Tko bi, po Vašem mišljenju, trebao imati pravo osnivati centre visokog obrazovanja i pod kojim okolnostima? Koje ovlasti bi država trebala zadržati za sebe u visokom obrazovanju? Smatrate li neovisnost osnovnim načelom za organizaciju sveučilišnog obrazovanja? Možete li naznačiti jasne crte po kojima bi se neovisni sustav trebao ravnati?

Pravo na osnivanje obrazovnih centara samo je jedan aspekt slobode općenito. Osobnu slobodu smatram potrebnom za svakoga i u svemu što je moralno pravedno. Stoga, svaka osoba ili udruženje u položaju da tako čini trebali bi imati mogućnost osnivanja obrazovnih centara pod jednakim uvjetima i bez nepotrebnih prepreka.

Uloga države ovisi o društvenoj situaciji i razlikovat će se od Njemačke do Engleske, od Japana do Sjedinjenih Država, da spomenem države s jako različitim obrazovnim sustavima. Država ima jasne dužnosti u pogledu poticanja, kontrole i nadzora obrazovanja. I to zahtijeva jednakost prilike i za privatne i za državne pothvate. Nadgledati ne znači niti ometati, niti sprečavati ili ograničavati slobodu.

Zato smatram autonomiju u naučavanju neophodnom: autonomija je drugi naziv za akademsku slobodu. Sveučilište, kao zajednička cjelina, mora imati neovisnost organa u živom tijelu. To jest, mora imati slobodu unutar svoje posebne zadaće služenja zajedničkom dobru. Neki znakovi učinkovite autonomije mogli bi biti ovi: sloboda odabira profesora i administrativnog osoblja; sloboda donošenja nastavnih programa; okvir za izgradnju i upravljanje vlastitom zakladom: jednom riječju, svi uvjeti neophodni za sveučilište kako bi ono bilo sposobno voditi svoj vlastiti život, kao služenje društvu u cjelini.