Možda kao reakcija na obavezni vjerski odgoj, sveden povremeno na nekoliko rutinskih i vanjskih navika, neki mladi ljudi gotovo uopće ne obraćaju pozornost na kršćansku pobožnost jer je smatraju sentimentalnom besmislicom. Koje rješenje biste predložili za taj problem?

Pitanje nosi svoj vlastiti odgovor. Značenje istinske pobožnosti trebalo bi se naučiti najprije primjerom, a onda riječju. Lažna pobožnost je pseudo-duhovna karikatura koja obično potječe od nedostatka doktrine i od nekog psihološkog nedostatka. Logični je rezultat njezina odbojnost svakome tko voli vjerodostojnost i iskrenost.

Vrlo mi je drago vidjeti kako se kršćanska pobožnost ukorjenjuje među mladim ljudima danas, kao i prije 40 godina:

- kada vide da se iskreno živi u životima drugih;

- kada razumiju da je molitva razgovor s Bogom, ne anoniman, nego osoban, kao otac s prijateljem, u prisnom razgovoru;

- kada pokušavamo da čuju duboko u svojim dušama riječi kojima ih je sam Isus Krist pozvao na prisni susret: vos autem dixi amicos - "vas sam nazvao prijateljima" (Iv, 15,15);

- kada se snažno apelira na njihovu vjeru, tako da vide da je Gospodin "isti jučer i danas i uvijeke" (Heb 13,8).

Za njih je bitno da shvate kako jednostavna i iskrena pobožnost također poziva na vježbanje ljudskih kreposti i kako se ne može svesti na nekoliko dnevnih ili tjednih pobožnih čina. Ona mora ispuniti cijeli naš život i dati smisao našem radu, odmoru, prijateljstvima i zabavi, svemu što radimo. Mi smo djeca Božja cijeli dan, iako izdvajamo posebne trenutke za razmatranje toga kako bismo se ispunili sviješću o svom božanskom sinovstvu koje je bit istinske pobožnosti.

Govorio sam kako mladi ljudi to dobro razumiju. Mogao bih dodati da će se onaj koji to pokuša živjeti uvijek osjećati mlado.  Kršćanin koji živi u zajedništvu s Isusom Kristom može uživati, čak i s 80, u riječima koje molimo u podnožju oltara: "I pristupit ću Božjem žrtveniku, Bogu, radosti svojoj" (Ps 42,4).