Godinama sam gorio ljubavlju prema Bogu misleći na Isusovu žarku želju da svojim ognjem zapali svijet . Nisam mogao obuzdati neukrotivi žar koji je u meni nastajao, tjerajući me da kličem istim riječima koje je Učitelj izgovorio: Ignem veni mittere in terram, et quid volo nisi ut accendatur?... Ecce ego, quia vocasti me;[22] Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! ... Evo me jer si me pozvao.

Sva moja djeca pozvana su da osjete ovu velikodušnu želju da ulože sva svoja nastojanja, uz koju god žrtvu bilo potrebno, da usnule i otupjele energije ljudi stave u službu Bogu i da Gospodinov uzvik učine vlastitim: misereor super turbam,[23] žao mi je naroda.

Nitko u Opusu Dei ne se može zadovoljno odmarati ne osjećajući zabrinutost za depersonalizirana mnoštva: stado, jato, krdo kako sam ih jednom nazvao. Koliko je mnogo plemenitih težnji pod njihovom prividnom ravnodušnošću, koliko mogućnosti! Moramo služiti svima, polažući ruke na svakoga od njih, kao što je Isus činio – singulis manus imponens[24] – da ih vratimo u život, izliječimo ih, prosvijetlimo njihov um i ojačamo njihovu volju kako bi mogli biti korisni! I tada ćemo od stada načiniti vojsku; od krda, skupinu sljedbenika; i izvesti iz čopora izvesti one koji ne žele biti nečisti.

Danas Djelo ima miris zrelog polja[25] i, gledajući plodnost apostolata, ne treba nam vjera da shvatimo da je Bog naš rad obilno blagoslovio. Prije nekoliko godina u svojoj molitvi zahvaljivanja Bogu, pjevao sam serenadu o Djelu pjesmom iz moje domovine: Capullico, capullico, / ya te estás volviendo rosa: / ya se está acercando el tiempo / de decirte alguna cosa – "Pupoljče mali, pupoljče mali, / već se pretvaraš u ružu: / Približava se vrijeme / da ti šapnem nešto." Djeco moja, danas u svojim rukama držite neke zaista divne, prekrasne ruže, makar i imale trnja. Sada nije trenutak da zaspemo nego da budemo djelatni kako bismo mogli sakupiti i Isusu i njegovoj svetoj Crkvi predati žetvu koja je obavljena s toliko truda.