Svećenici su inkardinirani u biskupiju i ovise o ordinariju. Koje je opravdanje za njihovu pripadnost udruženju koje je različito od dijeceze te je čak organizirano na svjetskoj razini?

Opravdavanje je jasno: zakonito iskorištavanja prirodnog prava na udruživanje, koje je Crkva prepoznala za svećenstvo, kao i za ostatak vjernika. Postoji stoljetna tradicija posvjedočena primjerima mnogih hvalevrijednih udruženja koja su pripomogla duhovnom životu svjetovnih svećenika. Ona su ponovno reafirmirana u učenjima posljednjih papa (Pija XII., Ivana XXIII. i PavlaVI.), i u važnijim dokumentima Drugoga vatikanskog sabora (Dekret Presbyterorum Ordinis, 8).

Ovdje je važno imati na umu da je mjerodavna koncilska Komisija odbila, s naknadnim odobrenjem Generalne kongregacije, zahtjev koncilskih otaca da neće postojati nikakva svećenička udruženja osim onih usvojenih ili ustanovljenih od dijecezanskog biskupa. Ona je jasno utemeljila svoje odbijanje na prirodnom pravu udruživanja koje također uživa i  svećenstvo. U odgovoru stoji: 'Što je Koncil proglasio kao prikladnim za laike (to proizlazi iz prirodnog prava i dostojanstva ljudske prirode) ne može biti porečeno svećenicima.'

Zahvaljujući tom temeljnom pravu, svećenici su slobodni osnivati udruge ili postati članovi već postojećih, osiguravajući pritom da udruge postižu dobre ciljeve koji su u skladu s dostojanstvom i zahtjevima svećeničkog staleža. Kako bi se ispravno razumjele zakonitost i svrha prava svjetovnih svećenika na udruženje i izbjegli svi nesporazumi, rezerviranost ili opasnost bezvlađa, trebalo bi podsjetiti na razliku koja nepobitno postoji i koju treba poštivati, između svećenikove ministerijalne uloge i područja njegova osobnog života.