Napokon, jeste li zadovoljni s ovih 40 godina djelovanja? Je li iskustvo posljednjih godina (društvene promjene, Drugi vatikanski sabor itd.) kojim slučajem predložilo bilo kakve promjene u strukturi Opusa Dei?

Zadovoljan? Ne mogu nego biti zadovoljan kad vidim da je, usprkos mojoj vlastitoj bijedi, naš Gospodin izgradio toliko prekrasnih stvari oko ovog Djela Božjeg. Život čovjeka koji živi u vjeri uvijek će biti priča o Božjim milostima. U nekim trenucima priča možda može biti teška za čitanje, zato što se sve može činiti beskorisnim i čak neuspjehom. Ali u drugim trenucima naš Gospodin dopušta da se vidi kako plod obiluje i stoga je prirodno za dušu da bukne u zahvaljivanju.

Doista, jedna od mojih najvećih radosti bila je da vidim kako Drugi vatikanski sabor proglašava božanski poziv laika. Bez ikakva razmetanja, rekao bih da, što se našeg duha tiče, sabor nije mislio da se poziv promijeni, naprotiv, potvrdio je ono što smo, s Božjom milošću, živjeli i naučavali tolike godine. Glavna osobina Opusa Dei nije skup tehnika ili metoda apostolata, niti ijedna posebna struktura, nego duh koji pokreće pojedinca da posveti svoj svakodnevni rad.

Kao što sam ponavljao u tolikim prigodama, svi imamo osobne nedostatke i nevolje. I svi bismo se trebali ozbiljno preispitati u Božjoj prisutnosti i provjeriti koliko naš život ispunjava Božje zahtjeve. Ali ne smijemo zaboraviti najvažniju stvar: "Kad bi znala dar Božji!" (Iv 4,10) kao što je Isus rekao Samarijanki. A sveti Pavao dodaje: "To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas" (2 Kor 4,7).

Poniznost, kršćansko samoispitivanje, počinje prepoznavanjem Božjeg dara. To je nešto posve različito od slijeganja ramenima na to kako se stvari odvijaju. I nema ništa s osjećajem beskorisnosti ili obeshrabrenjem u suočavanju s poviješću. U životu pojedinca, a ponekad i u životu udruženja ili ustanova, mogu postojati stvari koje se moraju promijeniti, možda puno stvari. Ali stav kojim bi se kršćanin trebao suočiti s problemima trebao bi prije svega biti stav zadivljenosti veličinom Božjih djela, u usporedbi s malenošću čovjeka.

Aggiornamento se treba dogoditi, ponajprije, u životu pojedinca kako bi ga doveo u sklad sa "starom novošću" evanđelja. Biti "u toku" znači poistovjetiti se s Kristom koji nije lik iz prošlosti: Krist živi i živjet će za sva vremena: "jučer i danas i uvijeke" (Heb 13,8).

Uzimajući Opus Dei kao cjelinu, može se reći bez ikakve oholosti, već sa zahvalnošću Božjoj dobroti, da nikad neće imati problema s prilagodbom svijetu: nikada se neće naći u potrebi da se dovede "u tok".

Naš Gospodin Bog stavio je Opus Dei u smjer jednom zauvijek kad je dao Djelu njegovu posebnu laičku osobinu. Nikada se neće trebati prilagođavati svijetu zato što su svi njegovi članovi od svijeta. Nikada neće biti prisiljen sustizati ljudski napredak zato što su članovi Djela, zajedno sa svim ostalim ljudima koji žive u svijetu, oni koji ostvaruju ljudski napredak, s pomoću svoga svakodnevnog rada.