Povremeno ste govorili o Opusu Dei kao 'organiziranoj neorganizaciji'. Što točno pod time mislite?

Pod tim mislim da u našem apostolatu pridajemo primarnu i fundamentalnu važnost spontanosti  pojedinca, kako bi se oslobodila odgovorna inicijativa predvođena akcijom Duha, a ne prema organizacijskim strukturama i taktikama nametnutim odozgo.

Postoji, očito, minimum organizacije, sa središnjom vladom, koja uvijek postupa kao i sveučilište i ima mjesto u Rimu, i regionalne vlasti koje su također sveučilišne, svaka na čelu ima kancelara, savjetnika. Ali sva aktivnost tih ustanova usmjerena je temeljno prema jednom zadatku: pružati članovima duhovnu pomoć nužnu za njihov religiozan život, i odgovarajuću duhovnu, doktrinalnu, religioznu i ljudsku formaciju. I tada, odlazite! To jest, kršćani posvećuju sve ljudske putove, za sve nose otisak Božjih stopa.

Budući da su dosegli tu točku, udruženje kao takvo obavilo je svoj posao, točno onaj zbog kojeg su se okupili članovi Opusa Dei. Udruženje nema ništa drugo što bi trebalo činiti. Niti može, a niti bi trebalo davati bilo koju drugu indikaciju. Ovdje počinje slobodno i odgovorno, osobno svakog člana. Svaki čini apostolat na svoju inicijativu, i radi uz potpuno osobnu slobodu. Autonomno oblikuje vlastitu savjest prije konkretnih odluka koje mora poduzeti, težeći za pronalaskom kršćanske savršenosti i davanjem kršćanskog svjedočanstva u vlastitoj okolini, posvećujući svoj posao, bilo da je intelektualni ili fizički. Naravno, budući da svatko donosi odluke autonomno u svom svjetovnom životu, u laičkim stvarnostima unutar kojih se kreće često će biti različite mogućnosti, kriteriji i načini djelovanja. Mi imamo, jednom riječju, tu blagoslovljenu 'neorganizaciju', koju samo i nužan pluralizam, koji je bitno obilježje dobrog duha u Opusu Dei, i koji mi se uvijek činio kao jedini i obični put za zamišljanje apostolata laika.

Dodat ću to da se ova 'organizirana neorganizacija' pojavljuje čak i u korporacijskim djelima apostolata koje Opus Dei usmjerava kao organizaciju, sa željom da se na kršćanski način riješe problemi koji utječu na zajednice svake zemlje. Te aktivnosti i inicijative Udruženja su uvijek izravno apostolske prirode. To su obrazovne aktivnosti ili aktivnosti socijalne pomoći. Ali naš duh je točno vidjeti da te inicijative ne bi trebale potjecati odozgo. I budući da su okolnosti, potrebe i mogućnosti svakog naroda ili društvene grupe jedinstvene, središnja vlada Djela ostavlja regionalnim vlastima praktično potpunu autonomiju. Njihova je odgovornost odlučiti, njegovati i organizirati konkretne apostolske aktivnosti koje smatraju najviše odgovarajućim: sveučilišni centar, studentski dom, centar za socijalnu skrb ili poljoprivredna škola. Logičan je rezultat da imamo višebojan i šarolik mozaik aktivnosti, mozaik koji je 'organizirano neorganiziran'.