Rim, 9. siječnja 1959.

Bog je u svojoj ljubavi izabrao nas, moje voljene kćeri i sinovi, da se prihvatimo ovog trajno mladog i novog puta Djela, ove ljudske i nadnaravne pustolovine suotkupljivanja s Kristom, bliskog i intimnog dioništva u Isusovoj nestrpljivoj čežnji da ražari oganj koji je došao baciti na zemlju.[1]

Svojim križem i pobjedom nad smrću on je poderao dekret kojim su ljudi osuđeni[2] i sve ih otkupio neizmjernom i beskonačnom cijenom vlastite krvi: empti enim estis pretio magno, otkupljeni smo visokom cijenom. Za čitavo čovječanstvo bez iznimke otvorio je mogućnost novog života, ponovnog rođenja u Duhu, započinjanja života pobjednika koji mogu uskliknuti: Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati? ... Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem. Kako divan himan sigurnosti, punine, pobožnosti, kojeg naša jadna ljudska glinena posuda ne bi mogla ni sanjati da će ga zapjevati!

No, iako svoje spasenje pruža svim muškarcima i ženama, bez iznimki bilo u pogledu narodnosti, rase, jezika ili životnog stanja,[3] naš Gospodin nikoga ne prisiljava da ga prihvati. Ostavlja ljude slobodnima. Ponekad ljudi ne žele to spasenje i obvezuju Isusa da prihvaća njihove prizemne i sebične isprike, njihova odbijanja – habe me excusatum[4] – njegovog poziva ispunjenog ljubavlju da prisustvuju velikoj gozbi.

Žalosno je vidjeti da, nakon dvadeset stoljeća, toliko malo ljudi u svijetu sebe naziva kršćanima i da se, među onima koji sebe nazivaju kršćanima, toliko malo njih drži istinskog nauka Isusa Krista. Pričao bih vam katkad o čovjeku koji je gledao u globus – on nije bio loš, ali nije imao vjere – i rekao mi: "Pogledaj, od sjevera do juga, od istoka do zapada, pogledaj." "Što želiš da pogledam?" upitao sam. I ovo je bio njegov odgovor: "Kristov neuspjeh. Toliko stoljeća nastojanja da se njegov nauk usadi u srca ljudi i vidi rezultate: nema kršćana."

Bio sam obuzet najprije tugom, ali odmah zatim ljubavlju i zahvalnošću jer nas je u svojem djelu Otkupljenja Bog htio učiniti slobodnim suradnicima. Krist nije poražen: Njegov nauk i njegov život neprestano obogaćuju svijet. Njegovo otkupljenje je dostatno i preobilno, ali on se prema nama odnosi kao prema razumnim i slobodnim bićima. Stvari je uredio tako da na tajnovit način možemo u svom tijelu i u svom životu dopuniti ono što nedostaje njegovim patnjama, pro corpore eius, quod est Ecclesia.[5]

Otkupljenje se i dalje odvija, a vi i ja smo suotkupitelji. Isplati se predati čitav život i biti voljan trpjeti iz ljubavi kako bismo promicali Božje stvari i pomagali mu otkupiti svijet, kako bi suotkupljivali. Dok razmišljamo o tome, vidimo da je došlo vrijeme da vi i ja hvaleći Boga uskliknemo: Laudationem Domini loquetur os meum, et benedicat omnis caro nomini sancto eius.[6] Neka usta naša kazuju hvalu Gospodinu i neka sve stvorenje slavi sveto ime njegovo.

Ne možemo zaboraviti, djeco moja, da je naš Gospodin rekao kako njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta.[7] Dopuštajući zloupotrebu ljudske slobode, prihvaća On i činjenicu da do trenutka žetve korov može rasti zajedno s dobrim sjemenom.[8] I zlo je napredovalo! Od samih početaka Crkve, čak i dok su apostoli još bili živi, javljale su se hereze i raskoli. A zatim i progoni od strane pogana u ranim vremenima kršćanstva: islam, protestantizam i sada komunizam. Na njivi koju je Bog za sebe stvorio na zemlji, a koja je Kristova baština, ima korova. I ne samo korova, već korova u izobilju!

Dokle god sveti grad, novi Jeruzalem, ne siđe s neba – novo nebo i nova zemlja[9] – neće biti primirja u bitci koja se vodi. To je bitka koju s jedne strane vodi Gospodar gospodara i Kralj kraljeva, i oni s njim koji su pozvani i izabrani i vjerni, a s druge strane, sluge zvijeri i sina propasti, koji se protivi i uzdiže sebe iznad svega što se naziva Bog ili je predmet štovanja, tako da zauzima mjesto u hramu Božjem, proglašavajući samog sebe Bogom.[10]

Naš optimizam nije budalasti ili preuzetni optimizam: on je realizam. Stoga ne možemo zanemarivati prisutnost zla u svijetu, niti propustiti osjetiti živu odgovornost, jer Krist nas je pozvao da se uz Njega borimo u njegovoj prekrasnoj bitci ljubavi i mira.

Prije nekoliko godina, tijekom duhovnih vježbi koje sam vodio vašoj braći, natjerao sam ih da sagledaju situaciju u svijetu koja se od tada nije mnogo promijenila. Govoreći na slikovit način, rekao sam im da promišljaju o crvenoj mrlji koja se ubrzano širi po zemlji, rušeći sve, pokušavajući uništiti i najmanje nadnaravno poimanje. A također i napredovanje velikog vala senzualnosti – oprostite mi što ću se tako izraziti – imbecilnosti, jer ljudi imaju sklonost živjeti poput životinja.

Zatim sam im ukazao na još jednu boju koja se širi i širi, posebice u zemljama Latinske Amerike, a na još licemjerniji način i u drugim narodima. Radi se o antiklerikalnom okruženju – lošoj vrsti antiklerikalizma – koje nastoji potisnuti Boga i Crkvu u domenu savjesti ili, još jasnije rečeno, koje želi potisnuti Boga i Crkvu u privatnu domenu tako da se činjenica posjedovanja vjere ne očituje u javnom životu. Ne pretjerujem. Ove tri opasnosti su stalne, očigledne i agresivne.

Ne smijete zatvarati oči pred ovom stvarnošću jer bi to bilo nepodnošljivo zanemarivanje dužnosti. To kažem ne zato da biste se ispunili pasivnim, inertnim pesimizmom, već da planete poput ognja i budete ispunjeni svetom nestrpljivošću Krista koji je žurnim korakom, idući ispred svojih učenika – praecedebat illos Iesus[11] – prošao svoje posljednje putovanje u Jeruzalem kako bi bio kršten krštenjem na koje ga je njegov duh stalno poticao.[12]

Kada začujete poziv našeg Gospodina: Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?[13] neka ovaj zvonki, mladenački i smjeli odgovor uvijek bude na vašim usnama i u vašim dušama: possumus![14] – Možemo!

Iako uvijek mirna u spoznanju svojeg božanskog sinovstva, djeca Božja u njegovom Djelu ne mogu ostati ravnodušna pred prizorom svijeta koji ne samo da nije kršćanski nego nije čak ni ljudski. Mnogi još nisu dostigli uvjete življenja na vremenitoj razini koji bi dopustili razvoj duha. Oni su takoreći neosjetljivi na bilo što što nije tjelesno. Na njih se mogu primijeniti riječi Svetoga Pisma: sjetilnici koji nemaju Duha.[15] Ono što je sv. Pavao oplakivao ostvaruje se u ovim jadnim dušama: animalis autem homo non percipit ea quae sunt Spiritus Dei,[16] ova jadna stvorenja ne vide duhovno svjetlo, ne razabiru stvari koje pripadaju duhu Božjem.

 Pogledajte one narode koji su dostigli gotovo nevjerojatnu razinu napretka i rasta u kulturi i koji su, u samo nekoliko godina, ostvarili tehničku evoluciju koja im pruža visoku razinu materijalnog blagostanja. Rezultati njihovih istraživanja – divno je gledati kako Bog pomaže ljudskom umu – trebala su ih dovesti bliže Bogu, jer utoliko što su te stvari istinite i dobre, proizlaze od Boga i vode k njemu.

Ipak, nije tako. A niti su postali ljudskiji, unatoč svom napretku. Niti ne mogu jer, ako nedostaje božanska dimenzija, čovjekov život, neovisno o materijalnom savršenstvu koje postigne, jest životinjski život . Samo onda kada se čovjek otvori vjerskoj dimenziji uspijeva u svom nastojanju da postane drugačiji od zvijeri. S određenog gledišta, religija je najveća pobuna čovjeka koji ne želi biti životinja.

U domeni vjere, moje kćeri i sinovi, nema razvoja, nema mogućnosti daljnjeg napredovanja. Vrhunac razvoja tu nam je već dan: to je Krist, Alfa i Omega, početak i svršetak.[17] Stoga, u duhovnom životu nema više ničega za izumiti. Jedino što nam preostaje jest borba za suobličenje s Kristom, da se postane drugi Krist – ipse Christus – zaljubiti se u Krista i crpiti život od onoga koji je isti jučer i danas i koji će biti isti zauvijek: Iesus Christus heri et hodie, ipse et in saecula.[18] Razumijete li sada zašto vam stalno ponavljam da za vas nemam drugog recepta osim ovoga: osobna svetost? Nema drugog puta, djeco moja, nema drugog puta.

Postoji potreba za kvascem, kvascem koji će pobožanstveniti ljude i, čineći ih božanskim, istovremeno ih učiniti i istinski ljudskim. Čak i mnogima od onih koji se smatraju Isusovim učenicima, čak i onima koji se službeno predstavljaju kao pobožni, potreban je kvasac. Kvasac čini tijesto mekanim, laganim i spužvastim, preobražava ga u hranu koja krijepi. Brašno i voda bez kvasca ne bi proizveli ništa drugo osim tvrde, neprobavljive i nezdrave smjese.

Bog naš Gospodin je, usred brojnih napuštanja, za sebe uvijek čuvao ostatak vjernog naroda koji djeluje u tijestu kao kvasac. Ostatak će se vratiti, ostatak Jakovljev, Bogu jakome. Zaista, o Izraele, sve da naroda tvojega ima kao pijeska u moru, samo će se Ostatak njegov vratiti;[19] preostali plod ostaje na drvetu masline kada ga se protrese, kad se oberu masline,[20] rekli su proroci. Tako dakle i u sadašnje vrijeme, pisao je sv. Pavao Rimljanima, postoji Ostatak po milosnom izboru.[21] Isus je samo nekolicinu ljudi upotrijebio kao kvasac: onu skupinu svetih muškaraca i svetih žena, koji su surađivali s prvima, u čijim je srcima izvršio veličanstvenu sjetvu.

 Vašoj prvoj braći znao sam naglašavati da smo malobrojni. I apsolutno uvjeren govorio sam im: "Utoliko bolje! Postoje li mnoštva koja nam se suprotstavljaju? Ipak, nas ujedinjuje ljubav. A oni, premda naizgled ujedinjeni, zapravo su razjedinjeni. Jer ono što ih je privelo zajedno bila je mržnja: mržnja koja je oduvijek postojala, mržnja koja izvire iz sebičnog življenja, iz vječne borbe stvorenja koje se buni protiv svog Stvoritelja." I dodao bih: "Želimo li da nas bude više? Onda trebamo biti bolji!"

Djeco moja draga, kvasac ne ostvaruje svoj učinak trenutno, niti nasilno niti djelomično, već polako, bez žurbe, unutarnjom snagom koja djeluje na cijelo tijesto. I možete vidjeti kako je ovaj kvasac djelovao. Ona nekolicina prvoga vremena, koji su imali vjeru u Boga i u ovog jadnog grešnika, bili su učinkovit kvasac – snagom njihovog nadnaravnog života, njihovog rada i njihovog radosnog duha žrtve. I Božjom milošću sada smo mnoštvo i vi djelujete na isti način, kao kvasac rasprostranjen gotovo posvuda u svijetu.

 Godinama sam gorio ljubavlju prema Bogu misleći na Isusovu žarku želju da svojim ognjem zapali svijet . Nisam mogao obuzdati neukrotivi žar koji je u meni nastajao, tjerajući me da kličem istim riječima koje je Učitelj izgovorio: Ignem veni mittere in terram, et quid volo nisi ut accendatur?... Ecce ego, quia vocasti me;[22] Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! ... Evo me jer si me pozvao.

Sva moja djeca pozvana su da osjete ovu velikodušnu želju da ulože sva svoja nastojanja, uz koju god žrtvu bilo potrebno, da usnule i otupjele energije ljudi stave u službu Bogu i da Gospodinov uzvik učine vlastitim: misereor super turbam,[23] žao mi je naroda.

Nitko u Opusu Dei ne se može zadovoljno odmarati ne osjećajući zabrinutost za depersonalizirana mnoštva: stado, jato, krdo kako sam ih jednom nazvao. Koliko je mnogo plemenitih težnji pod njihovom prividnom ravnodušnošću, koliko mogućnosti! Moramo služiti svima, polažući ruke na svakoga od njih, kao što je Isus činio – singulis manus imponens[24] – da ih vratimo u život, izliječimo ih, prosvijetlimo njihov um i ojačamo njihovu volju kako bi mogli biti korisni! I tada ćemo od stada načiniti vojsku; od krda, skupinu sljedbenika; i izvesti iz čopora izvesti one koji ne žele biti nečisti.

Danas Djelo ima miris zrelog polja[25] i, gledajući plodnost apostolata, ne treba nam vjera da shvatimo da je Bog naš rad obilno blagoslovio. Prije nekoliko godina u svojoj molitvi zahvaljivanja Bogu, pjevao sam serenadu o Djelu pjesmom iz moje domovine: Capullico, capullico, / ya te estás volviendo rosa: / ya se está acercando el tiempo / de decirte alguna cosa – "Pupoljče mali, pupoljče mali, / već se pretvaraš u ružu: / Približava se vrijeme / da ti šapnem nešto." Djeco moja, danas u svojim rukama držite neke zaista divne, prekrasne ruže, makar i imale trnja. Sada nije trenutak da zaspemo nego da budemo djelatni kako bismo mogli sakupiti i Isusu i njegovoj svetoj Crkvi predati žetvu koja je obavljena s toliko truda.

 Sav naš apostolski rad izravno teži da društvu damo kršćanski smisao. Ali apostolatom sv. Gabrijela sve djelatnosti svijeta ispunjavamo nadnaravnim sadržajem koji, šireći se, učinkovito doprinosi rješavanju velikih problema čovječanstva.

Među supernumerarijima postoji cijeli niz društvenih pozadina, zvanja i zanimanja. Najrazličitije okolnosti i situacije bivaju posvećene od strane moje djece, muškaraca i žena, koji se unutar vlastitog staleža i situacije u svijetu puninom poziva predaju traženju kršćanskog savršenstva.

Kažem "puninom poziva" jer, u okolnostima u koje ih je Bog u svojoj providnosti postavio, nastoje bespridržajnom velikodušnošću odgovoriti na ono što Gospodin, pozivajući ih u svoje Djelo, od njih traži: bezuvjetno služenje kao odgovornih katoličkih građana svetoj Crkvi, rimskom Papi i svim dušama.

Većina mojih kćeri i sinova supernumerarija živi u braku i za njih su bračna ljubav i dužnosti dio njihovog božanskog poziva. Opus Dei je brak učinio božanskim putem, pozivom. Više od trideset godina nastojim ljude učiniti svjesnima bračnog poziva. I dok poučavam – to nije samo nešto što govorim ja, to je definirala Crkva[26] – da su djevičanstvo, a ujedno i savršena čistoća uzvišeniji od braka, uzdignuli smo brak do točke gdje smo ga učinili pozivom. Koliko često sam imao priliku vidjeti kako oči jednog para zablistaju kada su, misleći da je njihova plemenita i čista ljubav nespojiva s predanošću Bogu, čuli da govorim kako je "brak božanski put na zemlji!" Toj točki ću se vratiti kasnije.

 U Kristovim učenicima bilo je predstavljeno cijelo društvo onoga vremena: kako obični ljudi tako i utjecajni pojedinci. Često sam vam skretao pažnju na ona dva učenika: Nikodema, učitelja zakona i društvenog prvaka, vjerojatno člana Sinedrija te Josipa iz Arimateje, bogatog čovjeka, pripadnika laičke aristokracije vrhovnog vijeća u Jeruzalemu. Djelovali su tiho i diskretno. U javnom životu bili su vjerni zapovijedima svoje savjesti.[27] A kada je stigao težak čas, bili su hrabri i odvažni i nisu se krili.[28] Oduvijek sam mislio i govorio vam da bi ta dva čovjeka, kad bi danas živjela, vrlo dobro razumjela poziv supernumerarija u Opusu Dei.

Kao i među prvim Kristovim učenicima, tako je i među našim supernumerarijima prisutno cijelo današnje društvo, i uvijek će biti tako. Tu su intelektualci i poslovni ljudi, specijalisti i zanatlije, poduzetnici i radnici, diplomati i trgovci, poljoprivrednici, ljudi koji se bave financijama i umjetnici; novinari, ljudi koji rade u kazalištu, filmskoj industriji, cirkusu ili se bave sportovima; mladi i stari, zdravi i bolesni. To je jedna neorganizirana organizacija, divna kao i sam život. Jedna je to istinska i vjerodostojna specijalizacija u apostolatu jer sve poštene i plemenite ljudske djelatnosti postaju apostolske i božanske.

Nas zanimaju ljudi svih zvanja i položaja, svih društvenih uvjeta, iz najrazličitijih situacija koje postoje ili bi u ovom isprepletanju uzajamnih usluga koje sačinjavaju jedno društvo ikada mogle postojati. Cijeli ovaj ansambl živih međuljudskih odnosa treba biti prožet Kristovim kvascem.

 Vidite, djeco moja, da ne stavljamo neka zanimanja ili društvena stanja iznad ostalih. Vrijednost koju tražimo u svima njima, bez diskriminacije ili klasnog mentaliteta, jest ono što oni mogu učiniti u služenju zajednici tako da uzdižemo i dajemo na važnosti čak i poslovima koje neki u društvu gledaju s visoka. Svi ti poslovi doprinose vremenitom dobru čitavog čovječanstva. Ako ih se vrši nadnaravnim motivom, težeći da budu odrađeni savršeno – ako su produhovljeni – oni ujedno i sudjeluju u božanskom djelu Otkupljenja, te potiču bratstvo među svim ljudima, čineći da se oni osjećaju članovima velike obitelji djece Božje.

Ne izvlačimo nikoga iz staleža i s položaja kojeg zauzima. Upravo u okolnostima u kojima ih je Gospodin pozvao svatko mora posvetiti sebe i svoju okolinu, to ljudsko okruženje s kojim su povezani, s kojim je njihovo postojanje u svijetu opravdano. Također i ovdje imamo isti način gledanja kao i prvi kršćani.

Sjetite se što je sv. Pavao pisao vjernicima u Korintu: Svatko neka ostane u onom zvanju u koje je pozvan. Jesi li pozvan kao rob? Ne brini! Nego, ako i možeš postati slobodan, radije se okoristi. Jer tko je u Gospodinu pozvan kao rob, slobodnjak je Gospodnji. Tako i tko je pozvan kao slobodnjak, rob je Kristov. Otkupninom ste kupljeni: ne budite robovi ljudima. Svatko u čemu je pozvan, braćo, u tome neka i ostane pred Bogom.[29]

Na svim razinama društva, s Božjom milošću i na poseban način, tražite pozive u njegovo Djelo među onim ljudima koje njihov rad smješta u ključna središta ljudskih djelatnosti, u ona okruženja koja su takoreći raskrižja i mjesta susreta gdje mnogi ljudi blisko surađuju.

Ne govorim samo o vodećim mjestima u nacionalnoj ili međunarodnoj zajednici s kojih se duhom služenja može učiniti toliko dobra u oblikovanju društva u skladu s Kristovim kriterijima koji jamče pravi mir i istinski društveni napredak.

Mislim također i na druge položaje, jer su jednako važni, ako ne i važniji. To su zanimanja ili poslovi u domeni manjih društava koja su po svojoj prirodi sredstva za dolazak u kontakt s velikim brojem ljudi. S njih je moguće na kršćanski način oblikovati stavove i razmišljanja ljudi, utjecati na njihov mentalitet i probuditi njihove savjesti zahvaljujući stalnoj želji za pružanjem obrazovanja koje treba karakterizirati svu Božju djecu u njegovom Djelu.

U skladu s tim, često sam vam govorio da je važno – važno je Bogu, našem Gospodinu – da među ljudima koji su na ključnim položajima u jednoj zajednici bude poziva: među zaposlenicima u gradskim i općinskim vijećima (osobljem u gradskoj upravi, gradskim vijećnicima i sl.), učiteljima, brijačima i frizerima, putujućim prodavačima, farmaceutima, babicama, poštanskim radnicima, konobarima i konobaricama, kućnim pomoćnicama, prodavačima novina, prodavačima u trgovinama, itd.

Naš rad mora dospjeti do najudaljenijih sela, jer će želja za ljubavlju i mirom koja nas pokreće ispuniti sve djelatnosti svijeta kršćanskim duhom kroz kapilarno djelovanje koje za cilj ima dati kršćanski oblik živim stanicama koje zajedno čine veće zajednice. Ne bi trebalo biti nijednog sela bez barem jednog supernumerarija koji tamo zrači našim duhom. I, u skladu s našim tradicionalnim načinom djelovanja, taj moj sin ili kćer će odmah nastojati prenijeti svoju svetu brigu drugima i uskoro će tamo biti skupina djece Božje u njegovom Djelu. I o njima će se na prikladan način voditi briga putem kojih god putovanja i posjeta budu potrebni tako da ta skupina ne uvene, nego ostane živahna i djelatna.

Onda kada se ukaže puni opseg raznolikosti među vjernicima Djela, jasno se može razumjeti naša pluralnost. U pitanjima vjere ili u stvarima koje se tiču duha Djela, a koja su najmanji zajednički nazivnik, možemo reći mi. U svemu ostalom, svemu vremenitom i svemu što je prepušteno osobnom mišljenju u teologiji – golem, potpuno slobodan brojnik – nitko od moje djece ne može reći mi; morate reći ja, ti, on.

Vrlo dobro znate, djeco moja, da naš apostolski rad nema specijalizirani cilj. On sadrži svaku vrstu specijalizacije, jer je ukorijenjen u raznolikosti specijalizacija samoga života. Uzvisuje i na nadnaravni red uzdiže svo mnoštvo usluga koje u isprepletenoj stvarnosti ljudskog društva ljudska bića pružaju jedno drugome i pretvara ih u istinski rad za duše.

Posljednjih stoljeća redovnici aktivnog života, nastojeći se približiti svijetu (iako uvijek izvana), pokušali su svoje apostolate učiniti specijaliziranijima kako bi u određene ljudske djelatnosti unijeli kršćanski duh: obrazovanje, dobrotvorni rad, i tako dalje. To jest hvalevrijedno nastojanje, ali često je težilo ne toliko oblikovanju ili odražavanju poziva vlastitog redovnicima koliko nadoknađivanju manjka inicijative od strane katoličkih građana. Možda zato jer je njihovo vlastito kršćansko obrazovanje bilo zanemareno, ovi katolici nisu osjećali da imaju odgovornost svjetovne institucije učiniti kršćanskima.

Redovnici su međutim obavljali ovaj zadatak, koji nije bio vlastit njihovom pozivu, isključivo kako bi popunili prazninu. I u nastojanju da se specijaliziraju, našli su se ograničenima, jer postoje mnoga područja ljudskog rada koja su sasvim poštena i sama po sebi ispravna, ali s redovničkim staležom u potpunosti nespojiva. Glavno zajedničko poslanje svih redovnika jest svijetu, iz kojeg su se u svetoj nakani povukli, pružiti svjedočanstvo njihovog posvećenog života. Štoviše, u mnogim zemljama, uključujući katoličkim, sekularizam nedavnih vremena izbacivao je redovnike iz škola i dobrotvornih ustanova, ili je barem ograničavao one njihove aktivnosti koje nisu bile strogo vjerske.

U apostolatu Djela laici, bez da bivaju zamjenom bilo koje vrste, preuzimaju potpuno i odgovorno vlasništvo nad pojedinim područjem koje im je Bog naznačio kao mjesto za njihov zadatak u Crkvi. Oni vrše apostolat čije su mogućnosti specijalizacije nesagledive jer ih ima onoliko koliko i mogućnosti za ljudski rad i njihove uloge u društvu. Bez upadanja u kolotečinu, ovaj apostolat otvoren je za sve promjene u strukturama koje se s vremenom mogu odviti u načinu na koji je društvo oblikovano.

Ovdje ne mogu izbjeći istaknuti da je redovnicima vrlo teško osjetiti da imaju obični svjetovni profesionalni poziv – da su ga imali, ne bi bili redovnici – te da je obučiti ih za obavljanje profesionalnih djetatnosti teško, skupo, nametnuto i umjetno. U tim uvjetima, mislim da bi samo vrlo mali broj ljudi mogao dostići prosječni profesionalni standard koji postižu obični muškarci i žene.

Iz tog razloga možemo reći, djeco moja, da na nama leži briga i odgovornost za cijelu svetu Crkvu – sollicitudo totius Sanctae Ecclesiae Dei – a ne samo za ovaj ili onaj određeni dio nje. Podržavajući službenu odgovornost rimskog Pape i mjesnog ordinarija (pravnu odgovornost, njihovu de iure divino[30]), cijeloj Crkvi služimo odgovornošću koja nije pravne naravi, već radije duhovna, asketska, nastala iz ljubavi. Pružamo služenje profesionalne naravi, kao građani koji pronose kršćansko svjedočanstvo primjera i nauka do najudaljenijih granica građanskog društva.

Povijest ukazuje na odlučujuću ulogu koju su univerzalne organizacije poput redovničkih redova i kongregacija imale u razdobljima koja su za jedinstvo Crkve bila teška. Pozivom koji nije povezan s pozivom redovnika, činimo Udruženje koje je univerzalnog karaktera, s unutarnjom hijerarhijom koja je također univerzalna. Ova unutarnja hijerarhija jasno nas razlikuje od onoga što se naziva apostolskim pokretima i čini nas kohezivnim i učinkovitim sredstvom za službu Crkvi i rimskom Papi.

 Vaša djelotvornost, djeco moja, bit će rezultat vaše osobne svetosti koja će se oblikovati odgovornim djelima koja se ne skrivaju u anonimnosti. Krist Isus, dobri sijač, u svojoj ranjenoj ruci nas stišće kao pšenicu, natapa nas svojom Krvlju, pročišćuje nas, čisti nas, napaja nas! A zatim nas, velikodušno, raspršuje po svijetu, jednog po jednog, kako i priliči njegovoj djeci u Opusu Dei, jer pšenica se ne sije na vreće, nego zrno po zrno.

Sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite – plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina.[31] Bilo bi nezamislivo, laž, dvostruki život, gluma, ako život moga djeteta ne bi donosio obilne apostolske plodove. Još jednom ću vam reći da bi takvo jedno moje dijete bilo mrtvo, trulo!: iam foetet.[32] I, kao što dobro znate, ono što činim s leševima jest da ih pobožno pokapam.

Osobnim angažmanom prema svojim kolegama na poslu, rodbini, prijateljima i susjedima, vršeći ono što sam često nazivao apostolatom prijateljstva i povjerenja, izvući ćete ih iz njihove pospanosti i njihovom sebičnom i buržoaskom življenju otvoriti široke horizonte. Zakomplicirat ćete njihov život, čineći da zaborave na sebe i spoznaju probleme ljudi oko sebe. I, kao što znate iz iskustva, možete biti sigurni da ih, komplicirajući im život, dovodite do gaudium cum pace, radosti i mira.

Ovaj osobni apostolat nije anarhičan jer vršeći ga slijedite doktrinarne ili praktične naputke svojih voditelja. Kao rezultat toga, ako ga budete postojano vršili, oko sebe ćete stvoriti okruženje spokoja i u svojim ćete domovima odražavati sliku domova prvih kršćana.

Vršeći taj svoj pojedinačni apostolat, nastojat ćete ljude s kojima ste u kontaktu privući zajedničkim sredstvima duhovnog i naučnog obrazovnja koje Djelo pruža: danima duhovne obnove, duhovnim obnovama, krugovima, itd. Privući ćete ih i duhovnom vodstvu naših svećenika. Ova sredstva su najučinkovitija, štoviše ona su nužna, kako biste upotpunili brigu o onim dušama o kojima vodite računa koristeći se svojim profesionalnim životom, mjestom koje zauzimate u svijetu i vlastitim obiteljskim okolnostima. Koristite se svime jer sve je sredstvo za apostolat.

Ali ne možete se na tome zaustaviti. Ne možete se zadovoljiti dovođenjem nekih od svojih rođaka, rodbine ili prijatelja na duhovnu obnovu ili u kontakt sa svećenikom Djela. Vaš apostolski rad tu ne završava. Morate ujedno u potpunosti shvatiti da vršite iznimno plodan apostolat i kada nastojite na kršćanski način oblikovati zanimanja, institucije i ljudske organizacije u kojima se krećete i radite.

Pokušavajući postići da te institucije i strukture odgovaraju principima koji određuju kršćansko shvaćanje života znači vršiti veoma širok apostolat. Utjelovljujući time duh pravde, osiguravate da ljudi mogu imati sredstva kako bi živjeli u skladu sa svojim dostojanstvom i mnogim dušama pomažete da uz pomoć Božje milosti na kršćanski poziv osobno odgovore.

Kada me čujete kako govorim o pravednosti, nemojte tu riječ shvaćati u užem smislu. Da bi ljudi bili sretni, nije dovoljno njihove odnose temeljiti na pravednosti koja svakome daje ono što mu pripada na hladan način. Govorim vam o milosrđu, koje pretpostavlja i nadilazi pravednost, i o Kristovom milosrđu, koje nije neko službeno dobrotvorstvo, već privrženost.

 Stoga, u svom društvenom djelovanju uvijek izbjegavajte okretati ljude jedne protiv drugih, jer kršćanin ne može imati klasni ili kastinski mentalitet. Nemojte rušiti jedne da biste uzdigli druge, jer u takvom stavu uvijek vreba materijalistički pogled. Svima dajte priliku da razviju svoju osobnost i unaprijede svoj život vlastitim radom. Nemojte se zadovoljiti pukim izbjegavanjem mržnje, jer naš zajednički nazivnik mora biti vršenje sjetve mira i ljubavi.

Dok se hvatate u koštac sa svojim poslom, kakav god on bio, ispitajte sebe u Božjoj prisutnosti, djeco moja, da vidite je li duh koji nadahnjuje taj rad uistinu kršćanski duh. I imajte na umu da promjene u povijesnim okolnostima – s izmjenama koje donose u način na koji je društvo oblikovano – mogu učiniti da nešto što je bilo pravedno i dobro u određenom trenutku prestane biti takvo. Zato morate neprestano imati konstruktivan kritički stav koji će onemogućiti da paralizirajuće i pogubno djelovanje inercije urodi plodom.

Za Krista trebamo osvojiti svaku plemenitu ljudsku težnju: Što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu![33] Koja se god stvarnost pojavi u životima ljudi, moramo je odmah privesti Bogu i na svjetlo iznijeti njezino božansko značenje. Stoga, kao što sam vam mnogo puta rekao, ne smijete nikada izgubiti nadnaravno gledište. Što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu![34]

Ako ste uvijek u bliskom kontaktu s vremenitim strukturama, uvijek u toku s vremenom, nikada vam neće trebati aggiornamento[35] o kojem se u današnje vrijeme govori jer ćete stalno imati spoznanje i odgovornu nadu u odnosu na svijet u svakoj epohi njegova postojanja. Zahtijevat ćete da se poštuju vrijednosti slobode i dostojanstva ljudske osobe, i uvijek ćete biti vođeni željom za jedinstvom i ljubavlju u ovoj službi koju vršite.

Božja volja je bila da svojim pozivom odražavamo taj optimističan pogled na stvaranje, tu ljubav prema svijetu, koja obitava u srcu kršćanstva. Nikada ne biste smjeli izgubiti svoj idealizam, niti u svom radu niti u svojoj predanosti izgradnji vremenitoga grada. Ipak, u isto vrijeme, kao Kristovi učenici koji razapeše tijelo sa strastima i požudama[36] nastojat ćete održati živom svijest o grijehu i velikodušnom otkupljenju pred lažnim optimizmom onih neprijatelja križa Kristova[37] koji sve promatraju kroz prizmu ljudskog napretka i djelatnosti.

Takvi ljudi čine veliki grijeh zaboravljanja grijeha, za kojeg neki čak misle da su ga potpuno uklonili. Ne uzimaju u obzir da dio ekonomije spasenja sačinjava zrno pšenice koje, da bi donijelo plod, treba biti zakopano u zemlju i umrijeti.[38] Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko. Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnomu.[39]

 S ovim stavom duboke poniznosti i oslanjajući se na ime našeg Boga za snagu, a ne na sredstva koja proizlaze iz naših bojnih kola i konja,[40] budite neustrašivo prisutni u svim ljudskim djelatnostima i organizacijama kako bi Krist mogao biti prisutan u njima. Što se tiče našeg načina rada, primjenio sam na njega one riječi Pisma: ubicumque fuerit corpus, illic congregabuntur et aquilae,[41] jer će nas Bog naš Gospodin pozvati da podnesemo detaljan račun o njemu, ako iz apatije ili želje za ugodnošću bilo tko od vas slobodno odluči ne sudjelovati u ljudskim projektima i odlukama o kojima ovise sadašnjost i budućnost društva.

Svakako je dio vašeg poziva razborito djelovati (a kada kažem razborito, ne mislim plašljivo), aktivno i diskretno, na isti način kako to čine i anđeli čije djelovanje jest nevidljivo ali i izrazito učinkovito, u različitim lokalnim, nacionalnim i međunarodnim udruženjima i korporacijama, bili oni javni ili ne.

Bio bi to kriminalan propust ako biste bili odsutni sa skupova, kongresa, izložbi, okupljanja znanstvenika ili djelatnika, obrazovnih programa, ili, jednostavno rečeno, bilo kakvih inicijativa, bilo znanstvenih, kulturnih, umjetničkih, društvenih, financijskih, sportskih, itd. Ponekad ćete vi sami biti ti koji će ih organizirati; većinom će ih drugi organizirati i vi ćete sudjelovati. Ali u svakom slučaju, potrudit ćete se da ne budete samo pasivno prisutni. Osjećat ćete teret, ugodan teret, vlastite odgovornosti i nastojat ćete učiniti se potrebnima zbog svog ugleda, inicijative i elana tako da možete dati ispravan ton i udahnuti kršćanski duh u sve te organizacije.

 Pojedinačno, bez udruživanja (što ionako ne možete činiti jer svatko od vas ima neograničenu slobodu u svim vremenitim stvarima), igrajte aktivnu i djelotvornu ulogu u javnim ili privatnim udruženjima, jer ona nikada nisu nešto nebitno po pitanju čovjekovog vremenitog i vječnog blagostanja. Čak i sportski klub ili udruga kolekcionara, čisto kao primjer, mogu biti sredstvo za mnoga dobra ili mnoge štete. Sve ovisi o ljudima koji ih vode ili ih nadahnjuju.

Kao što sam vam rekao, u tim područjima radite pojedinačno s osobnom slobodom i odgovornošću. Ipak, imajte na umu da vršite čin služenja Bogu našem Gospodinu kada oko sebe okupljate svoju braću ili sestre, usmjeravajući ih, ali naravno ne navodeći ih da mijenjaju svoje vlastite sklonosti, kako bi vas mogli zamijeniti ili naslijediti tako da nijedan dio terena ne ostane nezbrinut kada vas tamo više ne bude.

 Tako su činili prvi kršćani. Nisu zbog svog nadnaravnog pozivatrebali provoditi neke posebne društvene ili ljudske programe, već su bili prožeti duhom, načinom gledanja na život i svijet, koji nije mogao ne imati utjecaj na društvo u kojem su živjeli.

Osobnim apostolatom sličnim našem obraćali su ljude i, tijekom svog zatočeništva, Pavao je već slao pozdrave crkvama od kršćana iz careva dvora.[42] Ne doima li vas ono divno pismo koje je Apostol uputio Filemonu, pismo koje je živo svjedočanstvo kako je Kristov kvasac – bez neke izravne namjere – utjecajem milosrđa strukturama onoga društva dao novo značenje?[43]

Mi smo narod od jučer, a ipak smo ispunili svako mjesto koje vam pripada, gradove, otoke, dvorce, naselja, skupštine, same vaše tabore, vaša plemena, poduzeća, palače, senat, forum. Ostavljamo vam samo vaše hramove.[44] Tako je napisao Tertulijan, nešto više od jednog stoljeća kasnije.

 Djeco moja, budite ispunjeni nadom i ohrabrenjem. Nastojmo neprestano promicati mir i uzajamno izgrađivanje.[45] Nikome zlo za zlo ne vraćajte; zauzimajte se za dobro pred svim ljudima! Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima.[46]

Često se sjetite, kao poticaj svojoj savjesti, jadikovke našeg Gospodina: Filii huius saeculi prudentiores filiis lucis in generatione sua sunt;[47] sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti. To su teške riječi, ali istinite, jer se nažalost svakodnevno potvrđuju.

U međuvremenu, neprijatelji Boga i njegove Crkve manevriraju i organiziraju se. Uzornom ustrajnošću pripremaju svoj kadar, upravljaju školama gdje obrazuju vođe i agitatore te, prikrivenim ali učinkovitim djelovanjem, šire svoje ideje i u domove i na radna mjesta pronose svoje sjeme koje je razorno za bilo kakvo vjersko uvjerenje.

Djeco moja, marksizam je, u svojim različitim oblicima, u današnje vrijeme vrlo aktivan i sustavno nastoji pružiti znanstvenu osnovu za ateizam. Neprestanom propagandom, ne toliko bučnom koliko usmjerenom na pojedinca, kritizira svako očitovanje ili trag religije te, postavljajući sebe kao vjeru i nadu u zemaljskim stvarima, nastoji zamijeniti pravu Vjeru i pravu Nadu.

Ne razumijem one ljude koji se nazivaju katolicima i šire svoje ruke marksizmu kojeg je Crkva toliko puta osudila kao nespojivog s njezinim naukom. Oni pomažu neprijateljima Božjim i katolike koji ne misle kao oni tretiraju kao neprijatelje. Katolik koji zlostavlja druge katolike, a prema onima koji nisu katolici se odnosi s prividnim milosrđem, teško griješi, griješi protiv pravednosti. Svoje mane prikriva lažnim milosrđem jer milosrđe koje nije ispravno uređeno prestaje biti milosrđem.

Djeco moja, savjet od neprijatelja: Bdijte i budite razboriti, nemojte zaspati: hora est iam nos de somno surgere,[48] vrijeme je već da se oda sna prenemo. Nemojte zaboraviti da postoje mjesta na zemlji koja su nekoć bila svjedoci cvjetajućih crkava, a sada su pustoš gdje se Kristovo ime uopće ne spominje. Bilo bi pretjerano zgodno pokušati opravdati taj neuspjeh time da u Božje planove spada i ravno pisanje krivim crtama te da, na kraju, Božja stvar uvijek pobjeđuje. Istina jest da Krist uvijek pobjeđuje, ali često to čini unatoč nama.

Trebamo izbjegavati ratoborni ili agresivan duh, in hoc pulcherrimo caritatis bello, u ovom predivnom boju ljubavi, i duhom razumijevanja prihvaćati svakoga i surađivati sa svim ljudima dobre volje, čak i s onima koji ne poznaju ili ne ljube Krista (pritom ne popuštajući zabludama koje zastupaju). Međutim, nemojte zaboraviti da je naš Gospodin rekao: Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač.[49] Lako je usredotočiti se samo na Isusovu krotkost i, budući da ljudima remete njihovo traženje udobnosti i konformizam, ove riječi, koje su jednako božanske i kojima nas on potiče da „zakompliciramo” život, ostaviti postrani.

Mi ljudi obično ne volimo govoriti i braniti istinu, jer ugodnije je nastojati biti prihvaćen od sviju nego riskirati sukob s nekim. Naš stav, djeco moja, treba biti stav razumijevanja, ljubavi. Naš pristup i djelovanje nije usmjereno ni protiv koga; nikada ne može imati prizvuk sektaštva. Nastojimo zlo utopiti u izobilju dobra. Naše djelovanje nije negativno, nije anti–nešto. Ono je potvrda, mladost, radost i mir. Ali ne po cijenu istine.

Zato što gajimo svačiju slobodu osobnosti, mi djeca Božja u Djelu smo ljudi koji znaju misliti svojom glavom. Ne prihvaćamo bez razmišljanja klišeje i parole koje su u datom trenutku moderne, u trendu. Naše obrazovanje nas uči vršiti djelo prosijavanja koje zadržava ono što je vrijedno a ostalo odbacuje. Često ćemo morati plivati protiv struje, kao što smo gotovo uvijek činili, otvarajući nove kanale i nove puteve. I to činimo, ne iz želje da budemo originalni, nego iz vjernosti Isusu Kristu i njegovom nauku. Lako je prepustiti se struji, ali zauzimanje lakih pozicija također često pokazuje i nedostatak odgovornosti.

Istina je da u svakom trenutku morate živjeti među ljudima svoga vremena, u skladu s njihovim mentalitetom i običajima. Ali u isto vrijeme, budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama[50] u Kristu Isusu, tako da to što se ne morate prilagođavati svojoj okolini – budući da ste među sebi jednakima, svojim bližnjima – ne znači da vas drugi ne mogu prepoznati kao Kristove učenike. Koliko samo sentimentalizma, straha i kukavičluka ima u određenim težnjama za prilagodbom!

Djeco moja draga, nemojte u mojim riječima iščitavati ništa osim veoma velike ljubavi prema svim ljudima, srca otvorenog za sve njihove brige i probleme, i široko razumijevanje koje ne ostavlja nimalo prostora za diskriminaciju ili isključivanje drugih. I shvatite da nije strah taj koji nas pokreće, jer se ne bojimo nikoga i ničega, čak ni Boga koji je naš Otac. Naprotiv, radi se o osjećaju odgovornosti da ćemo jednog dana našem Gospodinu morati položiti račun o našem suotkupiteljskom poslanju koje nas potiče da ne popuštamo – caritas enim Christi urget nos[51] – da stalno budemo nezadovoljni s onim što smo već postigli i da ne počivamo na svojim lovorikama!

U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi,[52] iskoristite svoje vrijeme što više možete,[53] jer život je kratak: Dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri.[54] Ispunimo ljubavlju ovaj naš jadni svijet jer je naš; Božje je on djelo i nama ga je Bog dao u baštinu: Dabo tibi gentes hereditatem tuam et possessionem tuam terminos terrae.[55] Imajte na umu da ono moguće čini svatko, a Bog naš Gospodin od nas traži, i također nam daje svoju milost, da činimo stvari koje će vam se činiti nemogućima.

Nemojte se zaustaviti na idealističkim sanjarenjima. Budite realistični. Vidite toliko neizmjernih stvari, toliko prostora za djelovanje, toliko stvari za učiniti i toliko mogućnosti da se, nakon što ih promotrite, može se dogoditi da ostanete zadovoljni i zaboravite konkretna djela – hodie, nunc – koja će omogućiti da sve to jednoga dana postane stvarnost.

Usred ove veličanstvene borbe, ostanite mirni. Štetno je zapetljati se u brige. Corripite inquietos,[56] kaže sv. Pavao kršćanskoj zajednici u Solunu. A čujemo, kaže im, da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube.[57] I dao im je jedini lijek: vršiti našu dužnost. Čineći što trebamo i stavljajući naša srca u ono što činimo ostvarujemo Božje veličanstvene planove. Apostol nastavlja: Takvimazapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu.[58]

Koliko samo naš Gospodin očekuje od vašeg stalnog, revnog i oduševljenog rada, iako se često nećete "osjećati" ni revno niti oduševljeno. Kroz ovaj rad nastojite sve aktivnosti svijeta učiniti kršćanskima i staviti Krista na vrh svih ljudskih djelatnosti!

Ovaj apostolat je na poseban način svojstven mojim sinovima supernumerarijima i također kćerima supernumerarijama koje su toliko uporne (ponekad i više od muškaraca) u donošenju soli i svjetla Kristova okruženju u kojem se kreću: svojoj obitelji, društvenom životu i svojim različitim profesionalnim djelatnostima.

Još jednom pročitajte onaj odlomak Staroga Zavjeta u kojem je Judita promijenila mišljenje naroda i njegovih glavara kada su bili spremni predati grad neprijateljskim vojskama. Sveti tekst kaže: Dočula je, dakle, krute riječi koje puk bijaše upravio gradskom starješini ... posla tada sluškinju da dozove gradske starješine Habrisa i Harmisa. Dođoše oni k njoj, a ona im kaza: „Poslušajte me, glavari Betulije! Nije baš valjan govor što ste ga održali puku ... A tko ste vi da danas iskušavate Boga i postavljate se iznad Boga među ljudima? Ispitujte namisli Boga Svevladara koliko vam drago, pa svejednako nećete razumjeti ništa dovijeka.[59] Ovo je bio snažan, odvažan prijekor, primjer kako nadnaravna, hrabra žena vjerna svojoj savjesti može utjecati na tijek javnog života – najčešće tiho, diskretno, ali izrazito učinkovito – kada treba braniti Kristove interese. Razmatrajte također i jakost Blažene Djevice i onih svetih žena, koje su postojano stajale podno Križa, dok su muškarci, u času općeg kukavičluka, nestali.

Kćeri moje i sinovi, ako budete čuvali ovaj dobar duh, ono što Djela apostolska govore o Isusovim apostolima danas će se moći i na vas primijeniti: Po rukama se apostolskim događala mnoga znamenja i čudesa u narodu.[60] Vaša će biti nespektakularna čudesa, ali budite sigurni, bit će to istinska čudesa.

U vršenju svoje struke, u svom društvenom životu i općenito u svim vremenitim stvarima, svatko od vas djeluje s osobnom slobodom i odgovornošću. Oblikujete vlastita mišljenja, uvijek u skladu s diktatom svoje savjesti, ali i s divnom raznolikošću. U to ne uključujete – ne možete uključiti – ni Crkvu ni Djelo, jer imate potpuno laički mentalitet. Stoga, prijatelji ste slobode i ne sputavaju vas nikakva ograničenja osim onih na koja upućuju nauk i moral Isusa Krista.

Svrha Djela Božjeg i sredstva koja Djelo koristi nisu vremenita; ona su u potpunosti i isključivo nadnaravna i duhovna. Djelo je izvan ljudskih interesa i odvojeno od ljudskih, političkih, ekonomskih ili bilo kakvih drugih interesa toga tipa. Ono po svojoj prirodi nadilazi zemaljsko društvo i stoga nikada ne može biti vezano za pojedinu kulturu ili određeno doba ljudske povijesti.

Ponekad Opus Dei korporativno promiče apostolske projekte i inicijative. Ovi projekti posvećeni su obrazovanju, kršćanskom poučavanju, dobrotvornom radu i drugim sličnim ciljevima. Oni su poznati i otvoreni svima, uključujući nekatolicima i nekršćanima, te se odvijaju u okvirima koji su određeni građanskim zakonima pojedine zemlje. Ova korporativna djela ne predstavljaju crkvenu stvarnost jednostavno zato jer se radi o profesionalnim aktivnostima običnih građana, iako su po svojoj biti i ciljevima apostolska.

 Ali činjenica da je naše Djelo potpuno isključeno iz interesa zemaljskog društva, financijskih ili društvenih pothvata, političkog djelovanja, itd. ne znači da je ravnodušno prema duhu ili manjku duha koji nadahnjuje institucije vremenitoga grada. Želimo da građani budu potpuno svjesni svojih građanskih dužnosti i da ih ispunjavaju prema ispravnim ljudskim kriterijima i s kršćanskim shvaćanjem života.

Često sam govorio da bi Katekizam kršćanskog nauka (ovo pismo pisano je prije nego što je izdan Katekizam Katoličke Crkve, nap. prev.) koji se podučava djeci trebao sadržavati i neka pitanja i odgovore o ovim dužnostima. Na taj bi način ljudi odmalena naučili da ove zapovijedi dolaze od Boga i kasnije bi, kada odrastu, u svojoj savjesti osjećali odgovornost da ih ispune.

Ponekad se pogrešno shvaća razliku koju je naš Gospodin napravio između stvari koje su Božje i onih koje su careve[61]. Krist je razlikovao područja nadležnosti dviju vlasti: Crkve i države. Tako čineći sprječavao je štetne učinke cezarizma[62] i klerikalizma. Ustanovio je nauk o zdravom antiklerikalizmu koji je stvarna, duboka ljubav prema svećeništvu: kako je žalostan prizor kada se uzvišeno poslanje svećenika obezvrjeđuje i ponižava uvlačenjem u projekte koji su zemaljski i sitničavi. Također je ustanovio autonomiju Božje Crkve i legitimnu autonomiju kojom se građansko društvo koristi za uređenje i tehničko strukturiranje svojih djelatnosti.

Ali razlika koju je Krist ustanovio ni na koji način ne znači da bi vjera trebala biti ograničena na crkvena pitanja – na sakristiju – ili da bi uređenje ljudskih poslova trebalo zanemariti božanski i kršćanski zakon. To bi značilo zanijekati vjeru u Krista koji zahtijeva odanost čitava čovjeka, tijelom i dušom, i kao pojedinca i kao člana društva.

Kristova poruka baca svjetlo na cjelokupni ljudski život, njegov temelj i cilj, a ne samo na usko područje nekakvih subjektivnih čina pobožnosti. Laicizam ili sekularizam niječu vjeru koja se izražava djelima, onu vjeru koja zna da je autonomija svijeta relativna i da je krajnji smisao svega na svijetu slava Božja i spasenje duša.

Stoga ćete razumjeti zašto se Djelo, kao i Crkva čiji je Djelo živi ud, zanima za ljudsko društvo: u društvu postoje neotuđiva Kristova prava koja treba štititi. Utoliko da se može reći da se sav apostolat Opusa Dei svodi na pružanje obrazovanja. Ono pruža obrazovanje tako da svi njegovi vjernici i ljudi koji dolaze na sredstva obrazovanja mogu pojedinačno – kao građani – vršiti apostolat profesionalne prirode posvećivanjem svoga rada, posvećivanjem sebe u svom radu i posvećujući druge svojim radom.

Često sam vam govorio da Djelo u pravilu ne djeluje prema vani: čini se kao da ne postoji. Vjernici Djela su ti koji, poštujući građanske zakone svake zemlje, djeluju u okviru tih zakona. Djelatnost Opusa Dei je prvenstveno usmjerena na pružanje temeljitog duhovnog, naučnog i apostolskog obrazovanja svojim vjernicima.

Apostolat Djela je poput jedne velike kateheze, nalik neizmjernom zadatku duhovnog vodstva koje prosvjetljuje, savjetuje, potiče i podržava savjesti mnogih duša kako bi ih spriječilo da postanu buržoaski nastrojene i pomoglo im očuvati njihovo kršćansko dostojanstvo te vršiti prava i ispunjavati dužnosti odgovornih katoličkih građana.

Obrazovanje Supernumerarija

Kćeri moje i sinovi moji supernumerariji, orazovanje koje u Opusu Dei primate je fleksibilno; prilagođava se vašoj osobnoj i društvenoj situaciji poput rukavice ruci. U svom duhovnom vodstvu trebate biti izrazito jasni, objašnjavajući specifične okolnosti vašeg rada, obitelji i društvenih obveza. To trebate činiti jer, premda imamo samo jedan duh i ista asketska sredstva, oni mogu i trebaju u svakoj situaciji i bez da budu kruti postati stvarnost.

Iskreno razgovarajte sa svojim Voditeljima tako da sloboda i mir vašeg duha nikada ne budu narušeni poteškoćama na koje nailazite (često izmišljenima) i koje se uvijek mogu riješiti. Imajte na umu da je duhovno obrazovanje koje primamo sasvim suprotno nečem kompliciranom, skrupuloznom ili u nutrini sputanom. Duh Djela nam daje slobodu duha, pojednostavljuje nam život, sprječava nas da postanemo iskrivljeni i komplicirani. Čini da zaboravimo na sebe i velikodušno mislimo na druge.

Samo u iznimnim slučajevima biste trebali ići primati obrazovanje u kuće gdje numerariji žive svoj obiteljski život. Diskretnije bi bilo da se s Voditeljima i Koordinatorima susrećete na svojim radnim mjestima, u svojim domovima, na ulici; mjestima gdje nas je naš Gospodin pozvao. Za primanje zajedničkog obrazovanja, u redu je da odete u neki od naših korporativnih djela koji svoja vrata i prozore drže širom otvorenima jer su otvoreni svim dušama.

Uz asketsko obrazovanje, Djelo vam također pruža i solidno naučno obrazovanje koje je sastavni dio onog zajedničkog nazivnika – obiteljskog okruženja – sve djece Božje u Opusu Dei. Potreban vam je taj temelj jasnih predodžbi o bitnim pitanjima kako bi bili u stanju prosvijetliti mnoge umove i braniti Crkvu od napada koje Ona katkad doživljava sa svih strana. Trebaju vam jasne predodžbe o vjerskim i moralnim istinama; o zahtjevima obiteljskog i kršćanskog obrazovanja; o pravu na rad, odmor, privatno vlasništvo, itd.; o temeljnim slobodama udruživanja, izražavanja, itd. Na taj način ćete radosno iskusiti istinu onih riječi: veritas liberavit vos,[63] jer će vam istina donijeti radost, mir i djelotvornost.

Na godišnjim tečajevima – koji vam pomažu očuvati početni žar, izgraditi vašu vjersku kulturu i ojačati vas za apostolat – na Studijskim krugovima, na konferencijama, specijaliziranim tečajevima i tome slično, marljivo primate nauk u izobilju. Uz to vam se daju informacije od trenutnog značaja promatrane kršćanskim kriterijima. To obrazovanje upotpunjujete čitanjem, jer ćete uvijek na raspolaganju imati knjižnice u koje se možete učlaniti, te i druge koji ne pripadaju Djelu možete poticati da čine isto.

Uložite sav mogući trud da nauk koji primate učinite svojim kako ne bi stagnirao. Osjetite potrebu i radosnu dužnost prenošenja obrazovanja koje primate drugih umovima kako bi ono i u srcima drugih moglo uroditi dobrim i ispravnim djelima.

Ovo što sam rekao jasno pokazuje koliko je bitno da lokalna vijeća koja brinu o Supernumerarijima budu potpuno predana tom zadatku jer nitko od njih – nitko od moje djece –ne smije se osjećati zanemarenim. Bit će potrebno pažljivo planiranje kako bi se moglo osigurati da svoje obrazovanje primaju tijekom praznika i kada su izolirani.

Moja djeca kojima je povjerena zadaća upravljanja i usmjeravanja njihove braće i sestara često će morati reći Ne prilici za osobna postignuća. Umjesto toga, poput skrivenih kamenih blokova, položit će temelj za daleko širi pothvat. Ne bi smjeli zaboraviti da su te aktivnosti upravljanja i obrazovanja, kao i aktivnosti drugih koji se u potpunosti zalažu u našim korporativnim djelima, uvijek ujedno i profesionalan rad.

Djelo svoje vjernike obrazuje tako da svaki od njih, na kršćanski način i s osobnom slobodom, vrši svoje profesionalne dužnosti usred svijeta. U vremenitim stvarima voditelji Djela nikada neće moći nametnuti određeno mišljenje. Svatko od vas, ponavljam, ponaša se s potpunom slobodom, u skladu sa svojom dobro obrazovanom savješću.

Godine 1939., neposredno nakon španjolskog građanskog rata, vodio sam duhovnu obnovu blizu Valencije. Odvijala se na privatnom sveučilištu koje je tijekom rata korišteno kao komunistička vojarna. U jednom od hodnika naišao sam na veliki plakat, djelo nekog „anti–konformista”, na kojem je pisalo: „Neka svaki putnik slijedi svoj put.” Neki su ga htjeli ukloniti, ali sam ih spriječio. „Ostavite ga,” rekao sam im, „sviđa mi se. To je savjet od neprijatelja.” Posebno nakon toga, te riječi su mi često služile kao tema za propovijedanje. Sloboda: neka svaki putnik slijedi svoj vlastiti put. Besmisleno je i nepravedno svima nastojati nametnuti jedan jedincati kriterij u pitanjima u kojima Kristov nauk ne postavlja granice.

Potpuna sloboda treba postojati u svim vremenitim stvarima jer ne postoji neka jedinstvena kršćanska formula za uređenje stvari ovoga svijeta. Postoje mnoge tehničke formule za rješavanje društvenih, znanstvenih, financijskih i političkih problema i sve će one biti kršćanske, pod uvjetom da poštuju one ključne principe koje se ne može zanemariti bez kršenja prirodnog zakona i nauka Evanđelja.

Trebala bi postojati sloboda u vremenitim stvarima, a također i u Crkvi, djeco moja. Izrazito sam antiklerikalan, s onim zdravim antiklerikalizmom o kojem vam često govorim i tko god ima moj duh bit će isti takav. Prečesto u klerikalnim krugovima koji nemaju dobar svećenički duh organiziraju se monopoli pod krinkom jedinstva i ljudi nastoje usmjeravati duše u male skupine. Vrši se pritisak na slobodu savjesti vjernika koji imaju pravo tražiti vodstvo i obrazovanje za svoje duše gdje god smatraju da im je najbolje i kod koga god žele. Primjećuje se umnožavanje nepotrebnih negativnih propisa, iako bi ljudi već mnogo činili kada bi samo čuvali Božje i crkvene zapovijedi. A oni od kojih se traži vršenje tih negativnih propisa završavaju psihološki vezani u čvorove.

Sloboda, djeco moja. Nemojte nikada očekivati od Djela da vam govori što ćete činiti u vremenitim stvarima. Tkogod bi pokušao sputati slobodu koju Djelo daje svojoj djeci, gazeći prirođenu osobnost svakog djeteta Božjeg u Opusu Dei, ne bi imao moj duh.

Vi ste ti koji – posve slobodno – trebate razviti odgovarajuće osjetljivosti putem obrazovanja koje primate. Na taj način ćete spontano reagirati na probleme čovječanstva, na nesigurne društvene okolnosti koje treba oblikovati prema ispravnim kriterijima. Na vama je da, zajedno s vašim sugrađanima, hrabro preuzimate rizik traženja čovječnih i kršćanskih rješenja na vremenita pitanja na koja na svom putu nailazite. Ta rješenja će biti koja god u svojoj savjesti vidite jer ne postoji neko jedinstveno rješenje.

Uzalud bi čekali da vam Djelo ta rješenja servira na gotovo. Takvo nešto nije se nikada dogodilo, ne događa se, niti će se ikada dogoditi, jer to je protivno našoj naravi. Djelo nije „paternalističko”, iako je ta riječ ambivalentna i stoga ju sada koristim u njezinom pogrdnom značenju. Vaši voditelji imaju povjerenje u vašu sposobnost djelovanja i preuzimanja inicijative; ne vode vas za ruku. Ali, u duhovnom pogledu, oni prema vama gaje „dobar paternalizam”: osjećaje očinstva, uistinu i majčinstva!

I tako, upravo zbog ove slobode koju uživamo u Opusu Dei, nemoguće nam je unutar društva oblikovati ono što se danas naziva grupom za vršenje pritiska. Ako bi ikada voditelji u nekoj vremenitoj stvari postavili određeni kriterij, ostali vjernici Djela koji razmišljaju drugačije s pravom bi se protiv njega pobunili i ja bih se našao u situaciji da vršim tužnu dužnost blagoslivljanja i hvaljenja onih koji su kategorično odbili poslušati. Oni bi tu stvar morali odmah iznijeti voditeljima regije ili Ocu te sa svetom nepopustljivošću ukoriti one voditelje koji su pokušali vršiti autoritet koji ne mogu imati. I bilo bi nužno ozbiljno ukoriti bilo koje moje dijete koje bi, u ime svoje vlastite slobode, pokušalo ograničiti legitimnu slobodu svoje braće ili sestara, pokušavajući nametnuti vlastiti kriterij u vremenitim stvarima ili stvarima otvorenim za različita mišljenja.

A što se tiče onih koji tvrdoglavo odbijaju vidjeti ove jasne stvari i koji tvrde da su otkrili znakove tajnovitosti, tajnovitosti koja niti je ikada postojala niti će ikada biti potrebna, sigurno to čine ex abundantia cordis, jer se oni sami tako ponašaju. I nikada neće hodati kao mi, uzdignute glave i gledajući druge ravno u oči, jer mi nemamo što skrivati makar svatko od nas ima nedostatke protiv kojih se u svom nutarnjem životu bori.

Znalo se događati, tijekom ove trideset i jedne godine, da neki ljudi zbog ljubomore s nepovjerenjem gledaju na naš rad. Drugi mu nisu bili pretjerano naklonjeni jer ne vole Crkvu kojoj služimo za dobro cijelog čovječanstva. Bilo je čak i onih (srećom ne previše), čiji ih je klerikalni mentalitet učinio nesposobnima razumjeti nužnost laičke naravi rada kojeg moja djeca obavljaju. Drugi pak nisu razumjeli, ili se nisu željeli sjetiti, da Bog naš Gospodin daje svoju milost – specifičnu milost – dušama koje ga slijede. I tako su, kako bi objasnili intenzitet, širinu i djelotvornost apostolata Djela, izmišljali ljudske uzroke, potpuno lažne, jer su ciljevi Djela nadnaravni, a sredstva koja koristimo također isključivo duhovna i nadnaravna: molitva, žrtva i rad koji je posvećen i posvećuje.

Postoje ljudi koji nisu u stanju poštivati niti razumjeti osobnu slobodu drugih, do te mjere da se čine neprobojni istini da vjernici Opusa Dei imaju zajednički cilj, koji je isključivo duhovne prirode, a koji je jedina stvar o kojoj jednim glasom govore; da su u vremenitim stvarima slobodni građani baš poput ostalih laika, njihovih sugrađana; i da trebaju u miru živjeti sa svima.

Neki od ovih ljudi, kako sam rekao, dolaze iz zatvorenog okruženja sakristije i navikli su gledati kako vjernici obično izražavaju svoja mišljenja u skladu sa školom svoje vlastite vjerničke obitelji ili u skladu s načinom razmišljanja njihovog nadređenog. Posljedično, s tim kleričkim mentalitetom punim predrasuda, pokušali su zalijepiti neku vrstu etikete na Opus Dei ili na mene osobno, nazivajući me monarhistom ili republikancem – ili čak i slobodnim zidarom – jednostavno zato što nijednu dušu nisam isključio iz našeg djelovanja kao djece Božje.

 Vaš apostolski rad, djeco moja, nije crkvena djelatnost. I iako samo po sebi nema ništa lošega u tome da neki od vas pripada vjerničkim društvima, to neće biti pravilo, jer specifični apostolat na koji vas Djelo priprema – rad koji Bog od nas hoće – nije konfesionalne prirode.

Ovom našom diskrecijom prakticiramo predivnu kolektivnu poniznost. Radeći u tišini, bez isticanja uspjeha ili pobjeda – ali, dopustite mi inzistirati, bez ikakve misterije ili tajanstvenosti, a koja nam ne treba da bi služili Bogu – vi prolazite neprimjećeni među drugim katoličkim vjernicima (vi ste upravo to: vjernici katolici), ne dobivajući pljesak za dobro sjeme koje sijete.

Ipak, osobito u ruralnim područjima, gdje bi se drugačije postupanje moglo činiti neobičnim, neki od vas mogu biti uključeni u bratovštine ili druge župne apostolske aktivnosti, pokušavajući ih ohrabriti i oživjeti, ali najčešće bez preuzimanja vodeće uloge u njima. Posljedično, oni ljudi koji vode udruženja vjernika i koji – nažalost – možda vole monopolizirati stvari, neće imati razloga brinuti se da ćemo im oteti njihovu eksluzivističku diktaturu jer naša je ideja da oni budu ti koji će voditi te aktivnosti. Mi trebamo djelovati na svoj način koji je sasvim drugačiji.

Ali, kao vjernici katolici koji jeste, osim ako okolnosti i veća djelotvornost apostolata ne navode na drukčije, ne bi trebali biti odsutni s javnih čina bogoslužja koje društvo kao takvo ima dužnost podati Bogu. Toliko sam puta patio gledajući javne čine bogoslužja s kojih je zajednica bila odsutna: čovjek tamo nije vidio Božju obitelj, njegov narod. Siguran sam da će, ako ste vjerni, javni čini bogoslužja biti iskreni, trezveni i dostojanstveni, bez bespotrebnih ili pretjeranih ukrasa koji im tako često daju izgled predstave.

 Dopustite mi da vas još jednom podsjetim, djeco moja, da određeni apostolat na kojeg ste pozvani trebate vršiti vi kao građani, s punom i iskrenom vjernošću državi, u skladu s Evanđeljem i apostolskim naukom.[64] Trebate vjerno poštovati zakon zemlje i ispunjavati sve svoje građanske dužnosti, ne pokušavajući izbjeći bilo kakvu obvezu i koristeći sva svoja prava na dobro društva, bez da nerazborito odustajete od ijednog od njih.

Što se tiče ostvarivanja građanskih prava, živi primjer pronalazimo u opetovanom ponašanju sv. Pavla kako ga opisuju Djela apostolska. Njegova muževna čvrstina je takva da bi je plašljivci mogli doživjeti kao oholost. No zapravo je riječ o ispravnoj čestitosti bez ikakva okolišanja. Kada je potrebno, Apostol objavljuje svoj status rimskog građanina i zahtjeva, bez ikakve lažne skromnosti, da ga se takvim i tretira: Javno su nas neosuđene šibali, nas rimske građane, i bacili u tamnicu. A sada da nas potajno izbace? Nipošto, nego neka oni sami dođu i izvedu nas![65]

Kako izravan je Pavao s tamničarem u Filipima! A tu je i njegov divan razgovor s tribunom u Jeruzalemu, pun ljudske elegancije, u situaciji kada je bio pred šibanjem: Kad ga remenjem rastegoše, reče on nazočnom satniku: „Rimskoga građanina, i još neosuđena, smijete bičevati?” Kad je to čuo satnik, priđe tisućniku i dojavi mu: „Što si to nakanio? Ovaj je čovjek Rimljanin!” Tisućnik tada priđe Pavlu pa mu reče: „Reci mi, jesi li Rimljanin?” On odvrati: „Da.” Tisućnik dometnu: „Ja stekoh to građanstvo za skupe novce.” Pavao nato reče: „Ja sam se pak s njim i rodio.”[66] Komentar nije potreban moje kćeri i sinovi: naučite lekciju.

S vremena na vrijeme ukazivao sam vam na žalosnu činjenicu sve većeg uplitanja države u privatnu sferu s pripadajućim ropstvom koje ono donosi građanima lišavajući ih njihovih zakonitih prava. I naglašavao sam da je država hladna i bezosjećajna tako da se njezin totalitarizam pretvara u nešto gore od najgrubljih stanja u feudalizmu.

Ostavljajući po strani druge aspekte, u slučaju da se ovakva vrsta stvari dogodi, to je u velikoj mjeri posljedica vlastitog propusta građana u djelovanju, njihove pasivnosti u obrani svetih prava ljudske osobe. Ova neaktivnost, koja svoj izvor ima u umnoj lijenosti i manjku motivacije, također se može naći i među katoličkim građanima koji izgleda nisu svjesni da postoje i drugi grijesi – često i teži – od onih protiv Šeste zapovijedi.

 Moje kćeri i sinovi, iz zadaće koju nam je Bog povjerio i potpuno sekularne naravi našeg poziva, može se zaključiti da nijedan događaj, nijedan ljudski zadatak ne smije za nas biti nevažan. Iz tog razloga naglašavam da morate biti prisutni u društvenim aktivnostima koje proizlaze iz ljudskih odnosa ili koji izravno ili neizravno utječu na te odnose. Morate unijeti istinski kršćanski duh svojim kolegama na poslu, udruženjima roditelja i mnogobrojnih obitelji, sindikatima, tisku, te umjetničkim, književnim i sportskim klubovima i natjecanjima, itd.

Svatko od vas sudjelovat će u takvim javnim aktivnostima u skladu sa svojim društvenim položajem i na način koji najbolje odgovara vašim osobnim okolnostima. To ćete naravno činiti u potpunoj slobodi, bilo kada djelujete pojedinačno ili kada surađujete s kojim god udrugama građana za koje smatrate prikladnim pridružiti im se.

Razumijete vrlo dobro da sudjelovanje u javnom životu o kojem govorim ne označava političku aktivnost u strogom smislu te riječi. Veoma malo moje djece se takoreći profesionalno bavi politikom. Ono o čemu govorim jest sudjelovanje svojstveno svim građanima koji su svjesni svojih građanskih dužnosti. Trebali bi se osjećati primoranima djelovati – s osobnom slobodom i odgovornošću – iz onih istih plemenitih motiva koji potiču vaše sugrađane. Ali uz to, osjećate se na poseban način poticani i svojim apostolskim žarom i željom da vršite apostolat mira i razumijevanja u svim ljudskim djelatnostima.

 Kada djelujete na taj način, ujedinjeni sa svojim sunarodnjacima i dajući im hrabrosti, stvarajući okruženje u kojem se stvari ne nameću bez dopuštanja da se izraze legitimni osjećaji društva, bit ćete u stanju zakonodavstvu vaših nacionalnih zajednica dati kršćansko usmjerenje, prije svega u onim ključnim pitanjima javnog života naroda: zakonima o braku, obrazovanju, javnom moralu, vlasništvu, itd.

Kako zakonodavstvo može biti kršćansko ako se poštovanje prema obitelji temelji na razvodu? Gdje je tu logika kada neka društva koja se ponose svojom vjerskom „raznolikošću” ne dopuštaju tu raznolikost u državnim školama, gdje bi svaki učenik trebao imati pravo primiti vjersko obrazovanje u skladu sa svojom vjerom?

Ne shvaćate li da je privatno vlasništvo (u granicama koje zahtjeva opće dobro) sredstvo čovjekove slobode, dobro koje bi trebalo smatrati jednim od temeljnih dobara potrebnih za razvoj ljudske osobe i obitelji? Zemlje gdje se ova prava ne poštuju ne samo da nisu katoličke nego nisu ni ljudske. Vidite li panoramu pred sobom? U ovim i drugim točkama od ključne važnosti morate se boriti, i to hrabro se boriti!

 Aktivno radite s našim Suradnicima. Bez straha im povećavajte broj: što ih je više, to bolje. Pazite na njih, obrazujte ih; uvijek bi trebali imati nešto za raditi. Držite ih u pokretu, kao u sportu. Neprestano širite krug svojih prijatelja te ih, na ovaj ili onaj način, poučavajte i ohrabrujte. Tako ćete sve dalje rasprostirati božansku mrežu koja je, iako možda slaba, djelotvorna. I ako čuvate žar ovog dobrog apostolskog duha učinit ćete nemjerljivu količinu dobra, nježno i snažno, cijelom čovječanstvu.

Pomagat će nam molitva i skrovit život redovničkih zajednica (posebice zatvorenih redova) koje primamo kao suradnike i koji vrlo dobro razumiju naš kontemplativni duh usred svijeta. Oni su kontemplativci na svom mjestu izdvojenom od svijeta; mi smo kontemplativci u okrilju i u strukturama civilnog društva. Dva izraza – različita i izričito drugačija – iste ljubavi prema Isusu Kristu.

Među nama ima mnogo prijatelja i suradnika koji s nama rame uz rame plemenito rade u apostolskim zadacima ili nam pomažu tako da mi možemo raditi. Neki su poprilično daleko od Boga našeg Gospodina ili ga ne poznaju. Razmatrajte o ovim riječima sv. Petra: satagite ut, per bona opera, certam vestram vocationem et electionem faciatis.[67] Nastojte da ovi naši prijatelji, koje volimo kao braću, ustraju u svojim dobrim djelima. Nikada ne sumnjajte da, ako im budemo pomagali svojom molitvom i odanim prijateljstvom – uvijek s najvećim poštovanjem prema osobnoj slobodi – mnogi od njih će primiti milost da odaberu i da postanu kršćani.

 Nemojte zaboraviti da je bit našeg apostolata pružanje obrazovanja, jer, kao što sam vam tisuću puta rekao, neznanje je najveći neprijatelj vjere. Sv. Pavao je pisao Rimljanima: Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika?[68] Budući da osjećate ovu odgovornost za propovijedanje, pridajete i veliku važnost zadatku podučavanja – privatnog ili javnog; osobnog ili grupnog; u osnovnim, srednjim ili visokim školama – iako je podučavanje mali dio našeg profesionalnog rada.

Iz istog razloga u one institucije koje oblikuju javno mnijenje nastojite udahnuti život: tisak, radio, televiziju, filmove, itd. Oni od vas koji su profesionalno uključeni u ta područja ne prenose nauk samo maloj skupini ljudi, kao na krugu ili predavanju, već, poput našeg Gospodina, propovijedate mnoštvu, u eteru.

Vjersko neznanje je uzelo maha svuda oko nas i mi kršćani smo uvelike za to krivi. Propuštamo podučavati nauk putem svih ovih sredstava komunikacije koja svakim danom postaju tehnološki sve naprednija i utjecajnija te koja su tako često pod kontrolom neprijatelja Božjih.

 Najgora stvar na svijetu, djeco moja, jest da ljudi rade užasne stvari i nisu svjesni da ih čine. Neumoljivo naviještajte istinu – bilo to zgodno ili nezgodno[69] – unatoč tome što nam neki ne vjeruju ili nam ne žele vjerovati. Quidquid recipitur ad modum recipientis recipitur:[70] zato nam ne vjeruju. Mogli bi im dati vina sa svadbe u Kani koje je bilo svjedokom Isusovog prvog čuda, prvog javnog očitovanja njegovog božanstva. Ipak, po izlijevanju u umove ovih ljudi pretvorilo bi se u ocat. Svejedno, nastavimo izlijevati dobro vino govoreći istinu! Poput Isusa, svatko od nas – ipse Christus –trebao bi moći reći, ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu.[71]

Djeco moja, zato odložite laž i govorite istinu jedan drugomu jer udovi smo jedni drugima.[72] Mi poznajemo nešto od boli kada se o nama loše govori, laže ili kleveta. Ovdje je ovo mi veoma prikladno jer smo je osjetili u samom svom biću. Iskusili smo velike valove prljavštine, ponekad potaknute od strane katolika ili čak i svećenika. Omnia in bonum! Kao što Nil, izlijevajući se iz korita, oplođuje polja svojim muljem kada je to potrebno; tako je i s nama, ti valovi prljavštine ispunili su nas plodnošću.

 Organizirajte povremena druženja s vašim prijateljima i kolegama i posebno s ljudima iz medija. Tijekom njih potaknite razgovor o aktualnim pitanjima i darom jezika ponudite zdrave ideje. Nastojte također i u zgodnim prilikama započinjati razgovore u uredima i javnim mjestima.

Ne propuštajte prilike – stvarajte ih – da goovorite istinu i sijete dobro sjeme. Mudro se ponašajte prema onima vani: iskupljujte vrijeme! Riječ neka vam je uvijek ljubazna, solju začinjena: znajte svakomu odgovoriti kako treba.[73]

S velikom nadom mislim na onu svoju djecu koja drže kioske i trgovine novinama, i na one koji rade u izdavalaštvu, u novinskim kućama i tvrtkama koje se bave grafičkim dizajnom, i na one druge koji, svojim radom, kolikogod se činio skromnim, svaki dan imaju priliku susresti se s mnoštvom ljudi.

 Roditelji, nastojte poticati zdrave i vesele zabave koje se jednako klone kako ukočenosti i izvještačenosti, tako i svjetovnog tona koji vrijeđa kršćanski moral. Od tih okupljanja će biti plodova – Bog će ih blagosloviti – brakova među vašom djecom, koja će naslijediti radost i mir koje su naučili u vašim svijetlim i radosnim domovima.

Na području ovog apostolata zabave nemojte zaboraviti da je moral javnih priredbi apsolutno ključna točka koju svojim građanskim djelovanjem trebate braniti. Teško je mladim ljudima koji žive u okruženju općeg nemorala ići i osnivati kršćanske domove.

Bio bi to znak deformacije ako bi ikada mislili da područje ekonomije ili financija ne može biti polje našeg apostolskog rada. Ova predodžba je raširena među ljudima koji potječu iz klerikalnih krugova. No ona je popraćena paradoksom da su mnogi od tih istih ljudi – pod okriljem Crkve – često uključeni u tvrtke i poslovne odnose i barataju velikim sumama novca drugih ljudi koji im vjeruju jer se nazivaju katolicima. Za takve ljude je rečeno, bez prevelike zlobe, da su njihove oči na nebu, a ruke na svemu čega se mogu dohvatiti. Imati rezervu ili predrasude prema financijskim poslovima nije kršćanski stav jer to je samo još jedna od domena koje treba posvetiti.

Ipak, ova sumnjičavost od strane katolika je imala, i još uvijek ima, popriličan utjecaj te ih je često sputavala da u ovom području financija svojim radom čine dobro. U nekim slučajevima su tamo radili, ali grešne savjesti, ili su ove ljudske zadaće prepustili moći ljudi neprijateljski raspoloženih prema Crkvi, koji su bili u mogućnosti, a i dalje su, koristiti ih kako bi nanosili veliku štetu dušama.

Utoliko je to slučaj da je zabavno čitati određena pobožna promišljanja iz crkvene povijesti (opravdana, nesumnjivo, mentalitetom i okruženjem tih vremena) koja navode da se nakon Gospodinova uskrsnuća Petar mogao vratiti svom poslu ribara jer je ribarenje poštena djelatnost, ali Mateju nije bilo dopušteno vratiti se svom zanimanju. To bi bilo zato što postoje djelatnosti koje nije moguće obavljati bez ozbiljnog rizika grijeha ili, jednostavno i grubo rečeno, bez činjenja grijeha. A Matej je bio jedan od njih.[74]

Tim pogrešnim shvaćanjima, potaknutim od ljudi koji ispovijedaju contemptus saeculi, prezir prema svjetovnom, moramo stati na kraj. Vaš laički mentalitet ne vidi ništa loše u činjenici da radi u poslovnom sektoru ili financijama, jer znate kako te zadaće učiniti nadnaravnima, kao i sve ostale koje vršite, i usmjeriti ih u kršćanskom i apostolskom duhu.

 I kad smo već kod toga, želim vam reći da, nažalost, ono što ljudi govore o našim aktivnostima u svijetu financija nije istina. One su zapravo gotovo nepostojeće: uobičajene za održavanje na životu i podizanje velike, siromašne obitelji. O kad bi bile tisuću puta veće nego što jesu!

Sve organizacije, koje god vrste, trebaju raspolagati sredstvima kako bi ostvarivale svoje ciljeve. Žalosno je, jer ljudi koji o nama na ovaj način tračaju nisu u pravu! Čak i kad bi bili u pravu, Djelo bi i dalje bilo siromašno, kao što će uvijek biti. Djelo mora podržavati mnoge apostolske pothvate po cijelom svijetu, koji rade s gubitkom; mora obrazovati svoje vjernike tijekom cijelog njihovog života, i to košta; mora skrbiti o svojim bolesnicima i starijima; a uvijek ćemo nositi i blagoslovljeni teret, koji se svakodnevno uvećava, pružanja financijske pomoći roditeljima vjernika Djela ako su stari ili bolesni, ako im treba pomoć da se održe, itd.

U svakom slučaju, te financijske aktivnosti, ako postoje – a trebale bi započeti postojati što je prije moguće –s naše strane će se uvijek obavljati u skladu s važećim zakonima zemlje, plaćajući poreze i naknade, kao što to čini najpošteniji građanin. Ne želimo, i to nije naš stil, živjeti na račun privilegija.

 Ponekad ljudi koji nas kritiziraju pripadaju nekoj formalnoj organizaciji koja živi na račun novca poreznih obveznika suprotno željama građana te države. U isto vrijeme, htjeli bi da nemamo prostora za disati, nikakvo pravo raditi ili žrtvovati se kao što se žrtvujemo, živeći u siromaštvu kako bi održavali i vršili djelatnosti milosrđa, obrazovanja, kulturne izgradnje i promicanja kršćanskog nauka. Oni su neprijatelji slobode – tj. slobode drugih ljudi – i žele vršiti diskriminaciju među građanima.

Sve udruge, koje god vrste, vjerske, umjetničke, sportske, kulturne, itd., nužno trebaju posjedovati i upravljati novcem kako bi održavali sredstva potrebna za ispunjavanje svojih ciljeva. Svatko tko se nad tim zgraža, blago rečeno pokazuje velik manjak zdravog razuma.

Kada spomenem vjerske udruge, odmah mi na pamet padaju Biblijsko društvo[75] ili Vojska spasa koji posjeduju banku, osiguravajuće društvo, itd. Nitko se ne zgraža. Ta im sredstva trebaju kako bi širili svoju poruku i očuvali svoj dobrotvorni rad. U mnogim zemljama, ne samo da se ova vjerska društva ne kritiziraju zbog svojih financijskih aktivnosti već ih Država i oslobađa plaćanja poreza zbog društvenog rada kojeg obavljaju.

Stoga je savršeno pravedno da nam službena tijela bilo gdje u svijetu daju zajmove ili čak i donacije. Ako to učine, neće uraditi ništa više od ispunjavanja svoje dužnosti, jer našim javnim i društvenim radom s njihovih ramena skidamo dio tereta njihovih obveza. Ako nam vlasti pomažu na isti način kao što pomažu i druge kulturne ili dobrotvorne institucije, ne čine ništa više od onoga što je pravedno.

 Opus Dei, operatio Dei, djelo Božje, zahtijeva od svih svojih vjernika da rade jer rad je sredstvo posvećivanja i apostolata. To je razlog zašto se mnogo milijuna ljudi po cijelom svijetu, katolika i nekatolika, kršćana i nekršćana, divi i pomaže Djelu i voli ga dubokom privrženošću. I zahvaljujemo Bogu na tome.

Među vama ima i onih koji su, zato što osjećaju da imaju kvalifikacije da preuzmu aktivnu ulogu u rješavanju društvenih problema svoje države, uključeni u politički život s punom slobodom i osobnom odgovornošću. Nema vas mnogo: isti postotak kao i u društvu u cjelini. I poput svih ostalih vjernika Djela u svojim zemaljskim zanimanjima, kada radite u ovom polju uvijek to činite ne predstavljajući se kao katolici ili vjernici Djela kako biste napredovali. Ne koristite ni Crkvu ni Djelo, jer znate da ne možete miješati niti Božju Crkvu niti Djelo sa vremenitim djelatnostima. Štoviše, kada djelujete u javnom životu, ne možete zaboraviti da ono što mi katolici želimo jest društvo slobodnih građana, ali ujedinjeno i složno oko djelotvornog nastojanja za postizanje općeg dobra primjenjujući evanđeoske principe koji su trajan izvor nauka Crkve.

Imate puno pravo slijediti poziv političara. Kada bi neka država na vašem putu postavljala zapreke, trebala bi postaviti te iste zapreke na put članova drugih udruženja vjernika. A onda, iz istog razloga, naime, poslušnosti koju vjernici duguju crkvenim vlastima, država (koja je logički dosljedna) postavila bi iste zapreke svim prakticirajućim katolicima, uskraćujući im njihova puna prava i odgovornosti u vremenitom društvu. Nepravedno je odnositi se prema prakticirajućim katolicima kao građanima niže vrste, ali u suvremenoj povijesti nalazimo primjere te vrste diskriminacije.

Onima od vas koji imaju poziv za politiku kažem: radite bez straha i shvatite da ako ne biste tako činili, griješili biste propustom. Radite profesionalnom voljom i ispunjavajte tehničke zahtjeve svoga posla. Nastojte pružiti kršćansko služenje svima u vašoj zemlji i imajte na pameti slogu među svim narodima.

Simptom klerikalnog mentaliteta odražava se u pohvalama pisanima od strane ljudi koji su se povukli iz svijeta, a koje liturgija upućuje kanoniziranim vladarima. Hvaljeni su zbog toga što su vladali svojim kraljevstvima više pobožnošću nego vršenjem svoje kraljevske moći, pietate magis quam imperio, više dobrotom nego autoritetom.

Vršite svoje poslanje ispravnom nakanom, bez gubljenja nadnaravnog pogleda, ali ne miješajte božansko s ljudskim. Činite stvari kao što bi ih ljudi trebali činiti i ne zaboravite da redovi stvaranja imaju vlastite principe i zakone koje se ne smije narušavati povlačenjem pogrešnih paralela s anđelima. Najgora pohvala koju mogu uputiti nekom svom sinu jest reći mu da je poput anđela. Mi nismo anđeli, mi smo ljudi.

 Oni od vas koji djeluju u javnom životu trebaju osjećati svojom dužnošću ne odricati se tog rada pod bilo kojim režimom, čak i onima koji nisu vođeni kršćanskim principima, osim ako mjesna crkvena hijerarhija za katolike ne odredi drugačije. Vaša vam savjest ne dopušta prepuštanje upravnih poslova onima koji nisu katolici te čak i u okolnostima koje su prema religiji sasvim neprijateljski nastrojene uvijek ćete moći spriječiti da se čine još gora zla.

Bez obzira na sustav vlasti, ne biste trebali napustiti to područje iako bi vas ljudi – nepravedno – mogli etiketirati kao kolaboracioniste. Djeco moja, sve ovo je još važnije u zemljama gdje su katolici većina. Bilo bi nezamislivo ako u vladi ne bi bilo prakticirajućih i odgovornih katolika, a time ni članova različitih vjerničkih udruženja. U tom slučaju bi morali reći da u toj zemlji katolici niti prakticiraju, niti su odgovorni, niti su katolici – ili da je Crkva u njoj progonjena.

Ako biste morali sudjelovati u radu vlade, učinite sve što možete u poticanju donošenja pravednih zakona koje građani mogu ispunjati. Činiti suprotno bila bi zloupotreba moći i napad na slobodu ljudi: to bi iskrivljavalo njihove savjesti, jer osim toga u takvim slučajevima bi imali potpuno pravo ne poštovati one zakone koji se tako samo nazivaju.

Poštujte slobodu svih građana i imajte na umu da bi svi članovi zajednice trebali sudjelovati u općem dobru. Dajte svima priliku da podignu svoj životni standard, bez da neke ljude pritišćete kako bi druge uzdignuli. Skromnijim ljudima ponudite otvorene horizonte za njihovu budućnost: sigurno zaposlenje i pravednu plaću, pristup jednakom obrazovanju. Osim što je to ispravno i pravedno, ujedno će im donijeti i svjetlo u život, promijeniti im stavove i pomoći im da traže Boga i uzvišenije stvarnosti. Ipak, nemojte zaboraviti, djeco moja draga, da je najtužniji oblik siromaštva duhovno siromaštvo, biti lišen Kristovog nauka i ne sudjelovati u njegovom životu.

Moje kćeri i sinovi supernumerariji, mislim sada na vaše domove, vaše obitelji koje su nikle iz sacramentum magnum[76] braka. U vrijeme kada se razorno djelovanje protiv obitelji prošloga stoljeća i dalje nastavlja, ovoj kršćanskoj stanici društva smo došli donijeti želju za svetošću.

Vaš prvi apostolat je u obitelji. Obrazovanje koje vam Opus Dei pruža navodi vas da cijenite ljepotu obitelji, nadnaravni rad sadržan u izgradnji doma i izvor posvećenja koji leži skriven u vašim bračnim dužnostima. Dok ste svjesni veličine vašeg poziva na brak – da, to je poziv! – istovremeno osjećate i posebno poštovanje i duboku privrženost savršenoj čistoći za koju znate da je uzvišenija od braka.[77] Sukladno tome, istinski ste sretni kada, Božjom milošću, netko od vaše djece prigrli taj drugi put, koji nije žrtva već radije izbor donesen po Božjoj dobroti, razlog za sveti ponos, način kako iz ljubavi prema Isusu Kristu svima radosno služiti.

Najčešće se u školama, čak i ako ih vode redovnici, mlade ljude ne uči da cijene dostojanstvo i puninu braka. Niste toga nesvjesni. Često se događa da se na duhovnim obnovama – koje se obično organiziraju za učenike završnih razreda srednje škole – učenicima više daju savjeti za promišljanje o mogućem vjerskom pozivu nego što ih se usmjerava prema braku. Doista, postoje učitelji koji mladima o braku toliko pogrdno govore da im se može činiti kao da je to nešto što Crkva, eto, samo tolerira.

U Opusu Dei smo se oduvijek drugačije ponašali. Iako jasno dajući do znanja da je savršena čistoća nadređena bračnom staležu, naglašavali smo da je brak božanski put na zemlji. Nije ispalo loše slijediti ovaj pristup, jer istina uvijek oslobađa i mlada su srca veoma velikodušna u izdizanju iznad tjelesnog kada im se da sloboda da biraju Ljubav.

Što se nas tiče, ne bojimo se ljudske ljubavi, te svete ljubavi naših roditelja po kojoj nam je naš Gospodin dao život. I objema rukama blagoslivljam tu ljubav. Nikome od moje djece neću dopustiti da nemaju veliku ljubav prema svetom sakramentu braka. I tako, ne bojimo se pjevati pjesme o cjelovitoj ljudskoj ljubavi koje su također pjeme o ljudskoj ljubavi u božanskom ključu. A mi koji smo se, zbog Ljubavi, odrekli te ljudske ljubavi nismo ni neženje ni stare cure: naša srca su meka i nježna.

 Moje kćeri i sinovi, od svih vas koje je Bog pozvao da izgrađujete obitelj tražim da iskreno ljubite jedno drugo, da uvijek imate onaj isti osjećaj za romantiku kao kada ste bili mladić i djevojka. Bilo bi to loše poimanje o braku, koji je ideal i poziv, misliti da sreća završava onda kada započnu teškoće i protivštine života.

Tada se ljubav jača i postaje jača od smrti: fortis est ut mors dilectio.[78] Bujice protivština i poteškoća ne mogu ugasiti pravu ljubav: žrtva velikodušno podijeljena snažnije vas sjedinjuje – aquae multae non potuerunt extinguere caritatem – i mnoge poteškoće koje naiđu, bilo tjelesne ili moralne, neće moći ugasiti vašu privrženost.

Vaš će brak, u pravilu, biti vrlo plodan. A ako vam Bog i ne podari djecu, svoju ćete energiju intenzivnije posvetiti apostolatu koji će vam donijeti divnu duhovnu plodnost. Kao što sam vam mnogo puta rekao, Gospodin kršćanske obitelji najčešće kruni krunom djece. Uvijek ih primajte s radošću i zahvalnošću jer ona su dar i blagoslov od Boga i dokaz njegovog povjerenja u vas.

 Na isti način kako je ljudski um iskra božanskog intelekta, tako je i moć donošenja djece na svijet poput sudjelovanja u božjoj stvaralačkoj moći. Ne blokirajte izvore života! Ne bojte se! Zločinačke su one teorije (niti kršćanske niti ljudske) koje potrebu za ograničavanjem broja poroda pokušavaju opravdati lažnim financijskim, društvenim ili znanstvenim razlozima i, kada ih analizirate, ne mogu se održati. One su kukavičluk, djeco moja – kukavičluk i želja za pravdanjem onoga što se ne može opravdati.

Žalosno je da te ideje često dolaze iz kazuističkih argumenata koje postavljaju svećenici i redovnici. Nerazborito se petljaju u stvari u koje ih nitko nije tražio da se uključe, a ponekad otkrivaju morbidnu znatiželju. Također pokazuju da imaju malo ljubavi za Crkvu – između ostalog – jer Gospodin je odabrao uspostavu sakramenta braka kao sredstvo za rast i širenje njegovog mističnog tijela.

Nemojte sumnjati: smanjenje broja djece u kršćanskim obiteljima sa sobom bi dovelo do smanjenja broja poziva za svećeništvo i duša koje cijeli svoj život žele posvetiti služenju Isusu Kristu. Vidio sam popriličan broj slučajeva bračnih parova kojima je Bog dao samo jedno dijete, a koji su bili dovoljno velikodušni i prikazali to dijete Bogu. Ali, nema ih puno koji tako postupaju. U velikim obiteljima lakše je razumjeti veličinu božanskog poziva i među njihovom djecom ima pokoje za sve staleže i životne puteve.

 Vi sa svoje strane budite darežljivi i iskusite sreću i snagu mnogobrojne obitelji. A što se tiče parova koji ne žele imati djecu, za posramiti ih kažem: „Ako ne želite imati djecu, budite uzdržljivi!” Mislim da, i kažem to iskreno, nije kršćanski preporučivati da bi se parovi trebali uzdržavati tijekom razdoblja kada je priroda ženi dala mogućnost začeća.

U nekim određenim slučajevima, i uvijek uz suglasnost liječnika i svećenika, to može i čak treba biti dopušteno. Ali ovakav pristup ne može se preporučiti kao opće pravilo. Rekao sam vam, veoma oštrim riječima, da bi mnogi od nas otišli pljunuti na grobove svojih roditelja kad bismo znali da smo na ovaj svijet došli protiv njihove volje, da nismo bili plod njihove čiste ljubavi. Srećom, uglavnom trebamo zahvaliti Gospodinu što smo rođeni u kršćanskoj obitelji kojoj, velikim dijelom, dugujemo svoj poziv.

Sjećam se jednog svog sina koji je radio u zemlji u kojoj su teorije o kontroli rađanja bile veoma raširene. Osoba ga je pitala o toj temi i on je šaljivo odgovorio: „Na taj će način u kratko vrijeme, jedini koji ostanu na svijetu biti crnci i katolici.” Ali katolici u zemljama gdje su manjina ovo ne razumiju, jer ne shvaćaju potpuno činjenicu – koja ima duboko teološki temelj – da je u Božjoj uobičajenoj providnosti kršćanski brak sredstvo dano za širenje Božjeg naroda.

Nasuprot tome, Kristovi neprijatelji (koji su pametniji) pokazuju više zdravog razuma. U zemljama pod komunističkom vlašću, sve se više važnosti daje zakonima koji upravljaju životom i čovjekovim stvaralačkim snagama te ih se u njihove ideološke i političke planove uključuje kao odlučujuće čimbenike.

 U vašim domovima, koje sam uvijek nazivao vedrim i veselim, vaša djeca će biti odgajana u nadnaravnim i ljudskim krepostima, u okruženju slobode i radosnog služenja. I mnogi će, mnogi pozivi doći Djelu iz onih obitelji koje sam nazvao „apostolskim školama” Opusa Dei! Jedna od velikih i čestih radosti moga života jest vidjeti lice koje me podsjeća na nekoga koga sam poznavao prije mnogo godina. „Kako ti je ime?” pitam. „Jesi li ti sin toga-i-toga?” I obradujem se, zahvaljujući Bogu, kada kaže „Da, jesam.”

Tajna bračne sreće jest u svakodnevnim stvarima: u otkrivanju skrivenih radosti kada dođete kući; u odgajanju djece; u poslovima u kojima cijela obitelj surađuje; također i u korištenju svih onih sredstava koje napredak pruža kako bi dom bio ugodniji, obrazovanje učinkovitije i život jednostavniji (s ničim što naliči na samostan jer bi to bilo abnormalno).

 Možete pomoći i tako da se obratite onim (malobrojnim) obiteljima neke od moje djece kojima je teško razumjeti posvećenost njihove djece službi Bogu. Pomoći ćete im da budu zahvalni Bogu za neprocjenjivu milost što su pozvani biti očevi i majke Božje djece u njegovom Djelu. Nije im ni padalo na pamet da će im se djeca posvetiti Bogu, već su za njih imali potpuno druge planove. Nisu predvidjeli ovo predanje i ono je došlo i uništilo njihove plemenite, ali zemaljske projekte. U svakom slučaju, moje dugogodišnje iskustvo me naučilo da roditelji koji isprva ne prihvate radosno poziv svoje djece nakon nekoga vremena to ipak učine; približe se pobožnom životu, Crkvi i na kraju zavole Djelo.

Unatoč onome što sam upravo rekao, svaki dan ima, Bogu hvala, sve više obitelji – roditelja, braće i sestara, rodbine – koji na poziv reagiraju na nadnaravan i kršćanski način. Pomažu nam, pitaju za pristup Djelu kao supernumerariji ili barem budu odlični suradnici.

Kada razgovaram s majkama i očevima moje djece, često im kažem: „Vaš zadatak kao roditelja nije završio. Morate im pomoći da budu sveti. Kako? Tako što ćete i sami biti sveti. Roditeljsku dužnost vršite time što pomažete njima, pomažete meni, da budemo sveti. Dopustite mi da vam nešto kažem: Ponos i radost Opusa Dei, njegova kruna, to ste vi majke i očevi koji dio svoga srca imate posvećena služenju Crkvi.”

Sada završavam, moje ljubljene kćeri i sinovi. Djelomično vam smionije napisah da vas na poznato nekako podsjetim,[80] iako dobro poznajem vašu želju da budete vjerni Gospodinovom pozivu.

Odvažno ispunjavajte svoj zadatak i ne bojte se sebe predati, zauzeti za ono što je ispravno jer se ljudi lako uplaše vršenja svoje slobode. Radije bi da im se za sve daju gotove formule. To je paradoks, ali ljudi često traže pravila i odriču se svoje slobode iz straha od preuzimanja rizika.

Djelo vas obrazuje tako da svatko od vas, u vlastitoj sredini, može smjelo biti muškarac ili žena inicijative, poleta i vodstva. Na ovo obrazovanje trebate odgovoriti odlučnošću i energijom. Bez te odlučnosti s vaše strane, svi ovi duhovni resursi bili bi nizašto. Sjetite se izreke koju se često ugraviralo na drevne bodeže: „Ne oslanjaj se na mene ako ti nedostaje hrabro srce.”

Budite odlučni, uporni i ustrajni i nikada ne prihvaćajte „ne” kao odgovor. Imajte razumijevanja prema svima, osobito težeći k jedinstvu među katolicima. Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete,[81] kaže sv. Pavao. Mi katolici, stoga, trebamo poznavati i ljubiti jedni druge.

 Svima dajte primjer vašeg kršćanskog štedljivog života i vaše žrtve. Naš Gospodin nam je rekao: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe.[82] On je, djeco moja, učinio da iskusimo plodnost kad sebe vidimo pogažene, gnječene u tijesku, poput grožda kako bismo postali... Kristovo vino!

U svakom trenutku budite spokojni, ni nasilni ni agresivni ni usijane glave, s onim mirom koji traži vršenje stožernih kreposti. Živa svijest o našem božanskom sinovstvu dat će vam taj mir, jer ta je odlika našeg duha rođena s Djelom i 1931. poprimila oblik. U ljudski gledano teškim trenucima, u kojima sam ipak bio siguran u nemoguće (što danas promatrate kao stvarnost) osjetio sam Gospodinovo djelovanje, koje je u mom srcu i na mojim usnama, snagom nečeg nužno potrebnog, potaknulo ovaj nježni zaziv: Abba! Pater! Bio sam na ulici, u tramvaju. Ulica ne sprječava naš kontemplativni dijalog, jer vreva svijeta je za nas mjesto molitve. Vjerojatno sam tu molitvu izgovarao naglas i ljudi su mislili da sam lud: Abba! Pater! Koliko povjerenje, kakvo olakšanje i kakav optimizam će vam, usred poteškoća, dati osjetiti da ste djeca Oca, koji sve zna i sve može.

Djeco moja, samo vas, braćo, potičemo da u tom još više uznapredujete pa da se trsite mirno živjeti, svoje činiti i raditi svojim rukama, kako smo vam zapovjedili te tako časno živite prema onima vani i nikoga ne trebate. I mir Kristov neka upravlja srcima vašim.[83]

Vaš Otac vas blagoslivlja svim svojim srcem.

Fusnote

[1] Usp. Lk 12,49.

[2] Usp. Kol 2,14.

[3] Usp. Gal 3,28; Kol 3,11.

[4] Usp. Lk 14,15-24: "Molim te, ispričaj me."

[5] Kol 1,24: "za Tijelo njegovo, za Crkvu."

[6] Ps 145[144]:21.

[7] Usp. Iv 18,36.

[8] Usp. Mt 13,24-30.

[9] Usp. Otk 21,1-2.

[10] 2 Sol 2,3-4; Usp. Otk 13,1-17.

[11] Mk 10,32.

[12] Usp. Lk 12,50.

[13] Mk 10,39.

[14] Mk 10,38.

[15] Jud 19

[16] 1 Kor 2,14.

[17] Otk 21,6.

[18] Heb 13,8.

[19] Iz 10,21-22.

[20] Iz 24,13.

[21] Rim 11,5.

[22] Lk 12,49; 1 Sam 3,9.

[23] Mk 8,2.

[24] Lk 4,40.

[25] Usp. Post 27,27.

[26] Tridentski sabor, zasjedanje 24, kanon 10, 11. studenog 1563.

[27] Lk 23,50–51.

[28] Iv 19,39.

[29] 1 Kor 7,20–24.

[30] "po božanskom zakonu" – prev.

[31] Ef 5,8–9.

[32] Iv 11,39.

[33] Fil 4,8.

[34] Kol 3,17.

[35] "posuvremenjivanje" – prev.

[36] Gal 5,24.

[37] Fil 3,18.

[38] Usp. Iv 12,24.

[39] Fil 3,19-21.

[40] Usp. Ps 20[19]:7.

[41] Mt 24,28: "Gdje bude strvine, ondje će se skupljati orlovi."

[42] Fil 4,22.

[43] Usp. Filem 8-12; Ef 6,5 i dalje; Kol 3,22-25; 1 Tim 6,1-2; 1 Pt 2,18 i dalje.

[44] Tertulijan, Apologeticum, 37.

[45] Rim 14,19.

[46] Rim 12,17-18.

[47] Lk 16,8.

[48] Rim 13,11.

[49] Mt 10,34.

[50] 1 Pt 3,15.

[51] 2 Kor 5,14.

[52] Rim 12,11.

[53] Usp. Ef 5,16.

[54] Gal 6,10.

[55] Ps 2,8.

[56] 1 Sol 5,14: "opominjite neuredne".

[57] 2 Sol 3,11.

[58] 2 Sol 3,12.

[59] Jdt 8,9-13.

[60] Dj 5,12.

[61] Usp. Mt 22,21.

[62] Cezarizam: autoritarna ili autokratska ideologija.

[63] Iv 8,32.

[64] Usp. Mt 22,15-22; Mk 12,13-17; Lk 20,20-26; Rim 13,1-7.

[65] Dj 16,37.

[66] Dj 22,25-28; usp. Dj 25,11.

[67] 2 Pt 1,10 (Vg).

[68] Rim 10,14.

[69] 2 Tim 4,2: "bilo to zgodno ili nezgodno".

[70] "Što god se prima, prima se prema raspoloživosti primatelja."

[71] Iv 18,37.

[72] Ef 4,25.

[73] Kol 4,5–6.

[74] Sv. Grgur Veliki, Homilije o evanđeljima, 24: "Jer znamo da je Petar bio ribar, a Matej carinik; i nakon obraćenja Petar se vratio svojem ribolovu. Ali Matej se nije vratio svojem carinskom pultu, jer jedno je živjeti od ribolova, a drugo povećavati svoj prihod od zarade carinjenjem. Jer ima mnoštvo poslova koji se jedva ili nikako ne mogu obavljati bez grijeha. Prema onima stoga koji vode u grijeh potrebno je da im se nakon obraćenja ne misli vraćati."

[75] Biblijsko društvo: izvorno nazvano Britansko i inozemno biblijsko društvo, ili jednostavnije Biblijsko društvo, osnovano je 1804. u London Tavernu. Zajedno s drugim biblijskim društvima dio je Ujedinjenih biblijskih društava koja nastoje Bibliju učiniti dostupnom diljem svijeta.

Vojska spasa: Vojska spasa je protestantska denominacija i dobrotvorna organizacija, osnovana 1865.

[76] Usp. Ef 5,32.

[77] Usp. Mt 19,11 i dalje, 1 Kor 7,25–40. "Ako tko kaže da je bračni stalež nadređen staležu djevičanstva ili celibata te da nije bolje i blaženije ostati u djevičanstvu ili celibatu nego biti u braku, neka bude anatema." (Tridentski sabor, zasjedanje 24, kanon 10).

[78] Pj 8,6.

[79] Pj 8,7: "Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav".

[80] Rim 15,15.

[81] Gal 5,15.

[82] Mt 16,24.

[83] 1 Sol 4,10-12; Kol 3,15