Vaš apostolski rad, djeco moja, nije crkvena djelatnost. I iako samo po sebi nema ništa lošega u tome da neki od vas pripada vjerničkim društvima, to neće biti pravilo, jer specifični apostolat na koji vas Djelo priprema – rad koji Bog od nas hoće – nije konfesionalne prirode.

Ovom našom diskrecijom prakticiramo predivnu kolektivnu poniznost. Radeći u tišini, bez isticanja uspjeha ili pobjeda – ali, dopustite mi inzistirati, bez ikakve misterije ili tajanstvenosti, a koja nam ne treba da bi služili Bogu – vi prolazite neprimjećeni među drugim katoličkim vjernicima (vi ste upravo to: vjernici katolici), ne dobivajući pljesak za dobro sjeme koje sijete.

Ipak, osobito u ruralnim područjima, gdje bi se drugačije postupanje moglo činiti neobičnim, neki od vas mogu biti uključeni u bratovštine ili druge župne apostolske aktivnosti, pokušavajući ih ohrabriti i oživjeti, ali najčešće bez preuzimanja vodeće uloge u njima. Posljedično, oni ljudi koji vode udruženja vjernika i koji – nažalost – možda vole monopolizirati stvari, neće imati razloga brinuti se da ćemo im oteti njihovu eksluzivističku diktaturu jer naša je ideja da oni budu ti koji će voditi te aktivnosti. Mi trebamo djelovati na svoj način koji je sasvim drugačiji.

Ali, kao vjernici katolici koji jeste, osim ako okolnosti i veća djelotvornost apostolata ne navode na drukčije, ne bi trebali biti odsutni s javnih čina bogoslužja koje društvo kao takvo ima dužnost podati Bogu. Toliko sam puta patio gledajući javne čine bogoslužja s kojih je zajednica bila odsutna: čovjek tamo nije vidio Božju obitelj, njegov narod. Siguran sam da će, ako ste vjerni, javni čini bogoslužja biti iskreni, trezveni i dostojanstveni, bez bespotrebnih ili pretjeranih ukrasa koji im tako često daju izgled predstave.