Znalo se događati, tijekom ove trideset i jedne godine, da neki ljudi zbog ljubomore s nepovjerenjem gledaju na naš rad. Drugi mu nisu bili pretjerano naklonjeni jer ne vole Crkvu kojoj služimo za dobro cijelog čovječanstva. Bilo je čak i onih (srećom ne previše), čiji ih je klerikalni mentalitet učinio nesposobnima razumjeti nužnost laičke naravi rada kojeg moja djeca obavljaju. Drugi pak nisu razumjeli, ili se nisu željeli sjetiti, da Bog naš Gospodin daje svoju milost – specifičnu milost – dušama koje ga slijede. I tako su, kako bi objasnili intenzitet, širinu i djelotvornost apostolata Djela, izmišljali ljudske uzroke, potpuno lažne, jer su ciljevi Djela nadnaravni, a sredstva koja koristimo također isključivo duhovna i nadnaravna: molitva, žrtva i rad koji je posvećen i posvećuje.

Postoje ljudi koji nisu u stanju poštivati niti razumjeti osobnu slobodu drugih, do te mjere da se čine neprobojni istini da vjernici Opusa Dei imaju zajednički cilj, koji je isključivo duhovne prirode, a koji je jedina stvar o kojoj jednim glasom govore; da su u vremenitim stvarima slobodni građani baš poput ostalih laika, njihovih sugrađana; i da trebaju u miru živjeti sa svima.

Neki od ovih ljudi, kako sam rekao, dolaze iz zatvorenog okruženja sakristije i navikli su gledati kako vjernici obično izražavaju svoja mišljenja u skladu sa školom svoje vlastite vjerničke obitelji ili u skladu s načinom razmišljanja njihovog nadređenog. Posljedično, s tim kleričkim mentalitetom punim predrasuda, pokušali su zalijepiti neku vrstu etikete na Opus Dei ili na mene osobno, nazivajući me monarhistom ili republikancem – ili čak i slobodnim zidarom – jednostavno zato što nijednu dušu nisam isključio iz našeg djelovanja kao djece Božje.