U tom slučaju, kako se Opus Dei uklapa u pastoralnu aktivnost cijele Crkve i u ekumenizam?

Imam osjećaj da bih najprije trebao nešto razjasniti. Opus Dei nije, niti se može na bilo koji način smatrati realnošću povezanom s evolucijskim procesom 'stanja savršenstva' u Crkvi. Nije moderan ili 'suvremen' oblik tog stanja. Zapravo, nijedna teološka koncepcija statusa  savršenstva, koju su sv. Thomas, Suarez i drugi autori odlučno formulirali u doktrinu, ni različiti pravni oblici koji su bili dani ili bi mogli biti dani toj teološkoj koncepciji, nema ništa s duhovnosti ili apostolskim ciljevima koje je Bog želio za naše Udruženje. Jednostavno ističem, zato što bi potpuno doktrinalno izlaganje oduzelo dosta vremena, da Opus Dei nije zainteresiran za zavjete, ili obećanja, ili bilo koji oblik posvećivanja za svoje članove, osim posvete koju su svi već primili na krštenju. Naše Udruženje nikako ne želi da njegovi članovi mijenjaju svoj položaj u životu, ili da prestanu biti obično vjerni, isto kao i bilo tko drugi, kako bi zadobio status savršenstva. Naprotiv, ono što želi i nastoji postići jest da svatko čini apostolat i trebao bi sebe posvećivati unutar tog svog stanja, u mjestu i stanju koje ima u Crkvi i u društvu. Mi ne uzimamo nikoga iz njegova mjesta, niti ikoga odvajamo od njegova posla, od njegovih ciljeva i plemenitih predanosti u svijetu.

Stoga se društvena stvarnost, duhovnost i djelovanje Opusa Dei uklapa u prilično drugačiju crtu u životu Crkve. Ona je u teološkom i životnom procesu koji prenosi laicima da potpuno preuzmu svoje obaveze u Crkvi, i da sudjeluju na svoj način u misiji Krista i njegove Crkve. To je uvijek bilo, tijekom gotovo četrdeset godina postojanja Djela, konstanta, mirna, ali snažna briga kroz koju je Bog želio kanalizirati u moju dušu i u duše mojih sinova želju da Mu služim.

Koji je doprinos Opus Dei učinio u tom procesu? Ovo je možda ne najviše odgovarajući povijesni trenutak da se pokuša opća procjena tog tipa. Ova pitanja su se tretirala opsežno, i s kojim veseljem u mojoj duši, na Drugom vatikanskom koncilu, i nemalo koncepcija i situacija koje se odnose na život i poslanje laika bile su dovoljno potvrđene i prosvijetljene od Učiteljstva. Ipak, ostaje znatan broj pitanja koja su, za veliku većinu, realni 'granični problemi' teologije. Većina tih raspravljenih problema nama se čini već božanski razriješena, u duhu koji je Bog dao Opusu Dei i koji mi nastojimo vjerno živjeti, unatoč svojim osobnim nesavršenostima. Ali mi se ne pretvaramo da predstavljamo ta rješenja kao jedino moguća.