Lista točaka

Kad su mu rekli da se mora zauzeti osobno, njegova je reakcija bila ovakvo razmišljanje: „U tom bih slučaju mogao učiniti ovo... trebao bih učiniti ono...!” Odgovoriše mu: „Ovdje se ne pogađamo Gospodinom. Zakon Božji, poziv Gospodnji uzima se ili ostavlja, takav kakav jest. Potrebno je odlučiti se: naprijed, bez ikakvog pridržaja i s mnogo hrabrosti, ili otići: ’Qui non est mecum...’ – Tko nije sa mnom, protiv mene je.”

Od pomanjkanja velikodušnosti do mlakosti samo je jedan korak.

Onaj tvoj poznanik, jako inteligentan, dobar građanin i vrijedna osoba, govorio je: „Opslužuj zakon, ali umjereno, bez pretjerivanja, što je moguće više u granicama.” I nadodao bi: „Griješiti? Ne; ali ni ne dati išta od sebe.” Žao mi je doista tih kukavnih ljudi, račundžija, nesposobnih da se žrtvuju, da se predaju jednom plemenitom idealu.

Vedrina! Hrabrost! Razbij s tim krepostima petu kolonu mlakih, ustrašenih, izdajnika.

Gacaš u napastima, izlažeš se opasnosti, igraš se gledanjem i maštanjem, govoriš o... glupostima. – I onda se čudiš što te salijeću sumnje, skrupule, smetenosti, žalosti, neugodnosti. Moraš mi dopustiti: premalo si dosljedan.

Kako ćeš izići iz tog stanja mlakosti, žalosne mlakosti, ako ne upotrijebiš sredstva? Boriš se premalo, a kada se i potrudiš činiš to kao iz inata i nevoljko, gotovo kao da želiš da tvoji bijedni napori nemaju učinka, da bi tako imao samoopravdanje za nezahtjevnost prema sebi i kako drugi ne bi od tebe tražili više. – Vršiš svoju volju, a ne Božju. Dok se ne promijeniš istinski, nećeš biti sretan, i nećeš naći mir koji ti sada nedostaje.

– Ponizi se pred Bogom i nastoj istinski htjeti.

Priznajem ti: ponašaš se dostojanstveno. Međutim, dopusti da ti iskreno kažem: s tim otežućim korakom – priznaj – osim što nisi potpuno sretan, vrlo si daleko od svetosti. Stoga te pitam: Ponašaš li se doista dostojanstveno? Nije li, možda, tvoje shvaćanje dostojanstva pogrešno?

Tako, praveći se budalom, s tom nutarnjom i vanjskom lakomislenošću, s tim kolebanjem pred napastima, s tim htijenjem bez htjeti, nemoguće ti je napredovati u duhovnom životu.

Rekao si mi drsko i nesigurno: „Netko se penje, a netko silazi... A netko je poput mene! Ispružen na putu.” Ražalostio me tvoj nemar, i dodao sam: „Lijene za sobom vuku oni koji se penju; i, obično još većom snagom, oni koji silaze. Pomisli kakvo strašno zastranjenje sebi pribavljaš! Već je na to ukazao sveti biskup iz Hipona: ’Tko ne napreduje, nazaduje.’”

Oklijevaš govoriti im o Bogu, o kršćanskom životu, o pozivu... jer ne želiš da se netko uznemiruje?... Zaboravljaš, nisi ti onaj koji poziva nego On: “Ego scio quos elegerim” – Poznam dobro one koje sam izabrao. Osim toga, žalostilo bi me kad bi se iza tih pogrešnih obzira skrivala udobnost ili mlakost: Na toj razini zar radije imaš ljudsko prijateljstvo nego Božje?

Ne želiš ni jedno – zlo – ni drugo – dobro – ... I tako, šepajući na obje noge, osim što promašuješ, tvoj život ostaje prazan.

“In medio virtus...” – Krepost stoji u sredini, kaže mudra izreka da bi nas održala daleko od krajnosti. – Ali nastoj ne upasti u pogrešku mijenjanja tog savjeta u eufemizam kako bi sakrio

svoj komoditet, svoju lukavost, svoju mlakost, ležernost, svoje pomanjkanje ideala i svoju grubost. Razmišljaj o ovim riječima Svetog pisma: “O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni studen ni vruć, povratit ću te iz usta.”