Jedna karakteristika cijeloga kršćanskog života, bez obzira kojeg oblika, jest «dostojanstvo i sloboda djece Božje.» U svom ste poučavanju uporno branili slobodu laika. Na što se to točno odnosilo?

Odnosilo se točno na osobnu slobodu svakog laika, u svjetlu načela danih od Crkve, sve stvarne, teorijske ili praktične odluke koje je razmotrio i koje najviše odgovaraju njegovim vlastitim uvjerenjima i sklonostima. Na primjer, odluke koje su donosile drugačiji filozofski ili politički pogledi, prema drugačijim umjetničkim ili kulturnim trendovima, ili prema problemima u profesionalnom i društvenom životu.

Svi oni koji obavljaju svećeničku službu u Crkvi trebaju uvijek biti oprezni što se tiče poštivanja autonomije koja je potrebna katoliku laiku, tako da se on neće naći u položaju inferiornosti s obzirom na svoje bližnje, te da može djelotvorno izvršiti vlastiti apostolski zadatak usred svijeta. Pokušavati suprotno, pokušavati instrumentalizirati laike za završetke koji prekoračuju dopuštene granice naše hijerarhijske službe, bio bi pad u žalostan  anakronistički klerikalizam. Mogućnosti laičkog apostolata bile bi strahovito skraćene; laikat bi bilo osuđen na stalnu nezrelost i iznad svega, danas posebno, sama koncepcija autoriteta i jedinstva u Crkvi bi bila ugrožena. Mi ne možemo zaboraviti da je postojanje istinske različitosti kriterija i mišljenja među katolicima u stvarima koje je Bog ostavio slobodnima za raspravu nije u suprotnosti hijerarhijskoj strukturi ili jedinstvo Božjeg Naroda. Naprotiv, osnažuje ih i brani od mogućih nečistoća.