Međutim, ne ovisi sve o roditeljima. Djeca također moraju odigrati svoju ulogu. Mladi ljudi su uvijek sposobni postati oduševljeni velikim pothvatima, visokim idealima, i svime što je autentično. Mora im se pomoći da razumiju jednostavne, prirodne i često podcijenjene ljepote života njihovih roditelja. Djeca bi trebala shvatiti, malo-pomalo, žrtvu koju roditelji podnose za njih, često herojsko samoodricanje koje je uloženo u podizanje obitelji. Također bi trebali naučiti da pretjerano ne dramatiziraju, da se ne smatraju neshvaćenima niti da zaborave da će uvijek biti dužni svojim roditeljima. I kako nikad neće moći vratiti ono što im duguju, trebali bi uzvratiti odnosom prema svojim roditeljima s dubokim poštovanjem i zahvalnom sinovskom ljubavlju.

Budimo iskreni - za obitelj je normalno da je ujedinjena. Može biti trvenja i razlika, ali to je posve normalno. Na određen način to čak začinjava naš svakodnevni život. Ti problemi su beznačajni, uvijek se s vremenom riješe. Ono što ostaje čvrsto jest ljubav, istinska i iskrena ljubav koja dolazi po velikodušnosti i koja donosi sa sobom brigu jednih za druge, i koja omogućuje članovima obitelji da osjete poteškoće jedni drugih i ponude taktička rješenja. Budući da je to normalna stvar, velika većina ljudi me savršeno razumije kada me čuje kako govorim (ponavljam to od 1920-ih) da je 4. Božja zapovijed "najslađe pravilo".