Puno ste govorili o radu. Što biste mjesto rekli koje mjesto zauzima rad u duhovnosti Opusa Dei?

Poziv u Opus Dei ni na koji način ne mijenja ili ne prilagođava stanje ili stalež osobe u životu. I budući da je čovjekovo stanje, njegova sudbina, da radi, nadnaravni poziv na svetost i apostolat prema duhu Opusa Dei potvrđuje taj ljudski poziv na rad. Velika većina članova Djela su laici, obični kršćani. Njihovo se stanje sastoji od posjedovanja struke ili zanata koji je često upijajući i s pomoću kojega zarađuju za život, uzdržavaju svoje obitelji, doprinose zajedničkom dobru, i razvijaju vlastitu osobnost.

Poziv u Opus Dei potvrđuje sve to: u tolikoj mjeri da je jedan od bitnih znakova tog poziva upravo odlučnost da se ostane u svijetu i da se posao obavlja što savršenije (uzimajući u obzir, naravno, svoje osobne nedostatke), i s ljudskog i s nadnaravnog gledišta. To znači da to mora biti posao koji učinkovito doprinosi i izgradnji zemaljskog grada - i stoga mora biti obavljen stručno i u duhu službe; i posvećenju svijeta - i u tom pogledu mora i posvećivati i biti posvećen.

Oni koji žele savršeno živjeti svoju vjeru i činiti apostolat prema duhu Opusa Dei, moraju se posvetiti svojim radom, moraju posvetiti svoj rad i moraju posvetiti druge kroz svoj rad. Upravo dok rade uz sebi jednake, svoje kolege od kojih se ni na koji način ne razlikuju, teže poistovjetiti se s Kristom, oponašajući Njegovih 30 godina u radionici u Nazaretu.

Svakodnevni rad nije samo kontekst unutar kojeg bi trebali postati sveti. To je "sirovina" njihove svetosti. Upravo u običnim događajima svojeg dnevnog posla oni otkrivaju Božju ruku i pronalaze poticaj za svoj molitveni život. Isti stručni posao dovodi ih u dodir s drugim ljudima - rođacima, prijateljima, kolegama - i s velikim problemima koji utječu na njihovo društvo i svijet u cjelini; i pruža im mogućnost da žive to darivanje u služenju drugima, što je neophodno za kršćane. To je ono gdje bi trebali težiti dati istinsko i autentično svjedočanstvo za Krista, tako da svi mogu upoznati i ljubiti našeg Gospodina i otkriti da njihov normalan život u svijetu, njihov svakodnevni rad, može biti susret s Bogom.

Drugim riječima, svetost i apostolat i svakodnevni život članova Djela čine jednu te istu stvar, i stoga je rad zglob njihova duhovnog života. Njihovo darivanje Bogu ucijepljeno je na posao koji su obavljali prije nego su došli u Opus Dei i koji nastavljaju obavljati nakon što mu pristupe.

U ranim godinama mojeg pastoralnog rada, kada sam počeo propovijedati te ideje, neki me ljudi nisu razumjeli, a drugi su bili sablažnjeni: toliko su bili naučeni slušati o svijetu na pogrdan način. Naš Gospodin mi je dao razumjeti, a ja sam pokušao da drugi ljudi razumiju, da je svijet dobar, jer su Božja djela uvijek savršena, i da smo mi ljudi oni koji su svijet učinili lošim, svojim grijesima.

Rekao sam tada, kao što govorim sada, da moramo voljeti svijet jer upravo u svijetu susrećemo Boga: Bog se pokazuje, otkriva nam se u zbivanjima i događajima svijeta.

Dobro i zlo se miješaju u ljudskoj povijesti, i stoga bi kršćanin trebao biti čovjek prosudbe. Ali ta prosudba ga nikad ne bi smjela navesti na to da porekne dobrotu Božjih djela. Naprotiv, trebala bi ga navesti da prepozna Božju ruku kako radi kroz sva ljudska djela, čak i ona koja odaju našu palu narav. Mogli biste napraviti dobro geslo za kršćanski život iz ovih riječi svetog Pavla: "Sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji" (1 Kor 3,22-23), i stoga izvršavajte planove onog Boga čija je volja spasiti svijet.