega, s Njim i u Njemu.

Zavrzlame?... Budi iskren i priznaj da više voliš biti rob svog egoizma nego služiti Bogu ili toj duši. – Prekini!

“Beatus vir qui suffert tentationem”... – Blažen čovjek koji trpi napasti, jer, nakon što je bio kušan, primit će krunu života. Zar te ne ispunja radošću potvrditi da je ovaj nutarnji šport izvor mira koji ne presušuje nikada?

“Nunc coepi!” – Sada počinjem! To je krik zaljubljene duše koja u svakom trenutku, jednako dok je bila vjerna kao i kad joj je nedostajalo velikodušnosti, obnavlja svoju želju da služi – da ljubi! – sa svom odanošću Bogu našemu.

Osjetio si bol u duši kad su ti rekli: „To što ti tražiš nije obraćenje, nego spremište za tvoju bijedu...” i tako, ići udobno naprijed – ali s gorkim okusom! – vukući za sobom taj žalobni teret.

Ne znaš je li te svladala tjelesna iscrpljenost ili neka vrsta nutarnjeg umora, ili pak jedno i drugo zajedno...: boriš se bez borbe, bez težnje za autentičnim i konkretnim popravkom, da zapališ radost i ljubav Kristovu u dušama. Htio bih te podsjetiti na jasne riječi Duha Svetoga: „Bit će okrunjen samo onaj koji se borio ’legitimno’ – istinski, unatoč svemu.”

Mogao bih se vladati bolje, biti odlučniji, pokazivati više zanosa... Zašto to ne činim? Jer si – oprosti mi na iskrenosti – budala: vrag zna odviše dobro da su jedna od najlošije čuvanih vrata duše ona ljudske gluposti: taština. Tamo sada napada svim svojim snagama: pseudosentimentalna sjećanja, kompleks crne ovce prema nekom histeričnom viđenju, dojam hipotetičkog nedostatka slobode... Što čekaš da postaneš svjestan Učiteljeve izreke: „Bdijte i molite, jer ne znate ni dana ni časa”?

Rekao si mi drsko i nesigurno: „Netko se penje, a netko silazi... A netko je poput mene! Ispružen na putu.” Ražalostio me tvoj nemar, i dodao sam: „Lijene za sobom vuku oni koji se penju; i, obično još većom snagom, oni koji silaze. Pomisli kakvo strašno zastranjenje sebi pribavljaš! Već je na to ukazao sveti biskup iz Hipona: ’Tko ne napreduje, nazaduje.’”

U tvom životu postoje dva dijela koja se ne poklapaju: razum i osjećaj.

Razum – prosvijetljen vjerom – pokazuje ti jasno ne samo put, nego i razliku između herojskog i glupog načina kojim ćeš ga prijeći. Iznad svega, stavlja pred tebe veličinu i božansku ljepotu pothvata koje Presveto Trojstvo stavlja u naše ruke.

Osjećaj se, međutim, hvata na sve ono što prezireš, čak u istom trenutku u kojem držiš da je to vrijedno prezira. Čini se kao da tisuću malih stvari čeka i najmanju priliku, i čim – zbog fizičkog umora ili gubitka nadnaravnog gledanja – tvoja jadna volja slabi, te se sitnice skupljaju i gomilaju u tvojoj mašti, dok ne stvore brdo koje te pritišće i obeshrabruje: oporost rada; otpor poslušnosti; nedostatak sredstava; bengalske vatre lagodnog života; male i velike odvratne napasti; naleti osjećajnosti; umor; gorak okus duhovne osrednjosti... I, katkada, također strah: strah, jer znaš da te Bog hoće sveta, a ti to nisi. Dopusti mi da ti govorim bez uvijanja. Imaš napretek “motiva” da okrećeš pogled unatrag, a nedostaje ti žar da odgovoriš na milost koju ti On daje, jer te je pozvao da budeš drugi Krist, “ipse Christus” – sam Krist.

Zaboravio si Gospodinovu opomenu Apostolu: “Dovoljna ti je moja milost!”, što je potvrda činjenice da, ako hoćeš, možeš.