Zajedno sa mnom, grešnim čovjekom, mnogi su slijedili Krista: manji broj svećenika koji su prije djelovali kao laici, mnogi svjetovni svećenici iz dijeceza cijeloga svijeta koji su na ovaj način snažili i učvršćivali svoju poslušnost prema biskupu i ljubav i rad u biskupiji; uvijek raširenih ruku kao na križu da svaki čovjek može naći mjesto u njihovu srcu. Poput mene, žive u svijetu, među ljudima koje vole. Naposljetku tu je i mnoštvo žena i muškaraca različitih nacionalnosti i rasa od kojih je večina oženjena, a koji žive od svog zanimanja, aktivno sudjeluju u zadaći da naše društvo učine „ljudskijim“ i pravednijim. U korak sa svojim bližnjima i s aktivnom odgovornosti u – naglašavam – svakodnevnom radu doživljavaju uspjehe i neuspjehe, trude se ozbiljno shvatiti svoja prava i obveze. Ne smatraju se posebnima,  nego se ponašaju prirodno, kao i svaki odgovorni kršćanin, srastao sa zajednicom svojih kolega. Ipak trude se otkriti i božansko svjetlo, koje prodire iz svakodnevne stvarnosti.

I ustanove, koje Opus Dei podržava, također posjeduju ove stoljetne svjetovne karakteristike.  Ne radi se ni o kakvim projektima u ime Crkve ili crkvene hijerarhije, nego o jednostavnim mjestima ljudske, kulturne i društvene naobrazbe koje su inicirali i koje vode laici, istovremeno nastojeći širiti svjetlo Svetog pisma i toplinu Kristove ljubavi. Tako na primjer zadaća Opusa Dei nije, niti će ikad biti, vođenje sjemeništa u kojima biskupi, po nalogu Duha Svetoga (Dj 20, 28), obrazuju buduće svećenike.