Frustracija uzrokovana nemogućnošću imanja djece vodi, povremeno, do nesloge i nerazumijevanja. Po Vašem mišljenju, koji smisao bi kršćanski parovi bez djece trebali dati svom bračnom životu?

Na prvom bih im mjestu rekao da ne bi trebali odustati tako lako. Trebali bi tražiti Boga da im da djecu i, ako je to Njegova volja, da ih blagoslovi kao što je blagoslovio praoce Staroga zavjeta. I tada bi bilo dobro za njih oboje da posjete dobrog liječnika. Ako im unatoč svemu Bog ne da djecu, ne bi se trebali smatrati spriječenima. Trebali bi biti sretni, otkrivajući u toj činjenici Božju volju za sebe. Često Bog ne daje djecu zato što traži više. Bog traži od njih da ulože isti trud i istu ljubaznu i nježnu posvetu u pomaganje svojim susjedima koju bi uložili u odgajanje svoje djece, s ljudskom radošću koja dolazi od imanja djece. Stoga ne postoji razlog za osjećaj da su promašaj ili za prepuštanje tuzi.

Ako bračni par ima unutarnji život, razumjet će da ih Bog poziva da svoj život pretvore u velikodušno kršćansko služenje, drugačiji apostolat od onog koji bi ispunili sa svojom djecom, ali jednako veličanstven.

Ako pogledaju oko sebe, otkrit će ljude koji trebaju pomoć, milosrđe i ljubav. Postoje, štoviše, mnoge apostolske zadaće na kojima mogu raditi. Ako se velikodušno daju drugima i zaborave na sebe, ako ulože srce u svoj rad, bit će čudesno plodni i iskusit će duhovno roditeljstvo koje će ispuniti njihove duše istinskim mirom.

Konkretan način izvršavanja toga može se razlikovati od slučaja do slučaja, ali u posljednjoj analizi to je pitanje brige za druge s osjećajem služenja punog ljubavi. Bog, koji uvijek nagrađuje, ispunit će dubokom radošću one duše koje su imale velikodušnu poniznost da ne misle na sebe.