Lista točaka

Muka je konstatirati kako neki shvaćaju milostinju: malo sitniša i nešto rabljene odjeće. Čini se kao da nisu čitali Evanđelje. Ne obazirite se: pomognite ljudima da se odgoje u vjeri i snazi koja će dostajati da se znaju u životu velikodušno odreći stvari, pa i onih koje su im potrebne.

Upornima protumačite da nije baš otmjeno i fino, ni sa zemaljskog stanovišta, čekati svršetak, kada ni u kojem slučaju neće moći ponijeti ništa sa sobom.

Pravi je kršćanin uvijek spreman pojaviti se pred Bogom. Jer je u svakom trenutku – ako se bori da živi kao Kristov čovjek – spreman izvršiti svoju dužnost.

Pred smrću, budi vedar! – Takvog te želim. – Ne s hladnim stoicizmom jednog poganina, nego sa žarom djeteta Božjega, koji zna da se život mijenja, a ne oduzimlje. Umrijeti?... Živjeti!

Doktor prava i filozofije pripravljao se na natječaj za katedru na Sveučilištu u Madridu. Dvije blistave “karijere”, blistavo ostvarene. Primio sam njegov poziv: bio je bolestan i želio je da ga posjetim. Došao sam u pansion gdje je stanovao. – „Oče, umirem”, bio je njegov pozdrav. Usrdno sam ga hrabrio. Htio je učiniti opću ispovijed. Umro je još iste noći. Jedan arhitekt i jedan liječnik pomogli su mi ga obući. – I, na pogled na to mlado tijelo koje se počelo naglo raspadati... sva trojica smo se složili u tome kako su dvije sveučilišne “karijere” bile ništavne naspram one konačne kojom je, kao dobar kršćanin, bio upravo okrunjen.

Sve se može srediti osim smrti... A smrt sređuje sve.

Smrt će doći neumoljivo. Stoga, kako je isprazna taština usredotočiti svoje postojanje na ovaj život! Pogledaj koliko trpe tolike osobe, muškarci i žene. Jednima ga je, jer završava, teško napustiti; drugi, jer traje, dosađuju se… Nema smisla, ni u jednom slučaju, taj pogrešan pokušaj opravdanja našeg prolaza ovom zemljom kao cilja. Treba izići iz te logike i usidriti se u drugoj: onoj vječnoj. Potrebna je posvemašnja promjena: treba se isprazniti od sebe, od prolaznih egocentričnih motiva, da bismo se preporodili u Kristu, koji je vječan.

Kad misliš na smrt, unatoč svojim grijesima, ne boj se... Jer, On već zna da Ga voliš... i od kakve tvari si sačinjen. – Ako Ga tražiš, primit će te kao što je otac primio izgubljenog sina. Ali, moraš Ga tražiti!

“Non habemus hic manentem civitatem” – Nije na ovoj zemlji naše stalno boravište. I, da je ne bismo zaboravili, ta istina se pokatkad očituje surovo u trenutku smrti: nerazumijevanje, progonstvo, prezir... I uvijek osamljenost, jer – premda smo okruženi pažnjom – svatko umire sam. – Raskinimo stoga sve konopce! Pripravljajmo se neprestano na taj korak koji će nas dovesti u vječnu prisutnost Presvetoga Trojstva.

Utješio si se na pomisao kako je život trošenje i izgaranje u službi Bogu. – Tako, trošeći se posvema za Njega, doći će oslobođenje po smrti koja će nas dovesti u posjed Života.

Onaj prijatelj svećenik radio je misleći na Boga, držeći se čvrsto Njegove očinske ruke, i pomažući drugima da prihvate te ideje vodilje. Stoga je sebi ponavljao: „Kada ti umreš, sve će ići dobro, jer će se On nastaviti brinuti nad tim.”

Ne čini od smrti tragediju, jer ona to nije! Samo se ravnodušna djeca ne žele susresti sa svojim roditeljima.

Sve ovozemaljsko je šaka praha. Misli na milijune ljudi – sada već pokojnih – “važnih” i “nedavnih”, kojih se više nitko ne spominje.