Mogu li postaviti još jedno pitanje o mladim ljudima? Mnogi njihovi problemi dopiru posredstvom našeg časopisa. Jedan od najčešćih pojavljuje se kada roditelje nastoje nametnuti svoje ideje svojoj djeci, odlučujući za njih o njihovoj budućnost. To se događa i kada je u pitanju izbor karijere ili posla, i izbor momka ili djevojke. To je još učestalije ako razmišljaju o slijeđenju Božjeg poziva, da rade u službi duša. Postoji li ikakvo opravdanje za takav stav roditelja? Ne krši li se time sloboda koju mladi ljudi trebaju ako žele postati osobno zreli?

Na kraju, jasno je da odluke koje određuju cijeli život mora donijeti svaki pojedinac osobno, sa slobodom, bez prisile ili pritiska bilo koje vrste. To ne znači da posredovanje drugih obično nije potrebno. Upravo zato što su to odlučujući koraci koji određuju cijeli život i zato što osobna sreća ovisi u velikoj mjeri o donesenim odlukama, jasno je da se moraju donijeti smireno, bez žurbe. To bi trebale biti posebno odgovorne i razborite odluke. A dio razboritosti sastoji se upravo u traženju savjeta. Bila bi drskost - koju obično skupo plaćamo - misliti da možemo sami odlučiti, bez Božje milosti i bez ljubavi i vodstva drugih ljudi, a pogotovo naših roditelja.

Roditelji mogu, i trebali bi, biti od velike pomoći djeci. Mogu otvoriti nove horizonte za njih, podijeliti svoja iskustva i natjerati ih da razmišljaju, tako da si ne dopuste da budu zavedeni prolaznim emocionalnim iskustvima. Mogu im ponuditi stvarnu ljestvicu vrijednosti. Ponekad mogu pomoći osobnim savjetom; u drugim prilikama trebali bi poticati svoju djecu da traže druge prikladne ljude poput odanog i iskrenog prijatelja, obrazovanog i svetog svećenika ili stručnjaka za profesionalno usmjeravanje.

Savjet ne oduzima slobodu. Daje elemente po kojima se prosuđuje i stoga povećava mogućnosti izbora i osigurava da se odluke ne donose na temelju iracionalnih čimbenika. Nakon saslušavanja savjeta drugih i uzimanja svega u obzir, dolazi trenutak u kojemu treba odlučiti i tada nitko nema pravo ometati slobodu mlade osobe. Roditelji moraju paziti na iskušenje da se neopravdano projiciraju na svoju djecu ili da ih oblikuju prema svojim vlastitim preferencijama. Trebali bi poštivati njihove individualne Bogom dane sklonosti i talente. Ako je njihova ljubav istinska, to je jako lako. Čak i u krajnjem slučaju, kada mlada osoba donese odluku za koju roditelji imaju dobar razlog smatrati je pogrešnom i kada misle da će voditi budućoj nesreći, odgovor ne leži u prisili, nego u razumijevanju. To se često sastoji u znanju kako podržati svoje dijete kako bi mu se pomoglo da svlada poteškoće i, ako treba, izvuče sve moguće koristi iz nesretne situacije.

Nakon što daju savjet i prijedloge, roditelji koji iskreno vole i traže dobro za svoju djece, trebali bi se taktično povući u stranu, tako da ništa ne može stajati na putu velikog dara slobode koji čovjeka osposobljava za ljubav i služenje Bogu. Trebali si se sjetiti da je Bog sam htio da bude voljen i da Mu se služi u slobodi i da On uvijek poštuje naše osobne odluke. Pismo nam kaže: "On je sam u početku stvorio čovjeka i prepustio ga slobodnoj volji njegovoj" (Sir 15,14).

Samo još nekoliko riječi vezanih posebno uz zadnji slučaj koji ste spomenuli, odluku da se pojedinac posveti služenju Crkvi i dušama. Mislim da su katolički roditelji koji ne razumiju tu vrstu poziva podbacili u svojoj zadaći izgradnje kršćanske obitelji. Vjerojatno nisu svjesni dostojanstva koje kršćanstvo daje njihovu pozivu na brak. Ali moje iskustvo u Opusu Dei je vrlo pozitivno. Često govorim članovima Djela da duguju 90% svojeg poziva svojim roditeljima jer su oni znali kako odgojiti svoju djecu i naučili su ih da budu velikodušni. Mogu vas uvjeriti da u velikom broju slučajeva, gotovo u svima, roditelji poštuju i vole odluke svoje djece. Neposredno vide Djelo kao proširenje svoje obitelji. To je jedna od mojih najvećih radosti i još jedan dokaz da se, kako bi se bilo vrlo božanski, mora također biti i vrlo ljudski.