Godinama ste posebno bili zabrinuti za duhovnu i ljudsku dobrobit svećenika, posebno dijecezanskih. Koliko god ste mogli, velik ste dio vremena provodili propovijedajući uzmicanje svećenicima i davali ste im duhovno vodstvo. U određenom trenutku počeli ste tražiti načine na koje bi svećenici koji su osjetili poziv mogli pripadati Opusu Dei, pritom ostajući potpuno pripadnici biskupije i ovisni o svom ordinariju. Koje su prilike u životu Crkve, osim drugih razloga, motivirale tu vašu zabrinutost? Možete li nam reći na koji je način ta aktivnost pomogla i može pomoći u rješavanju nekih problema dijecezanskog klera ili života Crkve?

Ono što je dalo povoda mojoj brizi za apostolat rada sa svećenicima, nisu bile više-manje sporedne okolnosti ili one prolaznog karaktera, već trajne duhovne i ljudske potrebe, duhovne i ljudske prirode, intimno povezane sa životom i radom dijecezanskih svećenika. To se temeljno odnosi na  njihovu potrebu dobivanja pomoći, pomoći u traženju osobne svetosti u vježbanju svojeg vlastitog svećeništva, s duhom i sredstvima koja nikako ne mijenjaju njihov status dijecezanskih svećenika. Tako su u mogućnosti odgovoriti na milost božanskog zvanja koju su primili s mladenačkim duhom i uvijek povećavajućom velikodušnosti. Oni mogu preteći, mudro i brzo, duhovne i ljudske krize koje se mogu lako pojaviti zbog mnogih različitih čimbenika. Te moguće krize mogu biti uzrokovane izolacijom, ekološkim poteškoćama, ravnodušnošću, očitom ispraznošću njihova posla, rutinom, zamorom, nepažnjom u održavanju i usavršavanju vlastite intelektualne formacije, i također – i to je temeljni razlog krize poslušnosti i jedinstva -  nedostatkom nadnaravnog pogleda u odnosima s ordinarijem, pa čak i s braćom u svećeništvu. Dijecezanski svećenici koji legitimno iskoriste svoje pravo udruživanja kako bi postali članovi svećeničkog društva Svetog Križa (Opus Dei) čine to isključivo zato što žele primiti osobnu duhovnu pomoć. Oni postupaju na način koji je potpuno kompatibilan s dužnostima koje donosi njihov položaj. Inače ta pomoć ne bi bila pomoć, već komplikacija, zapreka i nered.

Bitna karakteristika duha Opusa Dei jest da on ne uzima bilo koga iz njegova mjesta: unusquisque, u qua vocatione vocatus est, u ea permaneat (1 Kor 7,20). Već vodi svaku osobu kako bi  ispunila zadatke i dužnosti unutar vlastitog položaja, i svoje poslanje u Crkvi i društvu, s najvećim mogućim savršenstvom. Stoga, kada svećenik pristupi Djelu, on ne modificira i ne napušta bilo koji dio svoga dijecezanskog zvanja. Njegova predanost službi lokalne Crkve u koju je inkardiniran, njegova puna ovisnost o ordinariju, njegova svjetovna  duhovnost, njegova solidarnost s drugim svećenicima itd. nije promijenjena. Naprotiv, on se obvezuje živjeti svoje zvanje u potpunosti, jer zna da mora tražiti savršenstvo u izvršavanju svojih obaveza kao dijecezanski svećenik. U našem Društvu taj princip ima niz praktičnih primjena pravne i asketske prirode, što zahtijeva mnogo vremena za opis. Reći ću samo to, kao primjer, da u Opusu Dei, za razliku od drugih udruženja u kojima se traži zavjet ili obećanje poslušnosti prema duhovno pretpostavljenom, ovisnost dijecezanskih svećenika zapravo nije ovisnost, već dobrovoljan odnos duhovne pomoći. Za njih nema unutarnje hijerarhije, i stoga nema opasnosti od dvostruke veze poslušnosti.

Ti svećenici u Opusu Dei nalaze trajnu, neprekidnu asketsku pomoć koju žele primiti sa svjetovnom i dijecezanskom duhovnosti, i neovisnost u osobnoj i iscrpnoj promjeni koja se može dogoditi u vladi pojedine lokalne Crkve. Uz opće duhovne smjernicama koje daje biskup u svojim propovijedima, pastoralnim poslanicama, razgovorima, disciplinskim uputama itd., imaju osobno duhovno vodstvo koje traje bez obzira na to gdje su, i koje dopunjuje obično vodstvo dano od biskupa, dok uvijek, kao teška dužnost, daje puno poštivanje. To osobno duhovno vodstvo, snažno preporučeno od Drugoga vatikanskog koncila i Učiteljstva, pomaže gajiti svećenikov život pobožnosti, njegovu pastoralnu karitativnost, njegovu trajnu doktrinalnu obuku, njegovu predanost dijecezanskom apostolatu, ljubav i poslušnost biskupu, brigu za svećenička zvanja i sjemeništa itd.

Plodovi tog rada jesu u lokalnim crkvama u kojima svećenici služe. Moja duša dijecezanskog svećenika pritom se raduje. Osim toga, u učestalim prigodama, imao sam utjehu gledanja naklonosti kojom su Papa i biskupi blagoslovili, željeli i ohrabrili taj rad.