U isto vrijeme tu su drugi aspekti ovog procesa ekleziološkog razvoja koji predstavljaju prilično značajno doktrinalno obogaćenje. Bog je nesumnjivo želio da Opus Dei, zajedno s drugim ne manje vrijednim apostolskim pothvatima i udruženjima, pridonese u ne malom dijelu njima, sa svojim duhom i svojim životom. Kako god, to su doktrinalna obogaćenja koja mogu stremiti inkorporaciji u život cijelog Božjeg Naroda. Vi  ste dodirnuli neke od tih gledišta u prethodnim pitanjima: razvoj autentične svjetovne duhovnosti; razumijevanje ispravne i specifične laičke uloge u Crkvi, uloge koja nije ni crkvena ni službena; razjašnjenje prava i dužnosti koje laik ima zahvaljujući tome što je laik; odnosi između hijerarhije i laika; jednakost i dostojanstvo komplementarnosti, ne suprotnost; zadaci koje muškarci i žene imaju u Crkvi; potrebu postizanja sustavnog javnog mnijenja u Narodu Božjem, i tako dalje.

Sve to očito čini vrlo pokretnu stvarnost, koja je često paradoksalna. Nešto što je rečeno prije četrdeset godina, i skandaliziralo većinu ako ne i sve koji su to čuli, sada teško kome zvuči čudno. S druge strane, i dalje samo nekolicina to razumije potpuno i živi ispravno.

Mogu to objasniti primjerom. Komentirajući mojim sinovima i kćerima u Opusu Dei neke od aspekata i posljedica posebnog dostojanstva i odgovornosti kojim krštenje obvezuje ljude, 1932. god. sam im napisao u dokumentu, 'predrasuda da obični članovi vjernih moraju sebe ograničiti pomažući kleru u crkvenom apostolatu, mora biti odbačena. Ne postoji razlog zašto bi sekularni apostolat uvijek bio puko sudjelovanje u apostolatu hijerarhije. Svjetovnjaci također imaju dužnost činiti apostolat. Ne zbog toga što primaju kanonsku misiju, već zbog toga što su dio Crkve. Njihovo je poslanje ispunjeno u njihovu zanimanju, u obitelji i među njihovim kolegama i prijateljima.

Danas, nakon važnih učenja II. vatikanskog sabora, malo je vjerojatno da će netko u Crkvi dovoditi u pitanje ortodoksnost tog učenja. Ali koliko je ljudi uistinu napustilo usku koncepciju laičkog apostolata kao pastoralnog rada organiziranog 'odozgo prema dolje'? Koliko je ljudi nadišlo prethodnu 'monolitnu' koncepciju apostolata laika i razumjelo da je moguć i uistinu potreban bez prisutnosti rigidne centralizirane strukture, kanonskih misija i hijerarhijskih mandata? Koliko ljudi smatra laikat kao longa manus Ecclesiae, a u isto je vrijeme u sebi zbunjeno koncepcijom Crkve - Naroda Božjeg s još više ograničenom koncepcijom hijerarhije? Koliko laika razumije da ako ne djeluju u taktičnom zajedništvu s hijerarhijom, da onda nemaju prava na svoju zakonitu sferu apostolske autonomije?

Slično razmišljanje može biti oblikovano s obzirom na druge probleme, zato što postoji zapravo mnogo toga što još treba učiniti; koliko u doktrinalnom izlaganju toliko i u edukaciji svijesti i reformi crkvenog zakonodavstva. Često pitam našeg Gospodina u molitvi koja je uvijek bila moje najjače oružje da Duh Sveti pomogne svom narodu, posebice hijerarhiji u postizanju tih zadataka. I često Ga molim da nastavi koristiti Opus Dei kako bismo bili sposobni pridonijeti i pomoći na koji god način možemo u ovom teškom, ali predivnom procesu razvoja i rasta u Crkvi.