Upravo ste čuli svečano čitanje iz dvaju tekstova iz Svetoga pisma, koji se čitaju na 21. nedjelju poslije Duhova. Slušanjem riječi Božje već ste se smjestili u sadržaj onoga o čemu želim govoriti. To su riječi jednog svećenika jednoj velikoj obitelji djece Božje u svetoj Crkvi, dakle riječi koje moraju biti nadnaravne, koje govore o veličini Božjoj i o veličini njegova milosrđa prema ljudima, a vas trebaju na jedan dojmljiv način pripremiti za slavljenje Svete Euharistije, danas na Kampusu Sveučilišta.

Razmatrajte jedan trenutak tu činjenicu, koju sam upravo spomenuo. Slavimo sada svetu misu, sakramentalnu žrtvu tijela i krvi Kristove, ono otajstvo vjere koje ujedinjuje sva kršćanska otajstva. Slavimo najsvetiji i najuzvišeniji čin koji mi ljudi – zahvaljujući Božjoj milosti – možemo izvršiti. Jer primanjem tijela i krvi Isusove na određeni se način oslobađamo okova prostora i vremena i sjedinjujemo se s Bogom u nebu, gdje će upravo Krist osušiti naše suze, gdje neće biti smrti, tuge, ni jauka jer prijašnji svijet će uminuti (Otkrivenje 21,4).

Ova duboka i utješna istina, eshatološki smisao euharistije - kako teolozi vole reći - može se i krivo protumačiti. U praksi to se događa onda kad se kršćanski život pokušava shvatiti isključivo duhovno, gotovo spiritualistički; kao život za koji su predodređeni samo besprijekorni, izvanredni ljudi, neopterećeni niskim ovozemaljskim stvarima ili ih jednostavno podnose kao protivnost duhovnog života, jer to je neizbježno dok smo na zemlji.

Ovako razmišljajući izgleda da je hram Božji jedino mjesto istinskog kršćanskog života. Tad kršćanstvo znači ići u crkvu, sudjelovati u crkvenim svečanostima i začahuriti se u crkvom omeđenu sredinu, u jedan izolirani svijet koji predstavlja predvorje Neba, dok onaj vanjski obični svijet slijedi neki svoj put. Kršćansko naučavanje i život u milosti mogu tako okrznuti tegoban tijek ljudske povijesti, ali nikad ga zaista ne bi mogli susresti.

Pripremajući se sad, u ovo listopadsko jutro, slaviti spomen na smrt i uskrsnuće našeg Gospodina, želimo odbaciti ovu iskrivljenu sliku kršćanstva i jasno se njoj suprotstaviti. Posvetite trenutak pažnje vanjskom okviru naše euharistije - naše zahvale: nalazimo se u jedinstvenoj crkvi: sveučilište je crkvena lađa, sveučilišna knjižnica je oltarna slika, tamo stoje strojevi za izgradnju novih zgrada unutar kompleksa, a nadsvođuje nas nebo Navarre...

Ne potvrđuje li vam ova slika na jasan i nezaboravan način da je upravo svakodnevni život istinsko mjesto vašeg kršćanskog postojanja? Ovdje, među vašim bližnjima, u vašem trudu, radu i vašoj ljubavi – ovdje je pravo mjesto vašeg svakodnevnog susreta s Kristom. I upravo ovdje, okruženi materijalnim, ovozemaljskim stvarima moramo se truditi  služeći Bogu i drugim ljudima da i sami  postanemo sveti.