Ne smijete zatvarati oči pred ovom stvarnošću jer bi to bilo nepodnošljivo zanemarivanje dužnosti. To kažem ne zato da biste se ispunili pasivnim, inertnim pesimizmom, već da planete poput ognja i budete ispunjeni svetom nestrpljivošću Krista koji je žurnim korakom, idući ispred svojih učenika – praecedebat illos Iesus[11] – prošao svoje posljednje putovanje u Jeruzalem kako bi bio kršten krštenjem na koje ga je njegov duh stalno poticao.[12]

Kada začujete poziv našeg Gospodina: Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?[13] neka ovaj zvonki, mladenački i smjeli odgovor uvijek bude na vašim usnama i u vašim dušama: possumus![14] – Možemo!

Iako uvijek mirna u spoznanju svojeg božanskog sinovstva, djeca Božja u njegovom Djelu ne mogu ostati ravnodušna pred prizorom svijeta koji ne samo da nije kršćanski nego nije čak ni ljudski. Mnogi još nisu dostigli uvjete življenja na vremenitoj razini koji bi dopustili razvoj duha. Oni su takoreći neosjetljivi na bilo što što nije tjelesno. Na njih se mogu primijeniti riječi Svetoga Pisma: sjetilnici koji nemaju Duha.[15] Ono što je sv. Pavao oplakivao ostvaruje se u ovim jadnim dušama: animalis autem homo non percipit ea quae sunt Spiritus Dei,[16] ova jadna stvorenja ne vide duhovno svjetlo, ne razabiru stvari koje pripadaju duhu Božjem.