Ponekad se pogrešno shvaća razliku koju je naš Gospodin napravio između stvari koje su Božje i onih koje su careve[61]. Krist je razlikovao područja nadležnosti dviju vlasti: Crkve i države. Tako čineći sprječavao je štetne učinke cezarizma[62] i klerikalizma. Ustanovio je nauk o zdravom antiklerikalizmu koji je stvarna, duboka ljubav prema svećeništvu: kako je žalostan prizor kada se uzvišeno poslanje svećenika obezvrjeđuje i ponižava uvlačenjem u projekte koji su zemaljski i sitničavi. Također je ustanovio autonomiju Božje Crkve i legitimnu autonomiju kojom se građansko društvo koristi za uređenje i tehničko strukturiranje svojih djelatnosti.

Ali razlika koju je Krist ustanovio ni na koji način ne znači da bi vjera trebala biti ograničena na crkvena pitanja – na sakristiju – ili da bi uređenje ljudskih poslova trebalo zanemariti božanski i kršćanski zakon. To bi značilo zanijekati vjeru u Krista koji zahtijeva odanost čitava čovjeka, tijelom i dušom, i kao pojedinca i kao člana društva.

Kristova poruka baca svjetlo na cjelokupni ljudski život, njegov temelj i cilj, a ne samo na usko područje nekakvih subjektivnih čina pobožnosti. Laicizam ili sekularizam niječu vjeru koja se izražava djelima, onu vjeru koja zna da je autonomija svijeta relativna i da je krajnji smisao svega na svijetu slava Božja i spasenje duša.