Lista točaka

Djelujmo uvijek tako, u Božjoj prisutnosti, da nemamo što skrivati pred ljudima.

Nedostaje ti nutarnji život: jer ne unosiš u molitvu brige svojih bližnjih i prozelitizam; jer se ne trudiš sagledati jasno, donijeti konkretne odluke i sprovesti ih u djelo; jer nemaš nadnaravnog gledanja u studiju, u radu, u svojim razgovorima i u svojim odnosima s drugima... – A što je s Božjom prisutnošću, posljedicom i odrazom tvoje molitve?

Ne?... Jer nisi imao vremena?... – Imaš vremena. Osim toga, kakva će biti tvoja djela ako o njima nisi razmišljao u Božjoj prisutnosti da bi ih stavio u red? Bez toga razgovora s Bogom, kako ćeš savršeno dovršiti svoj dnevni posao?... Pogledaj, to je kao da tvrdiš da nemaš vremena za učenje, jer si veoma zauzet davanjem poduka… Bez učenja se ne može dobro podučavati.

Molitva ima prioritet iznad svega. Ako to shvaćaš, a ne prakticiraš, nemoj mi reći da ti nedostaje vremena: jednostavno ne želiš moliti!

Molitve, više molitve! – Čini ti se to nezgodno sada, u vrijeme ispita, kada imaš puno posla… Molitva ti je potrebna: i to ne samo ona uobičajena, kao vršenje pobožnosti; molitva kada ti preostane malo vremena; molitva i između jednog i drugog posla, umjesto da se pamet prepušta glupostima.

Nije važno ako se – unatoč svome nastojanju – ne uspiješ usredotočiti i sabrati. Takvo razmatranje može više vrijediti od onoga što si ga učinio u punoj udobnosti u kapeli.

Uspješna navika da bi se postigla Božja prisutnost jest: svaki dan prva audijencija za Isusa Krista.

Privikni se moliti usmene molitve ujutro, dok se oblačiš, kako to čine mala djeca. – Pa ćeš poslije, tijekom dana, više živjeti u prisutnosti Božjoj.

Ostavljaš uvijek Krunicu za poslije i na koncu je propustiš jer si pospan. – Ako nemaš drugog vremena, moli je putom, da nitko ne primijeti. Štoviše, pomoći će ti da budeš u Božjoj prisutnosti.

Za tvoj dnevni ispit savjesti: Jesam li propustio koji sat a da nisam razgovarao sa svojim Bogom Ocem?... Jesam li razgovarao s Njim kao dijete koje ljubi? – To možeš!

Ne varajmo se... Bog nije neka sjena, neko udaljeno biće koje nas stvara, a onda nas napušta; nije gospodar koji otiđe i ne vraća se. Iako Ga ne zapažamo svojim osjetilima, On je stvarniji od svih stvarnosti koje diramo i gledamo. Bog je ovdje, s nama, prisutan, živ: vidi nas, čuje nas, vodi nas i promatra naše i najmanje čine, naše najskrovitije namjere. Vjerujemo sve to... ali – živimo kao da Bog ne postoji! Jer za Njega nemamo ni jednu misao, ni jednu riječ, jer Ga ne slušamo, niti se trudimo ovladati našim strastima; jer Mu ne iskazujemo ljubav niti Mu dajemo zadovoljštinu za uvrede...

– Hoćemo li nastaviti živjeti s mrtvom vjerom?

Kad bi bio u Božjoj prisutnosti, kakvim bi sve “nepopravljivim” djelima našao lijeka.

Kako ćeš živjeti u Božjoj prisutnosti kad samo gledaš naokolo? – Opijen si ništavnostima.

Vidiš sebe svakim danom sve više uronjenog u Boga... kažeš mi. – Znači, bit ćeš svakim danom bliži svojoj braći.