Zapravo klerik, a posebno svećenik, inkorporiran sakramentom svetog reda u Ordo presbyterorum, konstituiran je božanskim zakonom kao suradnik biskupskog reda. Specifična ministerijalna funkcija dijecezanskih svećenika je određena, po praksi crkvenog prava, inkardinacijom koja veže svećenika uz službu lokalne crkve, pod autoritetom mjesnog biskupa, i kanonskom misijom, koja je izvjećana nad svećenikovom izričitom službom unutar zajedništva prezbiterija čija je glava biskup. Očito je, stoga, da svećenik ovisi o svom biskupu, zahvaljujući otajstvu sakramenta i pravnoj vezi, u svemu što se odnosi na zadatke njegova pastoralnog djelovanja; doktrinalne i disciplinske upute koje prima za vršenje svojeg svećeništva; financijsku nagradu; i u svim pastoralnim znakovima koje biskup može dati za brigu o dušama, za bogoštovlje i za primjenu uputa običajnog prava u vezi s pravima i obavezama proizašlim iz svećeničkog staleža.

Svi ti nužni odnosi ovisnosti daju pravno izražavanje prema pastoralnoj poslušnosti, jedinstvo i zajedništvo s vlastitim ordinarijem u čemu svećenik treba živjeti produhovljenim životom. Ali u životu svjetovnog svećenika postoje zakonite sfere osobne autonomije, sloboda i odgovornost, u kojima on uživa ista prava i obaveze kao bilo koja druga osoba u Crkvi. Iz toga slijedi da je njegovo pravno stanje jasno drugačije od stanja franjevaca (Kanon 89 Kodeksa kanonskog prava), i prema tome od religioznog, tko se odriče vježbe svih ili nekih osobnih prava zahvaljujući svom religioznom zanimanju.

Unutar općih granica morala i dužnosti koje odgovaraju njegovu stanju, svjetovni svećenik može slobodno odlučiti, pojedinačno ili zajedno s ostalima u udruzi, o svim duhovnim, kulturnim i financijskim aspektima svoga osobnog života. Slobodan je brinuti se za vlastiti razvoj prema svojim osobnim prioritetima i sposobnostima. Slobodan je imati društveni život kakav želi, urediti svoj život kako misli da je najbolje, brinući se za to da ispunjava svoje svećeničke obaveze. Slobodan je raspolagati svojim osobnim privatnim dobrima prema nalogu svoje savjesti. Nadasve, slobodan je u svom duhovnom i asketskom životu i u svojim činima pobožnosti slijediti nadahnuće Duha Svetog i izabrati, između mnogih sredstava koje Crkva savjetuje ili dopušta, ona koja su najprikladnija njegovim vlastitim posebnim okolnostima.

I Drugi vatikanski sabor i papa Pavao VI. u svojem Sacerdotalis coelibatus ozbiljno su pohvalili dijecezanske, interdijecezanske, nacionalne i svjetske udruge koje njeguju svetost svećenika u vježbanju njihova svećeništva i koje su odobrene od odgovarajućih crkvenih vlasti. Postojanje takvih udruga ni na koji način ne slabi, kao što sam već rekao, vezu zajedništva i ovisnosti koja povezuje svakog svećenika s vlastitim biskupom, bratsko zajedništvo koje ujedinjuje članove svećeništva, niti djelotvornost svake svećeničke službe u vlastitoj lokalnoj Crkvi.