Smatrate li važnim, onda, naučiti djecu da prakticiraju svoju vjeru od svojih najranijih godina? Mislite li da bi neke činove pobožnosti trebalo živjeti u obitelji?

Mislim da je to upravo najbolji način za pružanje djeci istinskog kršćanskog odgoja. Pismo nam govori o onim ranokršćanskim obiteljima koje su crpile novu snagu i novi život iz svjetla Evanđelja. Sveti Pavao ih naziva "Crkvom u njihovu domu" (1 Kor 16,19).

U svim kršćanskim okolinama iskustvo pokazuje koji dobri učinci dolaze od toga prirodnog i nadnaravnog uvoda u pobožni život koji se daje u toplini doma. Djeca uče stavljati Boga prije svega u svoje osjećaje. Uče se vidjeti Boga kao svog Oca i Mariju kao svoju Majku i uče se moliti slijedeći primjer svojih roditelja. Na taj način može se lako vidjeti kako predivan apostolat roditelji imaju i kako je njihova dužnost živjeti pun kršćanski život molitve, kako bi mogli svojoj djeci prenijeti svoju ljubav prema Bogu, što je nešto više od samog podučavanja.

Kako u tome mogu uspjeti? Imaju odlična sredstva u nekoliko kratkih, dnevnih vjerskih praksi običaja koji su se oduvijek živjeli u kršćanskim obiteljima i za koje smatram da su predivni: zahvala prije jela, jutarnja i večernja molitva, sveta krunica (iako danas neki kritiziraju tu pobožnost našoj Gospi). Običaji se razlikuju od mjesta do mjesta, ali mislim da bi uvijek trebalo poticati neke činove pobožnosti koje obitelj može zajedno činiti na jednostavan i prirodan način.

To je način na koji se može osigurati da se Bog ne smatra strancem kojem idemo u crkvu jednom tjedno u nedjelju. Vidjet će Ga se i tretirati onakvim kakav On stvarno jest, ne samo u crkvi nego i kod kuće, zato što nam je Gospodin rekao: "Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima" (Mt 18,20).

Još uvijek naglas molim molitve prije spavanja koje sam kao dijete naučio s majčinih usana, i to kažem s ponosom i zahvalnošću jednog sina. One me približavaju Bogu i omogućuju mi da osjetim ljubav s kojom sam naučio poduzeti svoje prve korake kao kršćanin. I dok pružam Bogu dan koji počinje, ili zahvaljujem na danu koji se približava kraju, molim ga da uveća, na nebu, sreću onih koje posebno volim i da nas tamo zauvijek združi.