Bitan je dio kršćanskog duha ne samo živjeti u zajedništvu s običnom hijerarhijom - papom i biskupima - nego i osjećati se kao jedno sa svojim braćom u vjeri. Dugo sam mislio da je jedno od najgorih zala koje utječu na Crkvu danas neznanje koje katolici imaju o tome što katolici u drugim zemljama ili područjima društva rade i misle. Moramo ponovno zapaliti osjećaj bratstva koje su tako duboko osjećali prvi kršćani. To će nam pomoći da se osjećamo ujedinjeno, ljubeći istodobno različitost naših pojedinačnih poziva. I to će nam pomoći da izbjegnemo mnoge nepravedne i uvredljive osude koje čine pojedine male grupe u ime katolicizma, protiv svoje braće u vjeri, koji zapravo djeluju plemenito i s duhom žrtve u posebnim okolnostima vlastite zemlje.

Važna stvar za svakoga jest truditi se biti vjeran vlastitom božanskom pozivu. Samo tako mogu se dati Crkvi koristi koje proizlaze iz posebne karizme koja je primljena od Boga. Ono što članovi Opusa Dei, koji su obični kršćani, trebaju činiti jest posvećivati svijet iznutra, sudjelujući u nizu ljudskih djelatnosti. Budući da njihovo članstvo u Opusu Dei ni na koji način ne mijenja njihov položaj u svijetu, oni sudjeluju, kako smatraju prikladnim, u životu župe, u skupnim vjerskim slavljima itd. U tom su smislu, također, oni obični kršćani koji žele biti dobri katolici.

Međutim, članovi Djela u pravilu ne sudjeluju u konfesionalnim djelatnostima. Samo u iznimnim slučajevima, na hitan zahtjev hijerarhije, članovi Opusa Dei rade u crkvenim djelatnostima. Ne zauzimaju takav stav kako bi bili drugačiji, a još manje iz nepoštovanja prema konfesionalnim djelatnostima. Jednostavno žele raditi ono što koristi pozivu Opusa Dei. Već postoji puno redovnika i svećenika, i također puno laika, koji rade u tim djelatnostima i u njih ulažu svesrdan napor.

Zadatak na koji su članovi Opusa Dei pozvani jest druge vrste. Unutar okvira sveopćeg poziva na svetost, članovi Opusa Dei primaju dodatno poseban poziv da posvete sebe, slobodno i odgovorno, traženju svetosti i provođenju apostolata usred svijeta, predajući se življenju specifične duhovnosti i primanju posebnog obrazovanja cijeli život. Ako bi zanemarili svoj posao u svijetu kako bi izvršavali crkvene djelatnosti, božanski darovi koje su primili bili bi uzaludno potrošeni i pogrešnom željom za izravnom pastoralnom učinkovitošću učinili bi stvarnu štetu Crkvi. Jer bi bilo manje kršćana predanih posvećivanju sebe u svim strukama i zanimanjima građanskog društva, na golemom polju svjetovnog rada.

A ionako zahtjevi koje stalno vjersko i stručno obrazovanje postavlja, kao i vrijeme koje svaki pojedinac posvećuje djelima pobožnosti, molitvi i velikodušnom ispunjavanju dužnosti vezanih uz svoj stalež članove potpuno zauzimaju. Jednostavno nema slobodnog vremena.