No, iako svoje spasenje pruža svim muškarcima i ženama, bez iznimki bilo u pogledu narodnosti, rase, jezika ili životnog stanja,[3] naš Gospodin nikoga ne prisiljava da ga prihvati. Ostavlja ljude slobodnima. Ponekad ljudi ne žele to spasenje i obvezuju Isusa da prihvaća njihove prizemne i sebične isprike, njihova odbijanja – habe me excusatum[4] – njegovog poziva ispunjenog ljubavlju da prisustvuju velikoj gozbi.

Žalosno je vidjeti da, nakon dvadeset stoljeća, toliko malo ljudi u svijetu sebe naziva kršćanima i da se, među onima koji sebe nazivaju kršćanima, toliko malo njih drži istinskog nauka Isusa Krista. Pričao bih vam katkad o čovjeku koji je gledao u globus – on nije bio loš, ali nije imao vjere – i rekao mi: "Pogledaj, od sjevera do juga, od istoka do zapada, pogledaj." "Što želiš da pogledam?" upitao sam. I ovo je bio njegov odgovor: "Kristov neuspjeh. Toliko stoljeća nastojanja da se njegov nauk usadi u srca ljudi i vidi rezultate: nema kršćana."

Bio sam obuzet najprije tugom, ali odmah zatim ljubavlju i zahvalnošću jer nas je u svojem djelu Otkupljenja Bog htio učiniti slobodnim suradnicima. Krist nije poražen: Njegov nauk i njegov život neprestano obogaćuju svijet. Njegovo otkupljenje je dostatno i preobilno, ali on se prema nama odnosi kao prema razumnim i slobodnim bićima. Stvari je uredio tako da na tajnovit način možemo u svom tijelu i u svom životu dopuniti ono što nedostaje njegovim patnjama, pro corpore eius, quod est Ecclesia.[5]

Otkupljenje se i dalje odvija, a vi i ja smo suotkupitelji. Isplati se predati čitav život i biti voljan trpjeti iz ljubavi kako bismo promicali Božje stvari i pomagali mu otkupiti svijet, kako bi suotkupljivali. Dok razmišljamo o tome, vidimo da je došlo vrijeme da vi i ja hvaleći Boga uskliknemo: Laudationem Domini loquetur os meum, et benedicat omnis caro nomini sancto eius.[6] Neka usta naša kazuju hvalu Gospodinu i neka sve stvorenje slavi sveto ime njegovo.