PONIZNOST

Kad ti plješću za uspjeh, neka u tvojim ušima zazvoni također i smijeh što si ga izazvao svojim neuspjesima.

Ne budi kao ona pozlaćena vjetrenjača na krovu palače! Koliko god sjala i visoko stajala nije važna za solidnost zgrade.

- O, kad bi bio poput stara klesana kamena skrivena u temeljima pod zemljom, gdje te nitko ne vidi! Zbog tebe se neće srušiti kuća.

Što me više uzdižeš, Isuse moj, to me više ponizi i daj mi da znam što sam bio i što ću biti ako me ti napustiš.

Ne zaboravi da si smetlište. - Stoga, ako te možda božanski Vrtlar treba, i ako te pere i čisti… i puni te plemenitim cvijećem…, ni miris ni boja što uljepšavaju tvoju ružnoću ne trebaju te uzoholiti.

- Ponizi se! Zar ne znaš da si posuda za otpatke?

Kad se vidiš kakav si, treba ti biti prirodno da te preziru.

Nisi ponizan kad se ponizuješ, nego kad te ponižavaju i kad to podnosiš za Krista.

Kad bi sam sebe upoznao, uživao bi što te preziru i tvoje bi srce plakalo pred uzdizanjem i pohvalom.

Neka te ne boli ako ljudi vide tvoje pogreške; treba te boljeti uvreda Boga i sablazan koju možeš prouzročiti.

- Uostalom, neka znaju kakav si i neka te preziru. Neka te ne žalosti da budeš ništa, jer tako Isus može u tebe staviti sve.

Ako bi radio u skladu s poticajima koje osjećaš u svom srcu i koje ti razum pokazuje, bio bi neprestano prostrt, oboren kao kakav blatan, ružan i prezira vrijedan crv… pred ovim Bogom koji te toliko podnosi.

Kako je velika vrijednost poniznosti! - Quia respexit humilitatem…» Povrh vjere, ljubavi, neokaljane čistoće, kaže radosna himna naše Majke u kući Zaharijinoj:

«Jer je vidio moju poniznost, gle, od sad će me zvati blaženom svi naraštaji.»

Ti si prljav i staložen prah. - Makar te dah Duha Svetoga digao iznad svih zemaljskih stvari i učinio da blistaš kao zlato kad u visinama svojom bijedom odraziš previšnje zrake Sunca Pravde, ne zaboravi siromaštva svojega stanja.

Jedan trenutak oholosti vratio bi te na tlo i prestao bi biti svjetlo i ponovno bi postao blato.

Ti… ohol? - Zbog čega?

Oholost? - Zbog čega?... Za malo godina - dana - bit ćeš hrpa smrdljive strvine: crvi, smrdljive tekućine, blatne krpe mrtvačkog pokrova… i nitko na zemlji ne ćete se sjećati.

Ti, učenjak, ugledan, rječit, moćan - ako nisi ponizan, ništa ne vrijediš. - Otkini, iščupaj taj «ja» koji upotrebljavaš u superlativu - Bog će ti pomoći - i onda ćeš moći početi raditi za Krista na zadnjem mjestu u njegovoj vojsci apostola.

Ta lažna poniznost je udobnost! Tako se lažnom poniznošću odričeš prava… koja su dužnost.

Priznaj ponizno svoju slabost da uzmogneš kazati s Apostolom: «Cum enim infirmor, tunc potens sum» - jer kad sam slab, onda sam jak.

Oče, kako možete trpjeti ovo smeće? - rekao si mi poslije jedne skrušene ispovijedi.

- Šutio sam i mislio: ako te tvoja poniznost vodi do toga da se osjećaš tako – kao smeće, hrpa smeća! - još ćemo moći učiniti nešto veliko od tvoje bijede.

Gledaj kako je ponizan naš Isus! Magarac je bio njegovo prijestolje u Jeruzalemu!...

Poniznost je drugi dobar put da se dođe do unutarnjeg mira. – «On» je rekao: «Učite od mene; jer ja sam krotka i ponizna srca… i naći ćete mir u svojim dušama.»

Nije nedostatak poniznosti da upoznaš napredak svoje duše. - Tako možeš zahvaliti Bogu na tome.

- Ali ne zaboravi da si siromah koji je odjenut u dobro, ali posuđeno odijelo.

Poznavanje samoga sebe nosi nas kao pod ruku k poniznosti.

Tvoja čvrstoća da braniš duh i načela apostolata u kojem radiš ne smije oslabiti zbog lažne poniznosti. - Ta čvrstoća nije oholost: ona je stožerna krepost jakosti.

Zbog oholosti si već počeo vjerovati da si ti sam kadar za sve. - Krist te je napustio jedan trenutak i strmoglavio si se. - Budi ponizan i njegova izvanredna pomoć neće ti izostati.

Možeš mirno odbaciti te misli pune ponosa: ti si kao kist u umjetnikovoj ruci. - I ništa više.

- Reci mi čemu služi kist ako ne pusti slikara raditi.

Kako bi ti, tako prazan i tako umišljen, bio ponizan, dovoljno ti je razmotriti one Izaijine riječi: ti si «kap vode ili rose što pada na zemlju i jedva se primjećuje.»