Neki dijelovi svećenstva zabrinuti su zbog prisutnosti svećenika u društvu. Uzimajući u obzir napomene dane na Koncilu (Konstitucija «Lumen Gentium», 31; Dekret 'Presbyterorum Ordinis', 8)  predlažu da svećenici preuzmu stručnu ili praktičnu aktivnost u civilnom životu: «svećenici u tvornici» itd. Željeli bismo znati vaše mišljenje o tome.

Najprije moram reći, iako smatram da je to krivo shvaćeno zbog mnogih razloga, da poštujem mišljenje koje je u suprotnosti s mojim, i prepoznajem apostolsku predanost njegovih predlagača koji mogu računati na moje molitve i naklonost.

Svećeničko služenje može biti spriječeno zbog strašljivosti i kompleksa, što obično pokazuje ljudsku nesavršenost, ili zbog kleričkih tendencija koje obilježavaju nadnaravnu nesavršenost. Ali kada se svećeništvo valjano vježba, bez tih prepreka, mislim kako je dovoljno osigurati u samom sebi zakonitu, jednostavnu i autentičnu prisutnost čovjeka - svećenika među drugim članovima ljudskog društva, kojemu se on obraća. Obično ništa više neće biti potrebno kako bi se živjelo u zajedništvu sa svijetom rada, kako bi se razumjelo njegove probleme i dijelilo njegove radosti. Odšteta domišljatoj «putovnici» «laika amatera» može uvrijediti, zbog mnogih razloga, sam razum prosječnog laika i rijetko će biti učinkovit, zbog same njegove nevjerodostojnosti, osuđeno je na propast od samog početka.

Svećenička je služba, posebno u ovim vremenima velike nestašice svećenika, vrlo apsorbirajući zadatak u kojem nema vremena za 'dvostruko trgovanje' dionicama. Ljudi nas toliko trebaju (iako mnogi to ne uviđaju) da viška svećenika nikad neće biti. Mi trebamo više ruku koje pomažu, više vremena, više energije. Zato govorim svojim sinovima koji su svećenici da ako jedan od njih jednog dana primijeti da ima vrijeme u šaci, da onda može biti siguran da tog dana nije dobro živio svoje svećeništvo.