MRTVLJENJE

Ako se ne mrtviš, nikada nećeš biti duša molitve.

Ona duhovita primjedba ili dosjetka koja nije izašla iz tvojih usta; onaj ljubazni smiješak za onoga koji ti dosađuje; ona šutnja pred nepravednom optužbom; tvoj dobrostiv razgovor s dosadnima i nametljivima; svakodnevno prelaženje preko ove ili one neugodnosti i nezgodne sitnice osoba koje s tobom žive… To je, zajedno s ustrajnošću, solidno unutarnje mrtvljenje.

Ne reci: ova me osoba gnjavi. - Misli: ova me osoba posvećuje.

Nijedan se ideal ne ostvaruje bez žrtve. - Odriči se. Tako je lijepo biti žrtva!

Koliko puta namjeravaš služiti Bogu u nečem…, a tako si bijedan da se moraš zadovoljiti time da mu prikažeš bijes, osjećaj da nisi umio ispuniti onu tako laku odluku.

Ne propusti priliku da popustiš u svom vlastitom sudu. - Teško je… ali je tako drago Božjim očima!

Kad vidiš kakav siromašan križ od drveta, sam, prezren i bez vrijednosti i bez Raspetoga, ne zaboravi da je taj križ tvoj križ: svagdanji, skriveni, bez sjaja i bez utjehe… što čeka raspetoga, koji mu nedostaje: i taj raspeti trebaš biti ti.

Traži mrtvljenje koje neće mrtviti druge.

Gdje nema mrtvljenja nema kreposti.

Unutarnje mrtvljenje. - Ne vjerujem u tvoje unutarnje mrtvljenje kad vidim da ne cijeniš, ne prakticiraš mrtvljenje osjetila.

Pijmo do zadnje kapi iz kaleža boli u sadašnjem bijednom životu. Što znači trpjeti deset, dvadeset, pedeset… godina, ako zatim dolazi nebo zauvijek, zauvijek… zauvijek?

- I, osobito - više nego navedeni razlog «propter retributionem» - što znači trpjeti ako se trpi radi utjehe, da se ugodi Bogu Gospodinu Našemu, u duhu zadovoljštine, sjedinjen s Njime na Njegovu Križu, jednom riječi: ako se trpi iz Ljubavi?...

Oči! Preko njih ulaze u dušu mnoge zloće… - Kolikih li iskustava poput Davidovih!... Ako pazite na vid, osigurali ste stražu svoga srca.

Zašto trebaš gledati naokolo ako «svoj svijet» nosiš u sebi?

Svijet se divi samo spektakularnoj žrtvi jer ne poznaje vrijednost skrivene i tihe žrtve.

Treba se dati čitav, treba se zanijekati čitav: potrebno je da žrtva bude paljenica.

Paradoks: da uzmogneš živjeti, trebaš i umrijeti.

Ne zaboravi da je srce izdajica. - Drži ga zatvorenim pod sedam ključeva.

Sve je smetnja što te ne nosi Bogu. Iščupaj to i odbaci daleko.

Gospodin je nadahnuo jednu dušu koja je imala neposrednog pretpostavljenoga naprasita i prosta, i govorila je: Velika ti hvala, Bože moj, na tom zaista božanskom daru jer kad ću naći drugoga da mi na svaku ljubaznost odvrati s nekoliko udaraca nogom.

Svladavaj se svaki dan od prvog trenutka, ustajući točno u određeno vrijeme i ne dopustivši ni jedne minute ljenčarenja.

Ako se s Božjom pomoći svladaš, imat ćeš mnogo predujma za ostatak dana.

Mnogo obeshrabruje osjećati se pobijeđenim u prvom okršaju!

Uvijek izađeš pobijeđen. - Poduzmi svaki put spasenje jedne određene duše, ili njezino posvećenje, ili njezino zvanje za apostolat… - Tada sam siguran u tvoju pobjedu.

Ne budi mi slab, mekan. - Već je vrijeme da odbaciš tu neobičnu samilost koju osjećaš prema samome sebi.

Reći ću ti koja su blaga čovjekova na zemlji, pa da ih ne rasipaš: glad, žeđ, vrućina, studen, bol, sramota, siromaštvo, osamljenost, izdaja, kleveta, zatvor…

Pogodio je tko je rekao da su duša i tijelo dva neprijatelja koja se ne mogu odijeliti i dva prijatelja koja se ne mogu vidjeti.

Tijelu treba dati nešto manje nego što ga ide. Inače izda.

Ako su bili svjedoci tvojih slabosti i bijeda, neka te ne brine ako budu i svjedoci tvoje pokore.

Ovo su sočni plodovi duše koja se mrtvi: razumijevanje i popuštanje prema tuđim bijedama; nepopustljivost prema vlastitima.

Ako zrno pšenice ne umre, ostane besplodno. - Ne želiš li biti zrno pšenice, umrijeti po mrtvljenju i dati klasove za obilnu žetvu? - Neka Isus blagoslovi tvoje pšenično polje!

Ne svladavaš se, ne mrtviš se jer si ohol. - Živiš li životom pokajnika? Ne zaboravi da su oholost i pokora spojivi… - Evo još razloga: Jeli tvoja muka poslije pada, poslije propusta velikodušnosti, bol ili bijes što se vidiš tako malen i bez snage? - Kako si daleko od Isusa ako nisi ponizan… makar… tvoji bičevi cvali svakog dana novim ružama.

Kakva li okusa po žuči i octu, po pepelu i pelinu! Kako li isušena, gorka i ispucana nepca! – Izgleda kao da je ništa taj fiziološki dojam ako ga usporedimo s ostalim bljutavostima tvoje duše.

«Traže naime da daš više od sebe», a ne znaš dati. - Ponizi se! Bi li ostao taj gorki dojam neugodnosti u tvojem tijelu i u tvojem duhu, kad bi učinio sve što možeš?

Hoćeš svojevoljno zadati sebi kaznu za svoju slabost i nedostatak velikodušnosti? - Dobro! Ali neka bude diskretna pokora, kao što bi je zadao neprijatelju koji je u isto vrijeme naš brat.

Radost jadnih ljudi uvijek ostavlja okus gorčine pa makar imala nadnaravni motiv. - Ta što si mislio? - Ovdje dolje bol je sol našega života.

Koliko ih ima koji bi se dali propeti na križ pred zadivljenim pogledom tisuća gledatelja, a ne znaju kršćanski trpjeti ubode svakoga dana! – Promisli, dakle, što je više herojski.

Čitali smo - ti i ja - herojski običan život onoga Božjeg čovjeka. - I vidjeli smo ga (kojeg li računovodstva u njegovu posebnom ispitu savjesti) kako se bori mjesecima i godinama za vrijeme doručka: danas je pobjeđivao, sutra je bio pobijeđen… Bilježio je: «Nisam uzeo maslaca…, uzeo sam maslaca!»

O, kad bismo i mi - ti i ja - živjeli svoju… «tragediju» maslaca.

Herojska minuta. - To je onaj trenutak kad trebaš ustati iz kreveta. Bez oklijevanja. Jedna nadnaravna misao i… ustaj! - Herojska minuta! Eto ti mrtvljenja koje jača tvoju volju i ne slabi tvoje naravi.

Zahvali kao na posebnoj usluzi to što prema samome sebi osjećaš svetu odvratnost.