Pretpostavljajući da su političke okolnosti u državi dostigle takvu točku da predavač ili student misli po savjesti da ne postoji drugi dopušteni način očuvanja države od općeg zla, bi li bio opravdan u dovođenju politike na sveučilište u legitimnoj upotrebi svoje slobode?

U državi u kojoj apsolutno ne postoji politička sloboda sveučilišta mogu izgubiti svoju vlastitu prirodu, prestajući time biti dom svih i postajući bojno polje suprotstavljenih stranaka.

Međutim, još uvijek mislim da bi bilo poželjnije provesti svoje godine studija stječući zdravo obrazovanje i društvenu svijest, tako da oni koji će kasnije vladati (a koji danas studiraju) ne padnu u istu nesklonost prema osobnoj slobodi, što je nešto stvarno patološki. Ako se sveučilišta pretvore u dvoranu u kojoj se raspravlja o rješenju specifičnog političkog problema, akademski mir će se lako izgubiti i studenti će razviti sljedbeničko (partizansko?) gledište. Stoga bi sveučilišta i država uvijek patili od kronične bolesti totalitarizma, jedne ili druge vrste.

Neka bude jasno da, kada kažem da sveučilišta nisu mjesto za politiku, ne isključujem, nego prije želim, normalni kanal mišljenja za sve građane. Iako je moje mišljenje o toj temi vrlo jasno, ne želim dodavati ništa više jer moja zadaća nije politička nego svećenička. Ono što vam govorim jest nešto što imam pravo govoriti jer se smatram čovjekom sveučilišta: imam strastveno zanimanje za sve što se odnosi na sveučilišni život. Ne djelujem politički. Ne želim, i ne mogu. Ali moje gledište kao pravnika i teologa, i moja kršćanska vjera, vode me da se uvijek zalažem za legitimnu slobodu svih ljudi.

Nitko nema pravo nametati nepostojeće dogme u vremenitim pitanjima. Uzevši u obzir konkretan problem, kakav god on bio, rješenje je dobro proučiti i onda postupiti savjesno, s osobnom slobodom i s osobnom odgovornošću.